Milo Jukić: 300 putovanja na Bljesku za one koji su siti politike

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Milo Jukić živi u planinskom selu Deževice kod Kreševa. Kroničar je, arhivist, istraživač neistraženog svijeta. Ako nije u tom selu, sigurno je negdje u nekom franjevačkom samostanu, zakopan među povijesnim kronikama, u potrazi za nečim.

Jukić je u neprestanom traganju. Putnik i putopisac, hrvatski i bh. pisac, glavni urednik svih izdanja književne fondacije “Fra Grgo Marić“. Jukić je, u mom poimanju, novinar oduvijek. Bio je dopisnik 'Glasa Amerike', 'Slobodne Dalmacije' i niza medija.

U tim poslijeratnim, za novinare nesretnim vremenima, a naša su vremena oduvijek takva i ne samo za novinare, Jukić je nekoliko puta privođen. U Foči je snimao zgradu policije, a njeni djelatnici tvrdili da je to zabranjeno. U Čapljini je snimao antimuslimanske grafite na zgradi tvornice duhana, a u Bugojnu, snimao Hrvatski dom, što je, također, bilo zabranjeno. Progonio ga je i AID, ali nije od toga pravio spektakle. I tada su, kao i danas, spektakli i ugroženost, rezervirani samo za jedne. Uhićen je snimajući vehabije u Fahdovoj džamiji u Sarajevu, oteta mu je vrpca a nakon izuzimanja dokumenata proglasili su ga unaprijed krivim za sve što se desi Islamskom centru i džamiji. 

Ove je godine 'proslavio' je 20. obljetnicu tog važnog dana kada su u njegovu zaštitu ''stale'' sve relevantne institucije i pojedinci tog doba. Šalimo se, u njegovu obranu nije stao gotovo nitko. Ironiju ostavimo po strani, ovih će dana Milo Jukić na portalu Bljesak.info koji je za sada, jedini medij u BiH koji njeguje putopise, objaviti priču s tristotog putovanja.

U pet godina na Bljesku je objavio 300 putopisa

“300 putopisa jednako je 300 mjesta u, abecednim redom, Albaniji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Češkoj, Francuskoj, Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Makedoniji, Njemačkoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Srbiji i Švicarskoj. Pet putopisa na 'Bljesku' je objavljeno tijekom 2015., a od proljeća 2016. godine ide redovito, svakog petka“, izjavio je Jukić za Bljesak.info.

Nije to ništa posebno, dodaje, sve je to ublizu, svijet je puno veći, a on je, kaže, takoreći lokalni putopisac.

“I da, nisu uvijek u pitanju gradovi, jer – da se zadržim u bivšoj nam državi – jedna Zlakusa (kod Užica, Srbija), makedonsko Zletovo, Roč ili Hum u Istri, naša Gabela, Husino ili Hrasno i Hutovo imaju čari više nego mnoga mjesta koja uobičajeno 'tituliramo' gradovima. Kad bismo stvari vratili na pravu mjeru i na pravo mjesto, a to je da grad gradom čini duh, a ne gomila nebodera, mnogo što bi bilo drugačije“, ističe.

Sam bira i kuda će, i kada će i s kim će, što će vidjeti i opisati.

“Što meni nije zanimljivo, elegantno ću zaobići. 'Bljesak' mi nikad nije cenzurirao nijedno slovo, niti mi je itko ikad rekao 'tu idi, a tu ne idi'. Drugim riječima, nemam baš nikakvih ograničenja“, dodaje.

Igra

U putovanjima je uživao i uživa, a tako je i dok piše, jer se duhom potpuno vrati u mjesto koje opisuje.

 “S druge strane, u glavi se talože nepojmljivo vrijedni dojmovi i saznanja koja mi dobro dođu u književnom i publicističkom djelovanju“, dodaje.

Ne voli, priznaje, raditi, radije se igra.

