Književnici, ali i umjetnici općenito, potisnuti su kod nas na margine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kod većine zanimanja koja su se pojavila u ljudskome rodu vječita je dilema - rađa li se čovjek za nešto ili on to postaje. Za književnike se većinom kaže da se rode s tim darom, a posve je drugo pitanje hoće li to i postati. Nema dobre knjige bez dara s neba, ali nema ni književnoga identiteta pojedinca bez puno rada.

Elvedin Nezirović suvremenik je koji će nam u budućnosti kontinuirano popunjavati regale s knjigama. Ipak, već sad je on književno ime s kojim se nećete patiti na internetskim tražilicama.

Svojevrsni prvi regionalni proboj postigla je njegova autobiografska knjiga "Boja zemlje", roman koji je otvorio neke nove prostore, ali i popunio neka upražnjena mjesta.

Susret s književnikom, pjesnikom, općenito umjetnikom Elvedinom Nezirovićem uvijek će vam jamčiti nekoliko dobrih zaveslaja, bez obzira kakvo je more. U svakom slučaju, ispod je jedna zaslužena desetka...

Bljesak.info: Pisci često ostanu ''bez proboja'', ne dogodi im se ono djelo koje ih vine u orbitu. Tako neki, pišući i objavljujući čitav život, ipak ostanu nedovoljno poznati, odnosno neafirmirani u onoj mjeri koliko to svojim djelom zaslužuju. Vama se dogodilo da knjiga „Boja zemlje“ odškrine vrata autorskome uspjehu. Kako je i zašto nastala „Boja zemlje“?

NEZIROVIĆ: „Boja zemlje“ je, prije svega, nastala iz potrebe da se u književni tekst prenesu ona životna iskustva koja su bila od fundamentalnog značaja za formiranje autorove ličnosti, za njegov odnos kako prema drugima tako i prema samome sebi. U prvom planu je odnos autora i njegovog mrtvog oca, ili da pokušam biti precizniji, način na koji se očeva minus prisutnost transferira na autorov mikro-svijet i relacije unutar njega. Proust je jednom rekao da su knjige djela usamljenosti i djeca tišine, pa stoga nekako intimno vjerujem da su sve moje samoće i tišine tokom proteklih godina generirale tu potrebu da se kroz spisateljski proces pokuša rekonstruirati vlastita prošlost, a na temelju onoga što nam je od te prošlosti ostalo sačuvano u sjećanju. Gledano iz tog ugla, moglo bi se reći da, u svojoj suštini, tekst Boje zemlje, prije svega, predstavlja traganje za „pravom“ interpretacijom vlastite prošlosti.

Bljesak.info: Čitajući Vašu knjigu „Boja zemlje“ stekao sam dojam da nije uvijek bilo lako iznijeti svu tu intimu pred čitatelje, ali ste to učinili na način kao da ste čitavog života upravo tako pisali. Taj stil pisanja u kojemu se biografsko, može se kazati i dokumentarno, pretvara u metaforičnu formu koja u konačnici nudi imaginarnu i sveopću ljudsku priču, po svemu sudeći je vrlo zahtjevan. Kako ste se nosili s time?

NEZIROVIĆ: Ono što me je, zapravo, najviše mučilo u vezi s time jeste jedan „problem“ etičke naravi. Jer, koliko je sjećanje pouzdano ako više nema nikog ko bi mogao potvrditi da se ono čega se sjećamo zaista jednom i dogodilo? Pri tom, naravno, treba imati u vidu da sjećanje nije proživljena prošlost, nego kolekcija minulih trenutaka koje je, iz nekog razloga, naša svijest pohranila u memorijski arhiv. Osim toga, sjećanje je uvijek kreativan čin, način na koji naše ja iz sadašnjeg trenutka, uz pomoć mašte, oblikuje taj materijal i prilagođava ga našim željama. Čini mi se zgodnim ovdje napomenuti jednu Hegelovu konstataciju koja veli da je povjesničar, zapravo, prorok koji predskazuje unatrag. A pisac je, pogotovo u ovakvoj vrsti literature, uvijek neka vrsta povjesničara, s tom razlikom da se on – umjesto velikim, povijesnim događajima i njihovim društvenim reperkusijama – bavi onim čime se povijest ne bavi: pojedinačnim ljudskim sudbinama smještenim u određeni povijesni kontekst.

