Povijest
Katarinka – priča jedne marame
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Crna marama "katarinka", koja po etnologiji pripada sutješkoj i katoličkoj narodnoj nošnji kakanjskog kraja, i dalje se ne pokorava modernom i užurbanom životu. I danas je prisutna kao odjevni predmet starijih žena tog kraja, a na velike blagdane nose je svi uzrasti.
"Katarnika", taj tkani dokument netom stasale srednjovjekovne Bosanske kraljevine, prepoznatljiv po crnoj boji, nošen je kao uspomena i žaljenje za teškom sudbinom pretposljednje bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosače.
Duhom usavršene
Vještom rukom šivane i bogatim duhom usavršene, "katarinke" krase već raznoliku i raskošnu postavku Muzeja Kakanj.
Kustosica Etnološke zbirke tog muzeja Amina Kovač kazala je za Fenu da je kraljica Katarina zapamćena kao najinteresantnija ličnost srednjovjekovne Bosne. Njena tragična sudbina odvela je u Rim, gdje je 25. listopada 1478. godine preminula, daleko od svoje Bosne i svojih najmilijih.
Kraljica Katarina je bila kći Stjepana Vukčića Kosače i njegove prve supruge. Kovač ističe da je iz političkih razloga udata za bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1466. godine.
''Ali nakon pada Bosne 1463. godine kraljica Katarina sklanja se prvo u Dubrovnik, pa zatim ide u Rim tražiti pomoć od pape. Njenu djecu, Sigismunda i Katarinu, Turci su odveli u ropstvo, a Stjepana Tomaševića ubili. U izbjeglištvu je kraljica imala dvije velike brige: izbaviti djecu iz ropstva i spasiti svoju Bosnu. Nijedno nije doživjela. Umrla je u Rimu i pokopana je u crkvi Ara coeli'', podsjetila je Kovač.
Bocanje križeva
Tvrdi da je kraljica Katarina među Hrvatima tog kraja ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme i priče te da legenda kaže da je kraljica Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve marame.
''U čast naše kraljice, zvanično ime te marame je "katarinka". Kao dio narodne nošnje zadržale su se sve do dan danas. Iako nisu dio svakodnevne upotrebe, njeguje se uspomena na kraljicu Katarinu i žene marame nose prilikom odlaska u crkvu, za vjerske blagdane, vjenčanja i slično'', istakla je Kovač.
Pojasnila je da su marame sutješkog kraja po izgledu veoma jednostavne te da ih nose i djevojke i udate žene. Razlika postoji jedino u tome što se kod udatih žena sa stražnje strane ispod marame treba da vide krajevi šarenog "peškirića".
Kovač poručuje da je za taj kraj karakteristično i tetoviranje ili bocanje križeva, koje predstavlja simboliku, dio folklora, ukrašavanje ili prepoznavanje pripadnosti te takvo bogatstvo tradicije ne smije i neće nikada biti zaboravljeno.
