Jedanaest godina od prerane smrti Nenada Valentina Borozana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dvadeset i prvoga listopada 2014. navršilo se jedanaest godina od prerane smrti novinara nekadašnjeg Hrvatskoga radija Mostar, pjesnika, književnika, člana Društva hrvatskih književnika Herceg–Bosne i DHK Republike Hrvatske Nenada Valentina Borozana.

Tim povodom pročitajte ulomak iz teksta objavljenog u Vijencu MH, 2005. godine.

''Otišao je zauvijek dobri duh Mostara. Utihnuli su njegovi versi, lišce grize teret od vremena, a rukoveti za Pupu danas su kameni spavači. Nijemi svjedoci ljetnoga zanosa koji nikada nije ubrao jesenje plodove ljubavi. Na frekvencijama njegova radija utorkom oko šesnaestice zauvijek je utihnuo Mozaik, emisija iz kulture koju je Borozanček (kako su ga od milja zvali veliki Tadija i njegova Jela) cijelo jedno desetljeće s marom, strašću i ljubavlju uređivao i vodio. Samozatajni anđeo čuvar hrvatske pisane riječi i promicatelj kulturnih i uljudbenih vrednota ranjenoga grada Nenad Valentin Borozan bio je autor iza kojeg je ostao zapažen opus pjesničkih zbirki. Ukupno devet.

Od Osipalo se proljeće do posthumno objavljene Rukoveti za Zlatku Frajzman (Gral, Široki Brijeg, 2004).

''Borozanova poezija čita se u tišini, s pomnjom i u nekom bdjenju. Pjesme su pisane s mjerom, s poštivanjem nijansi, što je tako rijetko u današnjem svijetu. Jezik je Borozanova domovina i u doslovnom smislu, jer on svojim stihovima putuje sve od Dubrovnika do Pariza'' kazao je na predstavljanju knjige Lišce: teret od zrcala u Zagrebu, u travnju 2002. u sjedištu Društva hrvatskih književnika Borozanov dragi prijatelj, Veliki brat i čest gost na valovima Hrvatskoga radija Mostar, pokojni hrvatski književnik Anđelko Novaković.

''Borozan piše poeziju nejasnoće, sve same lebdeće i snježne metafore. On se ne predaje pomodnoj buci i prostoti. Njegov je stil nadindividualan. On je vitez pjesništva'', naslanja se na Novakovićeva promišljanja istom prigodom još jedan česti Borozanov sugovornik, književnik Ante Stamać.

Mostarci i brojni poklonici pisane riječi u Hercegovini i danas se s radošću sjećaju posjeta Dragutina Tadijanovića njihovu gradu, razgovora Tadije s pučkoškolcima i predstavljanja bogata pjesničkog opusa u Galeriji kraljice Katarine, što je bila isključiva zasluga Nenada Valentina, koji je s najvećim hrvatskim živućim pjesnikom ostvario izvanredan prijateljski odnos, ispunjen stalnim međusobnim dopisivanjem.

Pjesnik će ostati upamćen po novinarskom radu, skroman i miran čovjek koji je svake jeseni odnosio u Pariz dah i duh Mostara, darivao svake godine mostarsko sunce pariškim bulevarima. Gdje je onaj tko otključava i ima ključ? Gdje je pjev ptice što pjevala je i otpjevala raskoš postojanja i velebni usklik svake radosti pred pojavom čuda svijeta — samo su neka od pokrenutih upita Borozanovih pjesmotvora, koji su zahtijevali produhovljena i strpljiva čitatelja.

No, nema dvojbe da je upravo hermetičnost Borozanova pjesničkog izričaja imala brojne poklonike, ljude od srca i duše, kakav je i sam bio.

Njegov pak stalni novinarski i javni angažman ostavio je neizbrisiv trag na medijskoj i kulturnoj sceni Hercegovine, Dalmacije i, ne zaboravimo, hrvatske metropole, koju je tako rado pohodio.