Ima li kraja, kad se krene s objašnjenjem Sumatre…?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Knjiga poezije ima svog autora na isti način kako ima i svoje čitaoce: nisu oni njoj zadati (ne dešavaju se oni njoj), već ih je ona sebi zadala (ona se dešava njima). Pritom uopšte nije toliko bitno za samu knjigu ko su i šta su, gdje su i kako su taj ON koji ju je ispisao i ti ONI koji je iščitavaju prije samog njenog nastanka ili neovisno od njega – i on i oni (i autor i čitaoci), ako je zbilja riječ o knjizi (a ne o bilo kakvoj /stiho/zbirci), postaju i bivaju to što jesu (u pravom smislu riječi – njen autor i njeni čitaoci), tek u njoj samoj i jedino iz nje same.

Dobro, reći ćemo. Ali, da nije to ipak nekakvo sumnjivo ontičko hipostaziranje Knjige? Zar ne bi bilo besmisleno stavu ili konstataciji da je Mak Dizdar ispisao „Kamenog spavača“ oduzimati tu značenjsku konotaciju (ili je na bilo koji način relativizirati) – da se „Kameni spavač“ dešavao i desio njemu samom, Maku, koji je, dakle, bio Mak i prije „Kamenog spavača“ (Mak, recimo, kao Mak koji je već bio ispisao „Plivačicu“ ili „Koljena za Madonu“)? Zar nije sasvim logično i prihvatljivo – da je prvo bio i morao biti sam Mak, kako bi bio „Kameni spavač“ (isto kao što je sasvim logično i prihvatljivo da prvo mora biti kokoš, da bi bilo jaje)? Naravno da je to sasvim logično i prihvatljivo, odgovaramo; ali... Ali. Baš tako kao što fakat da je najprije morala biti kokoš, da bi moglo biti jaje uopšte ne potire istinitost stava da je ipak jaje starije od kokoši (naprotiv, potvrđuje je!) – isto tako moramo razumjeti i dinamičku-dijalektičku relaciju-i-spregu između autora i njegovog djela: to da je prvo morao biti Mak kao autor, uopšte ne znači da „Kameni spavač“ nije stariji od njega! Ne samo da istina trpi ovakvu protivrječnost – ona iz nje proizlazi!

Iz ovog aspekta o autoru ne možemo, ne trebamo i ne smijemo reći (smatrati, misliti, zaključivati, podrazumijevati) ništa prije, ništa mimo, ništa izvan same knjige. Što ovaj uvod, obrni-okreni, djeluje pomalo dosadno-mudroslovno, uopšte ne znači da ga ne bi, kao introdukcijski fragment-moto, trebalo staviti ispred svakog osvrta, prikaza, kritičkog teksta o ovoj ili onoj knjizi poezije... A upravo to što ovdje dosad ispisano može i treba da stoji (ili bar da se podrazumijeva) ispred svakog ozbiljnog teksta o svakoj ozbiljnoj knjizi poezije – to i samo to moglo bi dati legitimitet, pravo i slobodu i samom autoru da o knjizi koju potpisuje (ali ipak sa pod-naslovskom naznakom – više iz... nego uz...) napiše kritičko-esejistički tekst (koji ne bi bio puko, ovim ili onim motivisano, autopoetičko očitovanje, posebno ne u smislu nekakve samoreklame i samohvale).

*

Knjiga „U oba roda“ ispisana je u vremenskom rasponu od jula 2013. do marta 2014. godine, nakon što je prije toga proteklo 17 godina u kojima njen autor nije napisao ni jednu jedinu pjesmu. Negdje na polovini njezinog ispisivanja iskristalisan je model kompozicije: strukturno, ova je knjiga niz od (ispostaviće se na kraju) ukupno 14 parova ili dubleta, sa još po jednom pjesmom izdvojenom na početku i na kraju rukopisa (dakle, ukupno samo 30 pjesama). I to je sve što bi autor sam imao o njoj reći „sa strane“: sve ostalo nije „o njoj“, nego „iz nje“.

