Miniran, potapan, rastavljan, sastavljan - danas jedan od simbola Trebinja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Trebinje, drugi po veličini hercegovački grad, mjesto je u kojem bilo kada možete pronaći nešto za sebe i svoju dušu. Dovoljan je samo sunčan dan, koji su tu jako česti jer je to grad sunca i platana, a sve ostale blagodati i ljepote toga grada koji krase različiti stilovi arhitekture stoljećima se već tu nalaze.

Grad koji se nalazi na obalama naše najduže ponornice Trebišnjice satkan je od brojnih mostova jer je to općina s najviše mostova u BiH, a jedan od tih mostova zasigurno ima najburniju prošlost od svih mostova u Bosni i Hercegovini, a danas nosi čak i dva imena Arslanagića i Perovića.

Uz ćupriju na Drini, Kozju ćupriju u Sarajevu, Most na Žepi, Vezirov most u Podgorici, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović ktitor je i najstarijega mosta u Trebinju. Taj najpoznatiji trebinjski most bio je miniran, potapan, rastavljan, sastavljan, prenošen s jednoga mjesta na drugo, a danas nosi dva imena.

Jedan od najljepših primjera osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini Arslanagića most, od 1993. godine poznat kao i Perovića most, prvobitno je bio izgrađen 10 kilometara uzvodno od svoje današnje lokacije. Sagradio ga je, kao zadužbinu za svog poginuloga sina u borbi s Mlečanima, Mehmed-paša Sokolović 1574. godine.

Most je u to vrijeme imao jako velik značaj kao prometna veza jer je predstavljao sponu između Novog (danas Herceg Novog u Republici Crnoj Gori) i sjevernih krajeva Hercegovine i Bosne te je gotovo sva trgovina išla preko njega.

Kada su Osmanlije 1687. godine potisnuti iz današnjeg Herceg Novog, mnoge turske obitelji su se iz tog grada doselile na obale Trebišnjice, a među njima je bio i izvjesni Arslan-aga, piše Večernji list. On je dobio posjede istočno od Trebinja te pravo naplaćivati mostarinu preko mosta na Trebišnjici.

Na području oko mosta ubrzo se izgradilo cijelo selo koje je dobilo ime, kao i sami most, po Arslan-agi. Burna prošlost tog mosta nastaje gotovo 400 godina nakon njegove izgradnje, 1944. godine, kad su ga za vrijeme Drugog svjetskog rata četnici pokušali srušiti.

Eksplozija je uništila lijevo krilo mosta u dužini oko osam metara, koje je odmah nakon Drugog svjetskog rata “zakrpano”, tj. nadomješteno uskom betonskom trakom. Druga teška godina za ovaj most bila je 1965., kada se izgradnjom hidroenergetskoga sustava na Trebišnjici našao pod vodom, kao i cijelo selo. Sljedeće godine, po zahtjevu Zavoda za zaštitu spomenika kulture bivše države, voda iz akumulacijskoga jezera Gorica je ispuštena, za što su bila potrebna dva mjeseca, i tada je izvršena potpuna demontaža mosta. Most je rastavljen kamen po kamen, svaki je kamen obilježen brojem i odložen na obližnje polje. Tek nakon četiri godine, 1970., prema projektu rekonstrukcije mosta koji je izradio sarajevski Energoinvest, kameni blokovi su prevezeni čamcima deset kilometara nizvodno na novu lokaciju koja je bila predviđena u trebinjskom naselju Gradina. Pune dvije godine trajalo je sastavljanje mosta, tako da je ponovno 1972. godine dobio svoju prvobitnu funkciju - spajati obale Trebišnjice.

Kao što postoje tri teorije kako je grad Trebinje dobio ime, tako postoje i tri kontroverzne teorije tko je napravio ovaj most. Možete naći tumačenje da ga je gradio netko od učenika čuvenog Mimara Sinana, možda baš Hajrudin, graditelj mostarskoga Starog mosta, druga teorija govori kako današnji most nema nikakve veze s Mehmed-pašom Sokolovićem, da je most velikoga vezira izgledom bio potpuno drugačiji, pa do tumačenja da se današnji most dovodi u vezu sa zadužbinom Hajdar-bega Kusturice, bogataša iz okolice Bileće. Bilo koja teorija da je točna, a službeno je i povijesno dokazano kako je zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, Trebinje, kao i većina gradova na rijeci, ima posebnu i specifičnu ljepotu, a kad ga još krase brojni i lijepi mostovi, onda već tu imate dva elementa - ljepotu i ljubav. 

Na našim prostorima uobičajeno je da, koja god vlast dođe, kao i mnogo čemu drugom, tako i znamenitim građevinama mijenja imena. Je li to iz ljubavi prema njima ili zbog nečeg drugog, ovisi o trenutačnoj situaciji. Tako je tadašnji gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević 1993. godine, kada je ponovno, tko zna koji put, ratni vihor zahvatio naše prostore, donio odluku da se Arslanagića most preimenuje u Perovića most tvrdeći kako su Arslanagići postali od Perovića.

Je li ta odluka ratnog gradonačelnika Trebinja o preimenovanju mosta bila zbog ljubavi prema njemu da ne bi slučajno u ratnom vihoru nastradao kao i 1944. godine ili zbog nečega drugog, ostat će najvjerojatnije nepoznanica. Danas na turističkim pločama koje se nalaze na trebinjskim ulicama stoji natpis “Arslanagića - Perovića most” koji putokazima upućuje turistu kako doći do tog znamenitog trebinjskoga spomenika koji iza sebe skriva burnu prošlost koja mnogim strancima koji posjećuju našu zemlju možda nikada neće biti jasna, kao ni nama samima koji živimo na ovim prostorima.