S druge pak strane, plašio sam se da ću tolikim insistiranjem na zbiljskim činjenicama, na onom, dakle, što se zaista dogodilo, postići sasvim suprotan literarni efekt, to jest da ću istini koju pričam oduzeti njen stvarnosni legitimitet. Možda sam baš zbog toga u knjigu unio fotografije iz porodičnog albuma, koje tekstu daju dokumentarni karakter i čine središnji oslonac u odnosu fikcije i nefikcije. Da pokušam preformulirati: ono što mi je u pisanju ove knjige bilo iznimno važno jeste postići da odnos između svijeta proživljene stvarnosti i svijeta teksta – ako već ne može biti u potpunosti kompatibilan – bude što kompatibilniji. To je nešto po čemu ova knjiga, u teorijskom smislu, izlazi van uobičajene romaneskne tipologije, koketirajući i sa drugim književnim žanrovima, prije svega autobiografijom ili esejom. Nažalost ili na sreću, ovu knjigu sam samo tako mogao zamisliti i napisati. U svakom drugom slučaju, ona za mene, kao njenog autora, ne bi imala nikakvog smisla.

Bljesak.info: Jedan, uvjetno, sličan roman, Jergovićev „Otac“, pojavio se prije nekoliko godina ''neočekivano'', baš kao i Vaša knjiga nešto kasnije, ali tragajući za dodirnim točkama između ove dvije knjige zaključio sam kako ste obojica, kao autori, iskoristili ''prednost domaćeg terena'', svaki na svoj način. Kako, kao autor ''Boje zemlje'' objašnjavate fasciniranost sina ocem, bez obzira što Vi sa svojim ocem, nažalost, niste prošli sve one nužne životne situacije tijekom odrastanja?

NEZIROVIĆ: Prije svega, čini mi se nužnim primijetiti da se pojam očinstva ne može tumačiti isključivo kroz krvnu srodnost između čovjeka i njegovog biološkog potomka: on podrazumijeva i niz drugih mogućnosti i životnih situacija. U takvu vrstu odnosa, na primjer, spada odnos autora romana i Mite, njegovog očuha. Ali, da se vratim na Vaše pitanje.

Sama tematika ili fasciniranost očinskom figurom u književnosti vuče korijene još iz najranijih vremena i proteže se sve do danas. U antičkoj mitologiji mit o Edipu, naprimjer, tematizira ovaj odnos. Najveće Shakespearove drame – Hamlet, Kralj Lir, i još neke druge – također, između ostalih, propituju i temu očinstva. Sjetimo se Dostojevskog, Balzaca, i još mnogih drugih velikih svjetskih pisaca koji su iz različitih uglova pisali o ovome. U južnoslavenskim književnostima taj motiv ćete naći kod mnogih naših pisaca – Kiša, Krleže, Kovača, Sidrana, Jergovića, itd. Svaka od tih „fascinacija“ očinskom figurom je različita upravo zato jer je svako ljudsko iskustvo autentično. Tako je i u mom slučaju (naravno, bez ikakve namjere da se stavljam u isti red s navedenim veličinama).

Moje odrastanje i, uopće, moj život obilježen je očevom preranom smrću mnogo više nego sam to, prije ove knjige, bio spreman sebi priznati. On je u mom životu postojao i još uvijek postoji isključivo kroz svoju smrt i ta praznina koja me prati od „prvih zapretaja svijesti“, da se poslužim jednom Krležinom frazom, definirana je različitim oblicima nedostajanja. Naravno da su postojali ljudi koji su, u određenim fazama mog odrastanja, pokušavali popuniti tu prazninu, ali su je, nesvjesno, a samim tim i nenamjerno, svojim nastojanjima samo produbljivali. Time je ona, s vremenom, postala neodvojivo dio mene, nešto što me objašnjava, prije svega, kao čovjeka, kao oca, a s Bojom zemlje, i kao pisca.

Bljesak.info: U suvremenoj bh. književnosti pojavili ste se kao zapažen mladi pjesnik. Radili ste i kao radijski novinar, također s uspjehom. Danas ste ravnatelj jednog kulturnog centra, konkretno Pavarottija, a u književnosti Vas uvažavaju kao proznog pisca od kojega se puno očekuje. Kako definirate samoga sebe, kako vidite svoj život?