Čitalac može primijetiti da je pjesnik odustao od upotrebe interpunkcije na licu teksta pjesama već nakon prvog para: samo u tekstovima „Aporija o proljetnoj šetnji“ i „Na piću Kod Fagota“ (ne računajući relativno česte zareze u naslovima pjesama!) ima interpunkcije, i samo u ta dva teksta ima „prelamanja“ stihova, sa prenošenjem posljednje dvije ili tri riječi u idući red (zbog velike dužine stihova). Pjesme su mahom duge i „gabaritne“; najkraća (jedna) ima 15 stihova, i posljednja („Nikta, etida“) ima 23 većinom kratka stiha, a sve ostale (ispisane u nizu kvinti ili septima), osim dvije sa pet kvinti, imaju šest, sedam ili više takvih strofa. Pjesme su dakle dominantno produženog daha i „zgusnute“, sa imperativom vrlo precizne sintaktičke i ritamske organizacije, već i samo zbog tog što nisu interpunkcijski „obrađene“... ali ne samo zbog toga. Naime, maksimalno produžena i razvučena „oblikotvorno-izražajna pneuma“ (veliki kapacitet daha) primorava autora, s jedne strane, na „širok zahvat“ u zaušćivanju i tematiziranju svega i svačega (sa neprekinutom tenzijom omnilingvacije – sveojezikovljenja), ali, s druge strane, istovremeno, i na ekstremno dosljedno ili apsolutno „iskorištavanje“ odnosno popunjavanje svakog kubnog milimetra tog daha: nema „rupa“, iskliznuća, „iščašenja“, a-ritmičnih rezova ni disonanci u protoku stiha/stihova. Pjesme kao ritmički i melodijski sklopovi djeluju savršeno „u-glazbljeno“ i harmonizovano, kako na onom elementarnom nivou sintagmatskog sklopa i jednog daha (pjesničkog iskaza), tako i na višim nivoima fragmenta, cjelokupnog teksta, pa čak i knjige.

Na drugoj strani, u ravni motiva, odnosno „iz-kazanosti“, svedohvatljivost ili svezaustivost toga „o čemu je riječ“ u dinamičkoj polarnoj konstelaciji spregnuta je sa koncentracijom na ono nešto jedno-i-jedino (lajtmotivi ili opsesivna stanja, osjećanja, opojmljenja, koji sami po sebi pripadaju domenu ne-izrecivosti!) – kome u toj mjeri teže ili u šta se na taj način stropoštavaju svi nizovi riječi i stihova, da cijela pjesma prestaje biti govorenje o tom... nečem, i postaje govor ili izraz njega samog (to „o čemu je riječ“ transformiše se na kraju pjesme u to „iz čega je riječ“). Tako se, naprimjer, u pjesmi „Ljubinje, nerastočivost“ sve odvija u tom smjeru: krećući i redajući se kao mnoštvenost detalja, slika, čulnih senzacija, realnih životodajnih supstancijalizacija i naravno leksike, idioma, određenog podneblja (flora, fauna, klima, nebo, svjetlost, zemlja, mirisi, leksemi... Ljubinja, mjesta na jugu Hercegovine, na sjeverozapadnom obrubu Popova polja – u kojem, kao što pogađate, autor nikad u životu nije bio!)...:

„Miris po miris istiskana molitvama brujnim zrikavaca
Jedna ista duša izranja i zri iz crvenkastosmeđe zemlje
Eto sve to što drhturi u poleglom popodnevu zatalasano
Omorina u njoj murva sporiš pelin lavanda i trnje drače
Duž mrginja i sladost što još uvijek spi u smokvi ćetunici

Miris po miris udisana budi se i zori u listu duhana
Istina pretapanja u kojoj smo davno bili začeti i zaušćeni
U tišini pod košćelom osamljenom iskušenicom iz reda Rosales
Hlad pod kojom ovija te kao zagrljaj iz vremena što tek nadolazi
Još bez ruku ko bobice njene ozgo što su još bez žute smeđe