“Ne jednom su me pitali zašto me nema na LinkedInu i sličnim platformama, kao, naći će se kakvog posla, a  uporno objašnjavam da mi više posla i ljepšeg posla od onog čime se bavim ne treba. Štoviše, pogotovo jer sam, iako zvučalo neskromno, prilično svestran, da se kloniram i napravim još tri-četiri primjerka samog sebe, posla začinjenog užitkom opet mi ne bi nedostajalo. Nije posao ono čime se bavimo pa dobro zaradimo već ono u čemu uživamo, a gladan valjda nije nitko, pa neću biti ni ja“, rekao je.

Putopisi, ističe, nisu zaboravljeni i otpisani jer i ono malo naših književnih časopisa, objašnjava, a inozemnih još puno više, uvijek nađu prostora za putopis.

“Poneki, na nagovor urednika časopisa, i sam objavim, primjerice u 'Životu', 'Gradini' ili 'Susretima'. U Rumunjskoj su mi prije deset godina preveli i dvojezično objavili putopisnu knjigu 'Tri dana u Karaševu/Trei zile la Caraşova', a 2017. je moj opširni zapis o boravku u Velenju (Slovenija) preveden i objavljen u knjizi 'Velenjčani potujejo'('Velenjčani putuju'). Trenutno se radi na tome da u Sloveniji bude prevedena i objavljena knjiga mojih putopisa s 'Bljeska', ali o tome ću više kad sve bude dogovoreno“, izjavio je.

A što se medija tiče, dodaje Jukić, svaka će vijest o Dodiku ili Izetbegoviću, donijeti više klikova, pa tako i novaca, jer ih novinari iz toplih ureda mogu napisati i po deset dnevno, nego ne zna čiji i kakav putopis.

Ljudi koji su siti politike i starleta, rado proputuju s Jukićem

“To opet ne znači da, konkretno moji, na 'Bljesku' nisu čitani. Naprotiv, statistika je dostupna, ipak ima i mnogo onih koji su siti politike, starleta, influencera i sličnih besmislica pa radije proputuju sa mnom“, ističe.

Čitavog života se, premda mu je na prvom mjestu književnost, bavi i poviješću, etnologijom. Sudjeluje na znanstvenim skupovima i objavljuje knjige i radove u ozbiljnoj znanstvenoj periodici.

“Takvo što je, dakako, nemoguće bez 'rudarskog' posla u arhivima. Lud sam i za arheologijom, a putopis je odlična forma u kojoj se sve to može sublimirati“, objašnjava.

Nema tjeskobe, jer se u svako mjesto, nada opet doći.

“U mnoga već jesam i nerijetko mi se znalo desiti da zadrhtim od ugode, od miline. Svako mjesto koje sam putopisao, prepješačio sam, ponekad zavirio i gdje drugi nisu, popeo na povisoko brdo kako bih doživio makar i jedva vidljive ostatke pretpovijesne gradine, kasnoantičke bazilike ili srednjovjekovne utvrde, ogledao se u rimskom bunaru ili pokušao 'dešifrirati' barem godinu u nekom turskom zapisu u kamenu“, priznaje.

Novinarstvo više ne postoji

Svijet je, nastavlja, globalno selo i danas svatko tko ima jedan organ koji je ovdje nepristojno spomenuti, može izabrati gdje će živjeti.

“Ne tvrdim da je definitivno, ali ja sam odabrao. Selo se zove Deževice, u planinama je između Kreševa i Fojnice, na 912 metara nadmorske visine, a za boravak u Bosni ga je, prema predaji, prije šest stoljeća odabrao i sveti Jakov Markijski, pa je njegova pećina s vrelom jedno od najpoznatijih hodočastilišta u našoj zemlji. Blizu je brda ispod kojeg je poginuo Džemal Bijedić i bliže nebu nego zemlji, pa mi je glava više u oblacima nego što su mi noge na čvrstom tlu“, dodaje.

Podaleko je, nastavlja, od 'civilizacije', što mu savršeno odgovara.

“Ali to ne sprječava one koji me vole da mi dođu, kao što ne sprječava ni mene da odem kamo i kome želim. Što bi  rekao  Marijan Ban u pjesmi 'Sušac blues', al' ja sam krenuo tamo gdje želim / i tamo gdje želim ja ću sigurno doć'“, govori Jukić.