NEZIROVIĆ: Da me je neko prije dvadeset pet godina pitao čemu želim da se posvetim, teško da bi moj odgovor uzeo u obzir bilo što od onoga čime sam se bavio posljednjih desetak godina. Život je nepredvidiv, i to je toliko puta već rečeno da je postalo cliché. Pa ipak, nekako mi je nemoguće odgovoriti na ovo pitanje, a da to ne napomenem. Jer, čovjek se mijenja, prolazi kroz različita iskušenja, saznaje, sazrijeva, otkriva svijet, proširuje vidike, prima udarce, uzvraća ih... U svakom djeliću sadašnjosti prisutne su sve ranije verzije naše ličnosti, ali i one buduće, kojih još uvijek nismo ni svjesni. Dakle, mi nismo ono što jesmo sada i ovdje, nego i sve ono što smo nekada bili, kao i sve ono što ćemo jednoga dana biti. Stoga je nemoguće pronaći neku čvrstu, konačnu definiciju kojom biste objasnili čak i nešto što vam se, na prvi mah, čini tako jednostavnim – vlastitu ličnost.

Međutim, ako bih morao tražiti neki moto, neku armaturnu nit koja se provlači kroz sve ove godine, a koja bi, ujedno, mogla da posluži u svrhu odgovora na Vaše pitanje, rekao bih, prije svega, da sam čovjek koji čitav svoj život nastoji biti pošten i hodati svijetom uzdignute glave. Ima naš narod idiom koji savršeno opisuje tu težnju: „biti čista obraza“. Toliko dugujem roditeljima, supruzi, djeci, prijateljima... Sve drugo dolazi poslije toga.

Bljesak.info: Jedna nadarena skupina pjesnika i proznih pisaca mlađe generacije nekoliko je godina bila okupljena oko Književnog kluba Mostar, što je, čini se, nekima čak i pomoglo u osobnoj afirmaciji. U novije vrijeme Klub kao da nije aktivan. Što se zbilo s tom idejom, svojevrsnim svemostarskim književnim pokretom?

NEZIROVIĆ: Nažalost, „Književni klub Mostar“ više ne postoji, izuzev u našem sjećanju. A ono je zaista lijepo. Bila su to jako ugodna druženja. Donijeli smo nešto novo u ovaj grad, pokazali da književnost može da ujedini ono što je rat privremeno razdvojio. Ne znam koliko je jednu takvu, u praksi sto puta dokazanu istinu, uopće potrebno ovdje isticati, ali znam da je nama, koji smo bili okupljeni oko Književnog kluba, bila jako bitna.

Nažalost, s vremenom se ispostavilo da među nama koji smo činili taj klub, izuzev Gorana Karanovića, nije bilo onih koji bi imali, prije svega, volje i znanja, a potom i vremena, da obavljaju administrativne poslove, nužne za uspješno funkcioniranje kluba. Ono što je važno istaći jest činjenica da većina nas koji smo se okupili oko te ideje nije izgubila međusobni kontakt. I danas se čujemo, srećemo, družimo, razgovaramo o književnosti, ali i o drugim stvarima.

Bljesak.info: Deklaraciju o zajedničkom jeziku uzburkala je javnost, kako književnu, tako i akademsku, a napose političku. Neki hrvatski intelektualci su to proglasili podvalom poraženih snaga iz prošlosti, dok se kod bošnjačkog intelektualnog korpusa moglo čuti kako ta deklaracija ima za cilj 'potiranje' bosanskog jezika, sugerirajući nam kako zapravo svi govorimo srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Ako se ne varam, i Vi ste se na blogu ili na društvenim mrežama osvrnuli na Deklaraciju?

NEZIROVIĆ: Da, jesam. I to sam uradio iz jednog razloga: htio sam nekim mojim prijateljima, od kojih mnogi nisu lingvisti, niti se na bilo koji način bave pitanjima vezanim za jezik i književnost, a koji su tražili moj stav o tome, objasniti o čemu se zapravo radi. Dakle, to da ljudi u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini govore istim jezikom nije, naravno, nikakva novina. Lingvistika je davno dokazala da se radi o jednom jeziku policentričnog tipa i tu, ako pitate mene, završava sva rasprava o tome.

Naravno, problem je u tome što su postojeće jezičke politike u zemljama na koje se tekst Deklaracije odnosi, zasnovane na arhaičnoj pretpostavci da je jezik, odnosno njegov naziv, jedno od sredstava nacionalne identifikacije. Radi se o konceptu po kojem nacije ne mogu postojati ako nemaju vlastiti jezik. I ovdje, jezička i društvena praksa stoje u suprotnosti s onim u što nas ovdašnje nacionalističke političke elite uvjeravaju već 25 godina – njemački se, naprimjer, govori u četiri evropske zemlje (Njemačka, Austrija, Lihtenštajn, Švicarska). U Irskoj se govori tamošnjim standardom engleskog jezika, a – hajde da budemo malo ironični i poslužimo se analogijom običnog, balkanskog čovjeka – znamo koliko se Englezi i Irci „vole“. Ovakvih primjera ima koliko hoćete. Drugim riječima, niti su Irci manje Irci zato što ne govore irskim, nego engleskim, niti smo mi manje Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci zato što govorimo jednim, istim jezikom. I stvar je tu prilično jasna onome ko hoće da je razumije. Onome ko neće, to se ne može objasniti, pa je stoga svaki trud uzaludan.