A pogotovo bez ljubičaste boje što će zviježđa bockave
Al puste slasti okupljena držati na nepcu tamo u oktobru
Zavaljen na kameni dlan čatrnje san o biću ozdo danom grijan
Čita raširenih zjena knjigu preko svoda otvorenu sa treptavim
Ali vječnog sjaja tekstom iste pjesme u koju će jednom

Iskapati koliko ga ima ovaj svijet kao u žeđ svetu što ju pozna
Gustijernom nakupljena kišnica dok kap po kap otače se u cvijet
Vrijeska kadulje kamilice smilja metvice ruzmarina modrolisne
Ruže a zemlja se u prstovet ne u pregršt prebire i kupi ne bi li se
Avertio ili prisjetio sebe sama od iskona spuštan rukom i

Lahorom nošen žižak svjetla u sjemenu žar rasut u vremenu i
Zabeluhan da bi uvijek bilo ovo sada od kaskada iskričavih
Jare s kojima sve boje glava zabačenih unazad otiču svom izvoru
A posebno plava i zelena za nebesa trave lišće i cvjetnice kao
Aura od osmijeha i cjelova Sunca satkane i uz njih pripijene...“

...pjesma na samom kraju, u svom zaokruženju, prestaje biti artikulacija/evokacija tog „o čemu je riječ“ i postaje čista energija tog „iz čega je riječ“ (nije samo Ljubinje, kao realitet, to iz čega se izvodi ta-iza-zareza-u-naslovu-oslovljena nerastočivost kao erotizirajuća bi-polarna konstelacija, u posljednja tri stiha kondenzovana – već je, obrnuto, Ljubinje kao pretpostavljena zavičajnost izvedeno i u jeziku poezije supstancijalizirano iz tog stanja-osjećanja nerastočivosti /“nas, dva vjetra“/, nerastočivosti Bića!):

„...Hram je ovaj s temeljem u posvećenosti u smjernosti i oskudici
Jugu okrenut svim stranama u dahu se samo podiže gdje hlapeći
I ponirući jedno za drugim i jedno s drugim napor i znoj tijela
U zemlju već položene okupljamo i vraćamo skupa s plodovima i
Dišemo i dišemo i dišemo ne mogav se nikad zasititi te žestine

Mirisa i oporosti te hrapave i medonosne slasti s kojom Tvorac
Evo obnavlja u beskraj i odašilje svu moć i milost prožimanja
Okačivši nas dva vjetra preko grane udno suhe čatrnje ižđikljale
Masline da šapatom mrmorimo ispočetka istu priču zavičaja
Jedno s drugim stalno riječi kosu lišće dah i osmijeh preplićući“.

To jedno-i-jedino „iz čega je riječ“ možemo, kad govorimo o ovoj knjizi, identifikovati kao bol, kao kob, kao žudnju, kao put, kao dah, kao smrt... – pri čemu je uočljiva autorova težnja da cjelovitost i sveobuhvatnost Bića supstancijalizira ili posvjedoči iz dvorodnosti (imanentne ili pretpostavljene) tih opsesivno sveprisutnih a neizrecivih stanja-osjećanja-opojmljenja: dvorodnost pritom uključuje i polarizaciju „ja-drugi“ (čovjek-i-svijet), i erotsku polarizaciju („ona-on“), i dijalošku intertekstualnu polarizaciju (sašaptavanje ili raz-govor sa drugim pjesnicima). Sveprisutna je, dakle, u knjizi upravo ta tenzija potrage ili žudnje za cjelovitošću/sveobuhvatnošću Bića – koja niukoliko nije pretpostavljena, već se k njoj, sa punom neizvjesnošću, tek zapućuje pjesma (sa realnom mogućnošću da ta cjelovitost/sveobuhvatnost nije i ne može biti ništa drugo do u-sebi-i-sa-sobom “ponovljivost knjige”, kao neodoljivost njenog uvijek-iznova-iščitavanja).

