Leonardo da Vinci, Marin Držić, A. B. Šimić i Izet Sarajlić umrli na današnji dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Genijalni talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer Leonardo da Vinci preminuo je na današnji dan, 2. svibnja 1519. godine u francuskom mjestu Amboise.

Leonardo je rođen 15. travnja 1452. u malenom gradiću Vinci, blizu Firence u Toskani.Bio je sin bogatoga firentinskog bilježnika i seljačke žene. Sredinom 1460-tih obitelj se preselila u Firencu, najvažniji intelektualni i umjetnički centar Italije, gdje je Leonardo učio kod najboljih učitelja u gradu.

Ukratko, da Vinci je najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka – višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Osim u umjetnosti dao je doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici.

Njegove Posljednja večera (1495. – 97.) i Mona Lisa (1503. – 06.) spadaju među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena. Leonardo da Vinci bio je prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek-djelima.

U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje.

Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekovo najviše osjetilo zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnošću.

To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. Saper vedere ("znati kako vidjeti") postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode.

Njegova kreativnost sezala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt, ali i inženjer. Njegov veličanstven intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i znanost bile jednako zastupljene.

Leonardovo je djelo sažetak toga izvanrednog perioda ljudske povijesti koji je poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih projekata. Leonardova djela odraz su čovjeka toga doba, onoga što je osjećao i činio, strojeva koje je gradio kako bi moglao podizati crkve, palače, zamkove; strojeve za vođenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba čija je dostupnost bila od vrlo velike važnosti za vladare i njihove dvorove.

No kako bilo, još važnije, Leonardovi izumi svjedoče tko je i što on bio - čovjek kojeg je oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba, Firenca.

Njegove ideje sadržane su u više od 6.000 Leonardovih zapisa.

Marin Držić

Na današnji dan prije 455 godina, 2. svibnja 1567., u Veneciji je preminuo veliki hrvatski književnik Marin Držić.

Držić je rođen1508. godine u Dubrovniku u poznatoj građanskoj trgovačkoj obitelji, koja je za Držićeva života proživjela financijski slom.

Malo je podataka, a još manje vjerodostojnih podataka o pjesnikovu životu.

Kronologija Držićeva stvaralaštva u mnogim je točkama nesigurna. Sve informacije o njegovu književnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije rekonstruiran je sljedeći redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet, pastoralna drama u stihu Tirena, 1549., rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno-mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje, 1551, komedija u prozi Skup 1555?.

Vrijeme premijere Pjerina, komedije sačuvane u fragmentima, nije se dalo utvrditi. Izvođači Držićevih drama bile su amaterske družine: između ostalog, družina Pomet, družine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemića, te družine koja se zvala Njarnjasi i koja je izvodila pastorale.

Godine 1551. pojavila se jedina Držićeva knjiga objavljena za njegova života. Nije sačuvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono istovjetno s dvama sljedećim izdanjima (Venecija 1607., 1630.) i sadržavalo je Držićevu ljubavnu liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca.

Preostala Držićeva djela sačuvala su se, često u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potječu iz druge polovice 16. st. Jedina Držićeva tragedija jest "Hekuba", koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvođenje dobila je 1559. godine.

Držićevo stvaralaštvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuđivalo prijepore i dvojbe. Nakon praizvedbe Tirene Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović. Ovaj je ipak odlučno to zanijekao te je napisao pjesmu podrške u kojoj brani Držića nazvanu "Pjesanca Marinu Držiću u pomoć". Držićeva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno područje njegova stvaralaštva bijaše drama.

Osnovu Držićevih drama predstavlja antiteza: suprotstavljanje pastoralnih ili mitoloških motiva rustikalnim motivima, viših stilova nižima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Držićevo komediografsko stvaralaštvo većim dijelom predstavlja, za renesansu karakteristična, regularna komedija, tzv. commedia erudita.

Držić je pisac visoke književne kulture, upoznat s antičkom tradicijom (posebice s Plautom, odomaćenim u Dubrovniku), kao i sa suvremenom talijanskom komedijom i talijanskom novelistikom koja je toj komediji bila važnim izvorom inspiracije.

Držićevi su najveći umjetnički dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup. Karakterističnim za njegovo stvaralaštvo je renesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovješćuje manirističko razdoblje.

Antun Branko Šimić

Veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić preminuo je na današnji dan, 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu.

Rođen je 18. studenoga 1898. u Drinovcima gdje je završio pučku školu. Školovanje je nastavio u Širokom Brijegu, Vinkovcima i Zagrebu.

U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.

Šimićeve rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja (Bolesnica) pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.

Pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička ('anarhična') faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt 'hvata' u brzu tempu gradskog življenja (Pjesma, Grad, Ples, Pjesma pjesnika).

Godine 1920. objavio je svoju jedinu zbirku Preobraženja. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih, pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se Preobraženja smatraju zasebnom 'kanonskom') fazom.

Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika Arna Holza (Phantasus, 1898–99), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su 'Bog', 'ljubav', 'smrt' (tijelo) i 'poezija' (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutu (Otkupljenje, Budući).

Poezija nakon Preobraženja označuje novi zaokret u smjeru 'neoklasičnog' izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu.

Šimić je uz Ujevića i Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela (Tehnika pjesme, 1923) kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u europske književne tokove.

Izet Sarajlić

Na današnji dan prije 20 godina, 2. svibnja 2002., umro je popularni bosanskohercegovački pjesnik Izet Sarajlić - Kiko.

Sarajlić je rođen u Doboju 30. ožujka 1930. godine, a diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Objavio je 30-tak knjiga poezije, a pjesme su mu prevođene na 15 stranih jezika.

Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja svog života.

Izet Sarajlić u svijet jugoslavenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu.

Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu radio je i kao novinar i pisao poeziju.

Javio se intimističkom lirikom, u potonjim je zbirkama blizak estradnomu pjesništvu (U susretu, 1949; Sivi vikend, 1955; Minutu ćutanja, 1960; Posveta, 1961; Tranzit, 1963; Intermeco, 1965; Godine, godine, 1965; Vilsonovo šetalište, 1969; Stihovi za laku noć, 1971; Pisma, 1974; Nekrolog slavuju, 1987; Sarajevska ratna zbirka, 1992; Knjiga oproštaja, 1996; Druga ljubav, 2002., i dr.).

Pisao je i prozu (Portreti drugova, 1965; Koga će sutra voziti taksisti, 1974).

Postao je članom akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Radio je kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju "Sarajevski dani poezije" u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine.