Mlakić za Bljesak: Teško nam je pobjeći od rata, a najlakše nam je optužiti druge

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije sve tako ni crno, kaže za u intervjuu za Bljesak.info Josip Mlakić jedno od najjačih pera u BiH i regiji, a po čijem će romanu za koji dan u Mostaru početi snimanje filma. Mlakić govori o teretu kojeg nam stvaraju razlike, o ratu u njegovim djelima, granicama i ulozi patnika koje je specifično za naše društvo. Mlakić pojašnjava zašto ne iskače iz paštete i kako ga je iznenadio veliki broj pisaca u BiH.

Bljesak.info: Izjavili ste kako je roman 'Mrtve ribe plivaju na leđima' Vaš najfilmičniji roman. Što će to gledatelji moći vidjeti u filmu kojeg režira Kristijan Milić.

MLAKIĆ: To je jedna fragmentirana priča koja na svoj način daje presjek jednog društva. Film je koncipiran na način na koji je to napravio Robert Altman u svojim "Kratkim rezovima", od desetak manje ili više povezanih priča. Moj roman "Mrtve ribe plivaju na leđima" sastavljen je od petnaestak priča koje funkcioniraju i zasebno, a povezuje ih vrijeme i mjesto radnje. Znači radi se o romanu koji je ujedno i zbirka priča.

Bljesak.info: Budući da je film Živi i mrtvi rekordnim brojem pulskih Arena i pozitivnim kritikama od struke i publike pokazao kako ste Vi i Milić dobar tim za uspješnicu, predviđate li veliki uspjeh i ovoga filma?

MLAKIĆ: Ja sam uvjeren kako će Milić snimiti izvrstan film, jer se radi o vrhunskom redatelju, jednom od najboljih na ovim prostorima. Što se tiče uspjeha, takve stvari je nezahvalno prognozirati. Uspjeh, ili često samo ono što se pod tim podrazumijeva, često nije garant kvalitete filma.

Bljesak.info: U ovom romanu se provlači rat i ožiljci rata. Koliko je nama teško pobjeći od rata i koliko je on Vama neiscrpna tema?

MLAKIĆ: Da, likovi romana su svatko na svoj način obilježeni ratom. Međutim, u ovom romanu rat je potisnut duboko u drugi plan. Od rata kao teme ne treba bježati, a teško je i pobjeći, pogotovo u jednom konfliktnom i antagoniziranom društvu kakvo je bosanskohercegovačko. Ne zamaram se mnogo razmišljanjima o ratu kao temi, je li to stara priča i slično. U mojim knjigama on je ponekad tek usputna kulisa, a ipak se navodi kao zajednički nazivnik svih mojih knjiga. Meni to ne smeta, iako se često ne slažem s tim. Samo u jednoj mojoj knjizi, u romanu "Živi i mrtvi", rat je gurnut u prvi plan, odnosno on je, da se tako izrazim, "glavni lik" romana, jer sam se u toj knjizi svjesno pozabavio fenomenom rata povlačeći analogije između ovoga i Drugog svjetskog rata.

Bljesak.info: Nevidljiva linija koja razdvaja gradić u kojem je smještena radnja romana vjerojatno je preslik linije Vašeg Uskoplja, našeg Mostara i nekih drugih gradova u BiH. Hoće li doći vrijeme kad će te granice biti izbrisane? Ako su one samo u glavama, kako ih brisati?

MLAKIĆ: Ne znam hoće li doći to vrijeme i kada. I kako uopće brisati te granice kada ih politika uporno podcrtava. Pravednije društvo od ovoga u kojemu živimo jedini je ispravan put da se te granice napokon prebrišu. Barem kod generacija koje dolaze. Bojim se da je za generacije koje su iznijele rat prekasno.

Bljesak.info: Rekli ste jednom kako bismo bili podjednako siromašni i na margini kao što smo to i sada i da nije bilo rata. Što je problem u našim glavama da smo zemlja koja se najbolje snalazi u ulozi patnika, a ljudi u njoj kao da uživaju u borbi s tom nakaradom?

MLAKIĆ: Možemo to vidjeti na zemljama bivšeg istočnog bloka koje su imale beskonfliktnu tranziciju, iako ni tu stvari nisu unificirane. Naš je problem što nam je rat, odnosno konflikti koji se genereriraju iz jednog "nepravednog mira", fatalan uteg u razvoju društva. Tu dolazimo do one Lovrenovićeve teze o našem miru kao stanju nedovršenog rata. A viktimizacija, kao društvena paradigma, jedan je od najpogubnijih diskursa koji ne dopušta bilo kakav progres, odnosno stvara svijest kako su nam za naše nedaće uvijek krivi drugi. Za nas još uvijek vrijedi ona biblijska "o trnu u vlastitom i balvanu u tuđem oku", odnosno ona replika iz Tanovićeve "Ničije zemlje", "Ja sranja u Ruandi", koja bolje od bilo čega opisuje ovakav "pogled na svijet".