Zato ovaj model organizacije teksta u kom se semantički i zvučno ispunjava i prepunjava svaki kubni milimetar daha nije korektno shvatati i interpretirati kao nekakvu mimetičku evokaciju svijeta i unutrašnjeg duševnog/duhovnog iskustva kao pretpostavljenog harmoniziranog kompozitivnog sklopa: to je površni čitateljski dojam, sa kojim i zbog kojeg se pogrešnim ispostavlja i eventualni kritički stav o „epohalnoj anahronosti“ (valjda bi to bio načelni stav o nekoj modernistički postamentiranoj omnipotentnosti oblikotvorno-izražajnog jezičkog, tj. pjesničkog duha) ovog autora i njegove poetike. Autorovo osjećanje i shvatanje života posve je blisko realnom epohalnom stanju krhotinske ili fraktalne /de/strukturiranosti svijeta kakav već jest i humaniteta u njemu; muzičko-semantička prepunjenost njegovih tekstova ili prenapučenost pjesničkog daha ima kao sebi suprotstavljeni protupol upravo tu neizrecivost-strahotnost praznine koja sa svih strana vreba i opkoljava uvijek već neizvjesno i problematično biće pjesme, kao neizbježni rezultat ili bilans dekliniranja našeg vlastitog (tek upitnog i problematičnog!) bića kroz padeže istine, trpnje i bola.

Dakle, pathos sveojezikovljenja uopšte ne pretpostavlja (već, naprotiv, isključuje!) bilo kakvu ideološku prigotovljenost-zadatost-iznuđenost stvarnosti, svijesti o njoj i humaniteta pripadajućeg tom nekom svijetu i toj nekoj o-sviještenosti; izvan sebe same pjesma nema i ne smije imati ni početka ni kraja, a u sebi ih sadrži i ima na svim nivoima organizacije, od jednog daha (iskaza), preko fragmenata pa do kompletnog teksta:

SA DIDASKALIJAMA, PO RUŽEVIČU

Sipkost jest ali nije pijesak

(...)

Sa ovim stihom ništa ne može započeti, osim te, jedino te i upravo te pjesme; kad tako započinje, pjesma, čini nam se, može dalje krenuti iz-čega-god-hoćeš, u svakom slučaju može se nastaviti s apsolutnom slobodom izbora vrste iskaza...:

Stvari nastaju prije nas samih iako ih mi imenujemo
(polarni sklop sa Spoznajom na onom kraju gdje smo
zapali i sa Samom Stvari na suprotnom kraju gdje tek
treba da se pronađemo zove se Duh; kako kaže Benjamin:
Čovjek je saznavalac istog jezika u kom je Bog tvorac...
Ime tako malo dostiže riječ koliko i saznanje stvaranje)

Ipak je zemlja rahla usitnjena sipka ali zemlja
Vrlo je bitno da pjesničkog subjekta još nema
Treba kopati dovoljno duboko dok se ne otvori krik
Treba kopati u svim smjerovima istovremeno jer jezik
berzanskih izvještaja recimo za razliku od jezika poezije
uključuje znanje o tome šta je gore šta dolje šta je prije šta
poslije (Osmijeh bojažljivo započet prije desetak godina
rasvijetlio je lagano hrđajući tamni grad podwawelski)

Krikom koji je otkopan izabrani su dakle i dah i glas i pjesma
Sad već mogu slobodno o zemlji što se osipa govoriti kao o
strašno usporenoj drevnoj i zapravo suhoj kiši (mokrina nije
povijesna kategorija a humor kao sržna vlažnost jest) čiji je
šum početak mog govora kao što je krik početak cijelog mene
Miris je mjesto gdje se zatekneš i s kog sve kreće kao
sjećanje pod uslovom da ima kud krenuti