Novinarstvo u pravom smislu riječi, kakvo je nekad postojalo, koje je služilo informiranju javnosti – čast vrlo rijetkim izuzetcima – više ne postoji, mišljenja je Jukić.

“Umjesto da od novinara i medija dobivamo informacije, sve se manje-više svelo na copy/paste, spinovanje i guranje određenih političkih opcija i globalističkih agendi“, dodaje.

Najočitiji dokaz je tzv. pandemija korone, nastavlja, gdje plaćenički mediji, uz pomoć poznatih osoba koje su, ako su ih ikad i imale, prodale čast i obraz za dolare i eura, već drugu godinu prešućuju gotovo sve što je u suprotnosti s agendom.

“Putopis je, barem tako umišljam, neusporedivo bliži književnosti nego novinarstvu“

“Na prosvjede protiv fašističkih mjera pojedinih država može izaći i milijun ljudi, mediji će na to svejedno ostati podanički nijemi, uz tek poneki izuzetak, ono što kažu 'da se Vlasi ne dosjete', a i to uz redovito prešućivanje i minimiziranje stvarnih podataka, etiketiranje i blaćenje onih koji ne pristaju na korona-fašizam, te hinjsko provlačenje i naglašavanje izmišljotina i laži. Zbog svega se uvrijedim kad mi netko kaže da sam novinar. Bio jesam, dok je novinarstvo postojalo, odavno nisam. Uostalom, putopis je, barem tako umišljam za one koje ja pišem, neusporedivo bliži književnosti nego novinarstvu“, rekao je.

U zemlji gdje se svi busaju u prsa od patriotizma jako se malo brine oko kulturnih institucija i baštine, ali Jukić, nesklon generalizacijama, tvrdi kako postoje sredine, od mjesnih zajednica do općina i gradova, na terenu sam se u to uvjerio bezbroj puta, koje na tom planu rade dobre stvari.

“Država ih ne radi ponajprije zato što država i ne postoji, osim koliko je daščara na stablu jabuke kuća, kako je tretiraju i nazivaju djeca koja je naprave. Ono malo što je ima uglavnom je ogrezlo u korupciji i najveći dio sredstava za te namjene dijeli se po načelu 'ja tebi, ti meni'. Također mnogi, uključujući, nažalost, i mlađe generacije, koje ga nisu zapamtile, još uvijek mentalno žive u socijalizmu i, umjesto da prave aplikacije (jer dio sredstava ipak ostane i za kvalitetne projekte), čekaju da stvari riješi 'neko odozgo', a to 'odozgo' praktički ne postoji“, ističe.

Putuje u Golfu proizvedenom prije 19 godina

Ne jednom sam zabasao, ne jednom sam se našao u problemima, ipak u Albaniju ili u Toscanu, Mađarsku, pa i u Njemačku, putujem 'golfom' proizvedenim prije 19 godina, ne jednom je padao mrak, a prenoćišta nigdje, ne jednom me navigacija odvela tamo gdje bi trebala stajati tabla s natpisom „Kraj svijeta“, ali se sada samo nasmijem na sve to, pa se i loše epizode začas pretvore u dobre. Onih lijepih je ipak neusporedivo više i ne vrijedi ih ni počinjati nabrajati, jer je nemoguće, koliko ih je, izabrati najbolje. Nikad i nikud ne žurim pa se zna desiti na naiđem na mjesta s tako dobrom energijom da mi za snimanje treba deset minuta, a ostanem tri sata.

Na koncu razgovora, Jukića smo zamolili za savjet mladim novinarima i potencijalnim putopiscima.

“Inače ne dijelim savjete, to je za pametnije od mene, ali ako u nekome, a puno je onih koji bi, što se tiče financija i slobodnog vremena, komotno mogli putovati da nisu nepoduzimljivi i tromi, mogu probuditi želju za putovanjima i za tim da olovkom i/li foto-aparatom zabilježe dojmove, uputit ću ga na poznatu pjesmu Pabla Nerude “Lagano umiranje“: 

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.