Način na koji na Deklaraciju gledaju vladajuće političke elite i oni krugovi šire društvene zajednice koji prema njima gaje poltronski odnos, nije vrijedan nikakve ozbiljne rasprave. Sve je to jedna velika farsa čiji cilj je da ljudima skrene pažnju s temeljne stvari, s onoga, dakle, što je lingvistička činjenica, a što zapravo ne odgovara onima koji jezik i jezično pitanje karnevaliziraju i zloupotrebljavaju u najprimitivnije dnevno-političke svrhe. Ja, recimo, nikada ne bih potpisao neku Deklaraciju koja revitalizira srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski naziv zajedničkog jezika, ali niti bilo koju drugu, koja – bilo nazivom, bilo na neki drugi način – u diskriminirajući ili u favorizirajući položaj stavlja bilo koji od postojeća četiri standarda – hrvatski, srpski, crnogorski ili bosanski. U Deklaraciji, naravno, nema ništa što ukazuje na to. Da biste došli do takvog zaključka, dovoljno ju je pročitati.

Bljesak.info: Kakva je sudbina književnosti općenito u modernome dobu s obzirom na činjenicu da su ljudi promijenili navike po pitanju načina i sredstava komuniciranja, čitanja, učenja i općenito tretiranja jezika kao sredstva za sporazumijevanje? Ima li smisla pisati klasična književna djela, odnosno objavljivati knjige?

NEZIROVIĆ: Pojava interneta je zauvijek promijenila svijet, samim tim i književnost, ali je zapravo potreba za knjigom i dobrim štivom ostala ista kao i prije dvadeset, pedeset ili sto godina. Mislim da ta potreba nikada neće nestati, bez obzira na masovnu produkciju i karnevalizaciju same književnosti.

S druge strane, pojava elektronske knjige je čitatelje zauvijek podijelila na one tvrdokorne, tradicionalne, koji knjigu ne vide isključivo kao obični predmet, nego prije svega kao neku vrstu bića, koje s čitateljem stvara odnos i kroz estetiku forme, pa i kroz čula mirisa, odnosno dodira. Nimalo ne pretjerujem kada kažem da je za mene to ona vrsta odnosa koji je po svojoj intimi sličan odnosu koji čovjek može da ima sa ženom ili s Bogom. Tu su i oni koji knjizi prilaze isključivo tehnički, kroz sadržaj, dakle tekst, pa mogu bez problema da čitaju na kompjuteru, tabletu ili mobitelu. S njima nikako ne mogu da se identificiram, jer mi je ta kultura čitanja hladna i odbojna, sasvim mehanička. Zbog toga vjerujem da će knjiga – onakva kakvu je poznajemo ja i Vi – preživjeti sva iskušenja.

Bljesak.info: Književnost kao odraz univerzalne kozmopolitske čežnje čovjeka, čije je postojanje u vremenu i vječnosti zapravo simbolično i naglašeno privremenog trajanja, trebala bi ljude učiti univerzalnosti, čovjekovu poslanju i zaduženju da stvara i njeguje život, unapređuje ga i tako nudi nove i humanije ideje onima koji dolaze za nama. Uspijevaju li se suvremeni pisci u našem okruženju odazvati tom zovu kozmopolitizma ili se radije drže fiktivne sigurnosti ''pran(m)čioka'' unutar neke, bez obzira koje, pripadnosti i označenosti?