“Sipkost jest ali nije pijesak”; taj i takav prvi stih omogućava (i nalaže!) pjesniku da nastavi s drugim kao generalizacijom (“Stvari nastaju prije nas samih iako ih mi imenujemo”), a potom sa petostihovnim filozofičnim diskursom koji uključuje i citat iz Waltera Benjamina. Potom dolaze distinkcija sipkosti u kojoj se tek prepoznaje zemlja (“rahla usitnjena sipka ali zemlja”) i dalje kopanje u svim smjerovima istovremeno (dok još nema pjesničkog subjekta!), sa savršeno primjerenim na tom mjestu citatom-distihom iz Ruževiča; upojedinačenost koja jest postaje ta i takva kakva jest tek “krikom koji se otkopan” (Frojd!) i tek sad prvi put upotrijebljeno prvo lice jednine (“Sad već mogu slobodno o zemlji što se osipa...”) otvara pjesmu kao ispovijest/rekonstrukciju određenog života. Povijesnost slikovno predstavljena kao “strašno usporena drevna i zapravo suha kiša” postaje fon na kom je taj /samo/govor bića moguć... čiji je govor začet upravo kao šum zemlje što se osipa, kao što je samo to biće začeto u prethodno otkopanom kriku. Posljednji distih istovremeno materijalizira i relativizira miris, kao “mjesto gdje se zatekneš i s kog sve kreće kao sjećanje”, ali ograničeno i uvjetovano time da sjećanje mora imati kud krenuti...

Zgusnutost i „neranjivost“, dakle nepromjenljivost jednog (prvog) fragmenta u pjesmi (upravo time što je iscrpljen i u sebi dovršen!) širom otvaraju vrata – ne mogućnosti, već nužnosti da se iza njega tekst nastavi upravo tako kako se nastavlja:

Čovjek oduvijek nešto kopa naprimjer sjeme luka i krompira
sadnice oraha kamen temeljac instalacijske cijevi i vodove
porodičnu zlatninu dobro namašćenu pušku oteto blago
u Gospodu usnulog komšiju ili uzoru streljanu sestru
(...u olovu tvoj bijeli vrat odrezan od tame/ kada si
podizala lice usta podzidana zubima krvarila su)
Put nadolje i put nagore uvijek su isti i za svakog isti

Energija /samo/sagaranja s kojom ovih sedam stihova (devetočlani nabrajajući niz u kom je gradacijski provedeno spajanje nespojivog /sadnja luka i krompira sa sahranom streljane sestre/, potom sjajni distih citiran iz Ruževiča i na kraju vrednosno neutralna generalizacija) prepunjavaju i dovršavaju jedan dah – biva neizbježno inducirana (u istom intenzitetu!) u fragmentu koji slijedi iza ovoga (a gdje se u osam stihova vrlo precizno provodi četveročlana (četverotaktna) kondenzacija/supstancijalizacija tragizma cijele jedne životne sudbine):

I vrlo je moguće da sam stajao u avliji stablu okrenut u jednoj
junskoj noći malaksaloj od lipina opoja i od mjesečine kao
sjena brata koji se nikad neće vratiti a bio sam isto i utvara
zalegla na krovu spavaćih kola noćnog voza za Ljubljanu i
u prašini na stolu koje nema kažiprstom ispisano slovo „A“
i u polumračnom hodniku stana nevidljivi svjedok onom
nečem u potvrd novinski papir zamotanom ...Doktore, vi ste
meni spasili imanje... što se nije htjelo ili nije smjelo uzeti

I nakon što je u ovoj energiji /samo/sagaranja osvijetljena cijela jedna životna sudbina (očeva), nužno se pjesma nastavlja (a drugi njen fragment ili dio, od ukupno tri, završava) kao četverostihovno očevo posljednje predsmrtno obraćanje (on, koji je izgubio moć govora, dobija ovdje priliku u prvom licu da zaokruži što se ima zaokružiti):

Ne bih se mogao požaliti rođeni sin me zadnji put obrijao
nisam ostavio ništa iza sebe i moj bol neće se nastaviti
jedino što nisam ništa rekao za taj šum zemlje koja sipi
Moj govor je počeo kad sam izgubio moć govora dešava se

Posljednji, treći dio pjesme ide kao izravni unutrašnji tok /samo/govora pjesničkog subjekta (prvi je bio generalizovanje u neutralnom trećem licu, a drugi, koji smo upravo u cjelosti analizirali, trofragmentno sažimanje sudbine oca pjesničkog subjekta):

Ne znam tačno šta bih sa još živom prvom svijesti o težini
svoga tijela kojom bi se umirilo treskanje koljena samim tim
što se popneš i sjedneš u krilo i ne znam šta je uopšte realno

