Jadranka Stojaković je bila kompleksna osoba i stvarateljica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dokumentarni film "Jadranka" redatelja Branka Lazića posvećen glazbenoj divi Jadranki Stojaković, pomalo i zapostavljenoj u kolektivnom bh. sjećanju, a koja je preminula početkom ove godine, prikazan je sinoć u multipleksu Cinema City u okviru programa BH Film 22. Sarajevo Film Festivala.

Riječ je o ostvarenju koje, kroz Jadrankino pripovijedanje i sjećanje, oslikava njen život u mnogim segmentima, donoseći i brojne detalje nepoznate široj publici.

Prikazuje početak njene karijere, kasniji uspon na glazbenoj sceni, suradnju s kultnim grupama poput "Bijelog dugmeta" i "Indexa", želju da eksperimentira u glazbi i likovnoj umjetnosti, a prije svega ukazuje na njen svestran duh.

Jadranka u filmu govori već kada je bolest, koja je u konačnici i potpuno prekinula njen umjetnički i životni put, uzela maha. Prisjeća se i veoma bogate karijere koju je izgradila u Japanu, gdje je provela više od dvadeset godina. U BiH se vraća nakon rata kako bi se liječila u rodnoj zemlji.

''Zanimljivo je da još uvijek sanjam na japanskom, toga ne mogu nikako da se riješim'', kroz smijeh govori ona u ovom ostvarenju, naglašavajući da je glazba najljepša stvar koja joj se dogodila u životu i najbolji put za komunikaciju među ljudima.

Redatelj Branko Lazić pojašnjava u razgovoru za Fenu nakon projekcije da je film sniman tri godine, samo onda kada je Jadranka mogla podnijeti snimanje - nekada pola sata, nekada petnaest minuta, a nekada sat.

Završen je u prosincu 2015. godine, nakon čega je slijedila postprodukcija. Prikazali su ga Jadranki, kojoj se finalna verzija jako svidjela, a samo dva mjeseca nakon toga je umrla. Premijerno prikazivanje film je zabilježio u Beogradu u svibnju ove godine.

Govoreći o tome kako je nastalo poznanstvo s njom i otkuda inspiracija da uradi baš ovakav film, on se prisjeća da je Jadranka radila na Radio televiziji Republike Srpske kao glazbena producentica, gdje i sam radi. Bila mu je želja da je upozna, nakon čega se oduševio njenom osobnošću.

''Pogledao sam malo što su drugi radili o njoj i iskreno nije mi se to svidjelo - to su bile patetične i nostalgične priče, površne. Ja sam pokušao da uradim nešto drugo, da ispričam priču iz njenog kuta. Neću da budem nevidljiv jer nisam, u konačnici ja i biram što će biti u filmu, ali sam pokušao da ona ispriča svoju priču i kaže što je mislila, radila, željela, osjećala u tom razdoblju prije, za vrijeme i nakon rata'', istaknuo je on.

Podvlači da je Jadranka u Japanu napravila vrlo respektabilnu karijeru, gdje je snimila čak 19 albuma, ocjenjujući da mnogi ljudi to ne znaju. Radila je, kaže, veliku količinu različitih vrsta glazbe i bila je vrlo zanimljiva osoba.

''Ja nisam bio neki ljubitelj njene glazbe, odrastao sam na nekoj potpuno drugačijoj vrsti glazbene umjetnosti, međutim ona je mene kao osoba i čovjek oduševila. Imala je duha, šarma i snage, a način na koji se borila sa bolešću je bio kroz neku zezanciju'',naveo je on.

Smatra da je ovaj film donio mnogo manje poznatih detalja koje ljudi o njoj nisu znali, podsjećajući da i sama na kraju filma kaže da će je pamtiti samo po dvije-tri pjesme.

''A ona je bila puno kompleksnija osoba - i autor i čovjek i stvaratelj. Bila je i ozbiljan slikar, dopadalo se nekom ili ne to što je radila'', utvrdio je.

Mišljenja je da su dokumentarni filmovi ove vrste vrlo nezahvalni, jer tu autor mora biti manje važan, a najvažnija je osoba o kojoj se pravi film. Tu, navodi on, nema prostora za pokazivanje vlastitih autorskih želja ili egzibicionizma, jer je potrebno pronaći način da se sve podredi osobi o kojoj se radi film.

''Ovaj film je dokument, ali mislim da je i nešto više od toga'', zaključio je Lazić.

Jadranka Stojaković rođena je 1950. u Sarajevu, a preminula 3. svibnja 2016. u Banja Luci. Bila je bosanskohercegovačka i jugoslavenska kantautorica zabavne glazbe te autorica brojnih urbanih šansona i šlagera intimnijeg muzičkog izričaja iz kasnih 1970-ih i 1980-ih godina.

U Sarajevu je i počela sa svojom jedinstvenom glazbenom karijerom. Tijekom kasnih 1970-ih počela se baviti obradom bosanskih sevdalinki starih gradskih ljubavnih pjesama, kao i obradom poezije pjesnikinje Desanke Maksimović u novom glazbenom aranžmanu. Radila je i primijenjenu glazbu za televiziju, te napisala uvodnu temu za XIV. Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine.

Od 1988. do 2012. živjela je u Japanu, nakon čega je preselila u Banja Luku, gdje je posljednje dvije godine provela u domu za starije osobe "Ivan Pavao Drugi".

Njene najpoznatije šansone su "Sve smo mogli mi", "Ima neka tajna veza", "Muzika je svirala", "Čarobnjaci", "Tijesno doba", "Na drumovima Srema", "Vjerujem", "Nedovršeni valceri", "Što te nema".