Na kraju puta
Lukomir, posljednje pravo selo u BiH
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Automobilom u Lukomir možete doći vozeći se iz Sarajeva ili malo težim putem iz Konjica. Cesta do ovoga planinskog sela u konjičkoj općini u oba je slučaja makadam i pravo je uživanje za sve ljubitelje offroad vožnje i(li) kampiranja.
Ako na put krenete malim automobilom, bolje idite preko Sarajeva. Iako za Golfa ''dvicu'' ni ovaj put na koji se skrene malo iznad Konjica pravcem Džepi - Vrdolje ne predstavlja neki značajniji izazov. Ali ovo vrijedi samo za vlasnike Golfa ''dvice'' i one koji se tako osjećaju.
O Lukomiru prije putovanja nismo znali puno. Od onoga što se po Internetu može pročitati vrijedi spomenuti kako je Lukomir naseljeno mjesto na najvećoj nadmorskoj visini i najzabačenije selo u čitavoj BiH. Nalazi se na 1.495 metara nadmorske visine, na obroncima planine Bjelašnice. Dalje od njega nema ceste, a smjestio se na kraju udoline koja završava prekrasnim pogledom na kanjon rijeke Rakitnice. S druge dvije strane nadvisuju ga planinski visovi koji te mame da se popneš na njihove vrhove. Nagradit će te pogledom od kojega zastaje dah.
Lukomir nije za svakoga. Neki su ga putopisci nazvali ''posljednjim selom u BiH'', ''malim prozorom u prošlost zemlje''... Lukomir je upravo to. Pravo planinsko selo, prašnjavih uličica i puteljaka u kojemu žive dobrodušni i srdačni ljudi stočari. I koji unatoč sve većem broju turista koji tumaraju između kuća i po njihovim avlijama, srdačno svakoga pozdrave i dočekaju. Lavež pasa tornjaka, meket stada ovaca, mukanje krava… njihova je svakodnevnica.
Selo nema asfalta, nema gradskog komfora na koji ste vjerojatno naviknuli. Nažalost, nema ni jedne kante za smeće, nema ulične rasvjete. A sve je to nekada bilo. Pričaju nam kako je rasvjeta postavljena zahvaljujući radu humanitarnih organizacija, kako je jednom iz Konjica dovezen i veliki kontejner. Ali s vremenom, sijalice su jedna po jedna pregorjele, a nitko ih nije promijenio. Kontejner se prepunio i skoro godinu dana takav zatrpan stajao u sred sela dok ga jednoga dana nisu odvukli. Novi, prazni kontejner nakon toga nikada nisu vratili.
Unatoč svemu, brojni turisti dolaze u selo kako bi zavirili u prošlost Bosne i Hercegovine, uživali u šetnji, planinarenju ili kako bi barem na dan pobjegli izvan dosega mobilnih mreža i Interneta … U selu smo našli samo mobilnu mrežu BH Telecoma. Ostalih nema. Lukomir, luka mira. Upravo to.
Lukomir je idealno mjesto za mnogobrojne kako domaće tako i strane offroad kampere. Za našeg posjeta dvadesetak Francuza je sa svojim terencima i šatorima prenoćilo u selu. Još jedna karavana Poljaka je kasno navečer došla u selo, ali kada su vidjeli da ne mogu dalje, okrenuli su se i vratili prema Bjelašnici.
Mi smo prenoćište našli u jednom od dva ugostiteljska objekta koji nude i smještaj. Motel Ljetna bašta smjestila se na samom ulazu u selo. Pored domaće hrane i pića, obitelj koja je vlasnik Ljetne bašte su izrazito srdačni i otvoreni ljudi. Sobe za prenoćište su čiste, tuš i sanitarni čvor uredni i sasvim prihvatljivi za sve ''izbirljivce''. Ugodno druženje do kasno u noć s vlasnicima i nekolicinom ostalih gostiju iz sela uz sjaj punog mjeseca upotpunili su osjećaj ''posljednjeg pravog sela'' gdje su ljudi upravo to, ljudi.
Prenoćiti uz otvoren prozor i dočekati buđenje dana sjedeći na padini brda iznad sela je neponovljiv doživljaj. Kao po nevidljivom redu vožnje, stada ovaca su praćena povicima pastira napuštala selo penjući se uz obronke planine. Oni mlađi iz pastirskih obitelji ostali su čistiti obore i torove, dok su se stariji već mislima pripremali za mevlud u obližnjem selu Umoljani. Mi smo nakon domaćeg doručka i kave putovanje nastavili dalje prema vrhu Bjelašnice i istoku Hercegovine.
Selo se iza nas budilo i pripremalo za još jedan dan i brojne putnike namjernike koji će potražiti odmor za dušu i manje temperature zraka za svoje tijelo. Ovdje će pronaći jedno i drugo.