Bljesak.info: Koliko su različitosti kojima se dičimo u Bosni i Hercegovini teret zemlji?

MLAKIĆ: Bit će teret sve dotle dok ih politika bude zloupotrebljavala. Nažalost, u multietničkim društvima, u vremenima kriza, ta multietičnost često je izlika u negativnom smislu. Tu ponovo dolazimo do ovoga o čemu sam govorio u prethodnom pitanju: najlakše nam je za sve optužiti "druge", ne preispitujući sebe. A to probleme samo multiplicira.

Bljesak.info: Za pisca Vašeg kalibra pomalo je neobično da se ne pojavljuje kao kolumnist u svakom drugom mediju, da ne propovijeda s društvenih mreža i ne iskače iz pašteta na tv-ekranima. Što to Josipa Mlakića drži na distanci od razvlačenja po medijima kad znamo da bi Vas svaki medij volio imati među svojima autorima?

MLAKIĆ: Počeo sam pisati za novine, za zagrebački Express, tek prije godinu dana. Dotada sam takve stvari odbijao, iako sam imao cijeli niz ponuda, od bosanskohercegovačkih, pa do hrvatskih novina. Društvenim mrežama se ne služim, osim jedne. Radi se o "Goodreadsu" koji se bavi isključivo knjigama. Ni tamo, doduše, nisam aktivan, već sam zainteresirani promatrač. Volim uspoređivati svoja i tuđa čitateljska iskustva.
Pisanje za novine je nekakav prirodan izbor za pisca, jer se od pisanja na ovim prostorima ne može živjeti. Svjetla iznimka na ovim prostorima je tek Miro Gavran koji se jedini deklarirao kao profesionalni pisac. Ja s druge strane živim od posla inženjera strojarstva, što mi daje određenu slobodu. Jednostavno, imam mogućnost izbora.

Bljesak.info: Je li danas teško pisati kad se sve manje čita?

MLAKIĆ: Problem je kod pisaca koji ne čitaju druge. Na takav način je nemoguće pisati. Nedavno sam gostovao na KISS televiziji i voditelj mi je rekao podatak koji me frapirao: kako samo na području Srednje Bosne djeluje oko 80 pisaca. Mislim da smo došli u jednu apsurdnu situaciju, da je broj pravih čitatelja danas manji od broja pisaca.

Bljesak.info: Kritizirali ste lektire u Hrvatskoj. Što je s lektirama u BiH?Jesu li školski i svi drugi sustavi srozali obrazovanje i kako se izboriti s činjenicom da djecu uče nenaučeni profesori a da nitko nije svjestan u kakvo to tupilo vodi zemlju?

MLAKIĆ: Ne, nisam bio toliko kritičan koliko se to na prvi pogled čini. Princip po kojemu je rađen izbor lektire po novom Kurikulumu je jako dobar, i to sam naglasio: potaći kod djece praksu čitanja, što je jedan od putova u bolje i pravednije društvo. Problem je realizacija, jer se nije toliko vodilo računa prilikom odabira o književnoj vrijednosti predloženih naslova. Ne znam, nažalost, koje su knjige po programu škola na bosanskom jeziku, a po hrvatskom planu će vjerojatno biti preuzet program iz Hrvatske, što je razumljivo, s obzirom na Državnu maturu u Hrvatskoj i činjenicu kako jako puno djece odavde odlazi na studije u Hrvatsku.
Ne bih o kvaliteti profesorskog kadra, jer nisam upućen, a ne bih volio generalizirati. Ipak, naša djeca se s uspjehom uklapaju na fakultete u Hrvatskoj, možda smo i previše samokritični. Problem je visoko obrazovanje, odnosno divlji fakulteti koji su nicali nakon rata. Evo, navest ću jedan primjer iz vlastitog iskustva: vodim tehnološku i razvojnu službu u firmi u kojoj radim, u koju dolazi mnogo mladih inženjera, prvenstveno iz Sarajeva i Mostara, i mogu reći da se radi o jako dobrim kadrovima koji nipočemu nisu lošiji od onih koji dolaze iz Hrvatske. Nije sve tako ni crno.