Izložba hrvatskoga likovnog velikana Matka Trebotića u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Retrospektivna izložba istinskoga hrvatskoga likovnog velikana Matka Trebotića, koja je i stručnu kritiku i likovno općinstvo nepodijeljeno oduševila u splitskoj Galeriji umjetnina, dolazi u Mostar, u Galeriju Aluminij. Otvorenje je uglavljeno za četvrtak, 11. veljače, s početkom u 19 sati.

''Riječ je o izvrsnomu postavu, kojega čine slike, crteži, akvareli i skulpture, a kojim se uspješno prožima sveukupnost pet desetljeća trajanja umjetničkoga stvaranja Matka Trebotića. Izložbu postavljamo u suradnji sa Studijem povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, fakulteta pod čijim je pokroviteljstvom otisnut i zadivljujući katalog, kao dostojno dokumentirano svjedočanstvo ovoga vrsnog pothvata'', kazuje rukovoditelj Galerije Aluminij Darko Juka, podsjećajući kako je Trebotić posljednji puta samostalno u Mostaru izlagao prije točno 15 godina, i tada u Galeriji Aluminij.

Okosnicu ove izložbe, uokvirene pod imenom Univerzum Trebotić, čini posljednji ciklus njegovih slika, koje su nastajale od 2009. godine do danas, a koje slikar pojednostavljeno naziva bijelima. U spomenutomu je razdoblju, kako je zapisao kustos splitske izložbe Branko Franceschi, Trebotić najpotpunije realizirao svoju osobnu kozmogoniju. Inače, nakon Dalmacije i Hercegovine, ova će retrospektiva u travnju biti postavljena i na hrvatskomu sjeveru, točnije u Zaprešiću, u Muzeju Matija Skurjeni.

Kustos mostarske izložbe, dubrovački povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, pisac opsežnoga kataloškog osvrta na retrospektivu Trebotićeva stvaranja, ovoga slikara naziva protejskim tragateljem za Slikom. U tekstu, imena Svjetlost i svjesnost, on zapisuje kako je ekstaza istom istinom druge priče, priče kojoj je dodijeljena forma u obliku bijelih slika, ali u kojoj bjelina prestaje biti za svjetlost, a nastavlja postojati kao svjesnost.

''Igor je Zidić vrlo pronicljivo zaključio kako bjelinu u ovomu slučaju ne bi trebalo čitati kao fizičku, nego kao metafizičku odrednicu, kao onostrano bijelo buđenje. Postojanje na drugoj strani, kao iskustvo koje nam je svakomu dano, ali samo jedanput, oslobođeno je reprezentativnosti pa onda, posljedično, i svega što s time ide, od kićenosti i slatkorječivosti, do laži i patetike. Za takovo je postojanje ipak potrebna svijest, svijest o tomu da postojimo. Dominantnost bijele na spomenutim slikama opisuje to stanje, ali postojanje boje važna je napomena da sveza s fizičkim svijetom još nije prekinuta. Ekstaza je, dakle, ipak fizičko stanje. Ona je dodir s onostranim, ali nije onostrano. Kod Trebotića bi to bila tanka crvena nit po kojoj vibrira onaj tko se iz fizičkoga približava metafizičkomu. Onostrano je, pak, samo svjesnost – secira Ivanović tragove s Trebotićevih platna, pomno zaključujući kako nije, stoga, retrospektiva tu kako bismo vidjeli sva Trebotićeva djela, nego zato da razjasni njegovo duhovno stanje, kako bi svjesnosti dala obličje.
''On je onostran, ničim opterećen i pripada čistoj Svijesti'', domeće Ivanović.

Inače, Matko je Trebotić rođen 1935. godine, u Milni, na otoku Braču (Hrvatska). Godine 1961. diplomirao je na beogradskomu (Srbija) arhitektonskom fakultetu, a tijekom 1971. i 1972. pohađao je čuvenu Folkwangschule u Essenu (Njemačka), kao meisterschuler, kod prof. Hermana Schardta. Od 1970. godine, intenzivno izlaže diljem svijeta, te dosad ostvaruje više od stotinu samostalnih i više od tri stotine skupnih izložbi. O njegovu je radu tiskano pet monografija, snimljeno više televizijskih filmova, a djela mu se nalaze u brojnim domaćim i stranim zbirkama i muzejima. Autorom je veličanstvenoga Jadranskog triptiha – svečanih zastora za hrvatske narodne kazališne kuće Splita, Dubrovnika i Rijeke. Dobitnikom je čitavoga niza prestižnih nagrada.