Ovim dahom/iskazom retrospektivno se rasvjetljavaju i dovršavaju potreba/impuls pjesničkog subjekta da pronikne u samo središte zaokruženog/nepovratnog životnog toka... konkretno, očevog života... koji se ipak na magičan način i u njemu samom produžuje/obnavlja, barem kao naknadna samospoznaja raspršenosti/fragmentiranosti bića u čovjeku (i to upravo u pra-slici uvlačenja djetinjeg u očevo krilo, ne samo da bu se “ušušurilo”, već i da bi u sebe apsorbovalo nešto od te neznane energije treskanja nogom... kao što se, recimo, Morzeovom azbukom taktilno prenose neke tajanstvene poruke!).

Ono što slijedi iza očitovanje je raspolućenosti bića koje je i kakvo je akutno/aktuelno u pjesničkom subjektu (sa nagovještajem da se ta raspolućenost sad doživljava ne više na fonu “raz-govora” i ontičke interakcije s umrlim ocem, zapravo nemogućih... već kao erotska polarizacija, kao u osnovi isto tako fantastično i magično, realno/nerealno iskustvo ljubavi):

Ovaj šum za koji nemam pojma dolazi li spolja ili iznutra
i koji jedan isti drhtaj lomi nadvoje zasigurno nije realan
kao ni zagrljaj otet za trenutak pustoj decembarskoj večeri
tim prije što podsjeća na jedvačujno osipanje zemlje

Od svih riječi samo zagrljaj i drhtaj nadvoje prelomljen ukazuju na to da se dotad u pjesmi problematiziranoj stvarnosnosti/zbiljnosti energije Tanathos-a sad saučesnički pridružuje ništa manje problematična ni upitna realnost energije Eros-a:

Koliko drugog i tuđeg u meni može biti da bih ja zbilja bio ja
a koliko smijem ući u drugog i poznati ga da i dalje budem ja

(Znam da nisam uzeo za sebe ruku koja mi je dlanom i prstima
savršeno pristajala naliježući u moju svakim dodirom i stiskom)

Savršena uravnoteženost/izbalansiranost polarne konstrukcije (najprije retoričko pitanje s kojim eros kao žudnja-i-spoznaja stoji između zadatog polarnog/rodnog u-dvojenja i neodoljivosti stapanja u Jedno... a potom u idućem dvostihu sažeta gorka samospoznaja ljubavi kao sudbinskog ne-imanja) očituje se na licu teksta u oba distiha još i potpuno istom dužinom stiha, dakle potpunim po vertikali poravnanjem/poklapanjem jednog sa drugim...

Jedini mogući završetak pjesme predstavljaju sljedeća tri stiha:

U krajnjoj liniji treba ipak ostati u granicama mogućeg i
razumnog osluškivati šum krvi otkud god da dolazi i pratiti
pismo drhtavice ma koliko se činilo nečitljivim na prvi pogled.

Ova pjesma nije iz-pisana da bi autor rekao ovo ili ono, niti da bi se kao ovaj ili onaj sam očitovao: ova je pjesma dramatičan i uzbudljiv pokušaj u-jeziku-rekonstrukcije Bića ili bar uspostavljanja rezonantne energetske veze koja bi već sama po sebi upućivala na njegovu (tog Bića, naime) Jedninu. Koliko je teško, nezahvalno, opterećujuće pisati ovakvu poeziju, još je teže, zahtjevnije i neizvjesnije iščitavati je: ako nismo skloni kopati po vlastitosti, radije ćemo čitati pjesmice sa pitoresknim opisima zavičaja ili s neproblematičnim fiksiranjem i očitovanjem pojedinačnog ili kolektivnog identiteta (a takve pjesme dovoljno je i jedanput pročitati!)... i mirna Bosna! ‘Em će biti na svom pjesnici kojima uopšte nije neugodno kad se pjesnicima predstavljaju (biće dakle nesumnjivo pjesnici, i nesumnjivo dobri, i veliki ako treba!), ‘em će na svom biti čitaoci kojima ionako ništa više od tog što im oni ponude nije ni potrebno da bi sebe držali čitaocima... i konzumentima kulture!