NEZIROVIĆ: Pjesnici, pisci, ali i umjetnici općenito, kod nas su, uz neke izuzetke koji potvrđuju pravilo, potisnuti na društvene margine i njihov utjecaj na javno mnijenje je, pa usudio bih se reći, skoro pa potpuno zanemariv. Želja za probojem, za stjecanjem moći, za lagodni(ji)m i bezbrižni(ji)m životom često igra presudnu ulogu u kreiranju njihovih javnih stavova. To je, mislim, glavni razlog zbog kojeg se veliki dio njih priklanja vladajućim političkim elitama i stavlja se u službu ideologija koje one zastupaju. Radi se o onoj vrsti „intelektualnog angažmana“ koje se osobno najviše zgražam. Intelektualnost pod krinkom patriotizma, to stalno interpretiranje povijesti i društvene zbilje isključivo kroz pojmove države, nacije i naroda, nije ništa drugo do simptom „masovne deformacije“, da se poslužim jednim terminom Béle Hamvasa. Ako umjetnik ima potrebu da intelektualno djeluje, dakle da kreira nove ideje, da o njima govori i piše u javnom prostoru, posljednje što sebi smije dopustiti jeste staviti se u službu ideološkog, političkog ili bilo kojeg drugog aparata. Umjetnik mora imati kritički stav prema svemu, a pogotovo prema vlasti, bez obzira ko tu vlast utjelovljuje, jer on uvijek sumnja, on nikada nije posve siguran da stvari ne mogu biti bolje nego jesu. Tome nas uči duga povijest europskog intelektualnog angažmana koji u Francuskoj počinje s Voltaireom i Zolom, u Britaniji s Carlyleom i Ruskinom, dok kod nas svoj vrhunac doživljava u liku i djelu Predraga Matvejevića.

Bljesak.info: Vratimo se pred kraj razgovora životu svakodnevnome. Kako vidite Mostar, grad koji volite, u kojem i (pretpostavljam) za koji živite?

NEZIROVIĆ: Mostar je moj grad, moj zavičaj. Ovdje sam rođen, ovdje živim čitav svoj život. Sve što imam nalazi se ovdje: dom, porodica, prijatelji, baš sve. Istina, bezbroj puta sam za posljednjih dvadeset pet godina poželio da ga napustim, ali uvijek bih nalazio razlog više da ostanem. Previše je Mostara u meni da bih ga se tako lako mogao odreći.

Pa opet, teško mi je da se identificiram s onim što je taj grad danas. Politički antagonizmi koji ga cijepaju već dvadeset pet godina, uspjeli su mu nametnuti novi identitet. Koliko je u ovom današnjem Mostaru sadržano onog Mostara u kojem smo ja i vi odrastali? Teško bi to bilo precizno utvrditi, ali znamo da ga je svaki dan sve manje. Taj Mostar iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka uzimam kao primjer ne zbog nostalgije prema bivšoj državi i njenom političkom sistemu, nego kao mjeru međuljudske, pa ako hoćete i međunacionalne tolerancije, kao arhetip u kojem su svi mogli pronaći svoje mjesto, a da nikome ne bude tijesno.

Osim toga, boli me taj nerazmjer između onoga što bi ovaj grad mogao biti i svega onoga što je danas. Ako pogledate potencijale kojima raspolažemo – prirodne, kulturno-povijesne, turističke – i analizirate korist koju od njih imamo, dakle, mi, građani ovoga grada, vidjet ćete da tu postoji mnogo prostora za napredak. Politički problemi se transferiraju u sve oblasti društvenog života i ovaj grad čine, nažalost, jednom običnom provincijom. Nikako ne mogu da se pomirim s činjenicom da postoje ljudi u ovom gradu kojima to odgovara.

Bljesak.info: Na samome kraju red je upitati - što pišete trenutačno, što publika može u bliskoj budućnosti očekivati od Vaše književne imaginacije?

NEZIROVIĆ: Na jesen bi, nadam se, trebala izaći moja nova zbirka poezije, koja još uvijek nema naslov. Također, radim već jedno izvjesno vrijeme na novom romanu. Nikada ne pravim planove niti sebi zadajem rokove. Ne volim pisati na silu, niti pod pritiskom vremena. U pisanju se volim osjećati komotno, jer vjerujem da vrijedi čekati prave riječi.

Elvedin Nezirović, rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost, također na Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Živi i radi u Mostaru, gdje trenutačno obnaša dužnost direktora Muzičkog centra Pavarotti.

Svoje pjesme i književne tekstove objavljivao u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države, od zagrebačkog Knjigomata do beogradskog Balkanskog književnog glasnika i zrenjaninske Ulaznice, mostarskog Mosta i Motrišta, pa sve do Sarajevskih sveski.

Dobitnik je 3. nagrade na međunarodnom poetskom konkursu "Ulaznica" u Zrenjaninu 2008. godine i jedan je od tri laureata nagrade „Zija Dizdarević“ za najbolju priču/pripovijetku u 2009. godini.

Objavljena djela:

“Bezdan”, poezija, 2002.
“Zvijer iz hotelske sobe”, poezija, 2009.
“Toliko o tome”, priče, 2013.
“Boja zemlje”, roman, 2016.