Mostarci žele obnoviti Hadžijsku sofu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U današnjem mostarskom naselju Tekija nekad su se nalazili Čelebića džamija, tekija i mesdžid Ali-paše Rizvanbegovića. Sva tri objekta porušena su oko Drugog svjetskog rata, a uspomenu na njih sačuvala se u imenu gradskog kvarta.

Dva udruženja građana u Mostaru ''Tekija'' i ''Sinovi Mahale'' ovih dana pokrenuli su inicijativu za obnovu Hadžijske sofe u naselju Tekija.

Predsjednik Udruženja ''Sinovi Mahale'' Dževad Bašić o razlozima koji su ih motivirali ističe potrebu očuvanja sjećanja na kulturnu baštinu po kojoj je Mostar bio prepoznatljiv.

''Prije 30 do 40 godina u ovom dijelu grada napravljeni su velike stambene zgrade i vrtići, a srušeni su vjerski objekti. Može se dogoditi da u sljedećih deset godina nekom na um padne da pravi neke druge objekte. A i dolaze nove generacije koje nemaju tog sjećanja. Ako nema pisanog traga i vidljivog traga izgubit će se svaki spomen o ovom vrlo vrijednom kulturno-povijesnom objektu. U projekt ćemo ući vrlo ozbiljno i razgovarat ćemo s Islamskom zajednicom da i oni ovaj objekt uvrste u liste prioriteta obnove“, rekao je Bašić za agenciju Anadolija.

U današnjem mostarskom naselju Tekija nekad su se nalazili Čelebića džamija, tekija i mesdžid Ali-paše Rizvanbegovića. Sva tri objekta srušena su oko Drugog svjetskog rata, a uspomenu na njih sačuvala se u imenu gradskog kvarta.

Od svih objekata muslimanske baštine rijetki Mostarci su jedino znali za turbe Habibe hanume Stočević koje se već desetljećima nalazi u ruševinama. Za lokalitet Hadžijske sofe, koji se na svu sreću sačuvao, skoro nitko.

Jedan od rijetkih koji je znao gdje se nalazi taj lokalitet, za kojeg se pretpostavljalo da je davno nestao ispod velikih stambenih zgrada, je predsjednik Upravnog odbora Udruženja građana ''Tekija'' Fadil Pandur. Na osnovu njegovih saznanja ova dva Udruženja su se ujedinila u još jednoj vrijednoj građanskoj inicijativi. Obnoviti hadžijsku sofu i ako se mogne uz to i turbe Habibe Stočević.

''Za Hadžijsku sofu znam od 1970. godine kada je jedna stara žena iz Bosne došla ispred naše zgrade i na platou klanjala. Moja rahmetli majka ju je vidjela i pitala o razlozima. Tad je ta žena ispričala da su Mostarci s ovog mjesta nekad odlazilo na hadždž'', prisjeća se Fadil.

Lokalitet hadžijske sofe koji se jasno još uvijek može vidjeti golim okom sakriven je visokim zgradama od pogleda prolaznika sa svih strana.

''Za par godina ova dva objekta, niti će se vidjeti, niti će se znati za njih. Stoga nam je želja da se angažiramo i damo sve od sebe kako se to ne bi dogodilo, a stručni nadzor nad objektima trebao bi biti pri Islamskoj zajednici koja je vlasnik zemljišta na kojem se nalaze'', ističe Pandur.

Mišljenja je da bi bilo divno vratiti stari običaj ispraćaja hadžija kako je nekad bilo.

''U svakom slučaju objekt treba obnoviti jer su već zidovi polusrušeni'', zaključio je Pandur.

Prema pisanjima Hivzije Hasandedića, najznačajnijeg hercegovačkog istraživača muslimanske kulturno povijesne baštine u Mostaru se sve do pred Drugi svjetski rat održavao jedan stari vjerski običaj vezan za odlazak hadžija na hadždž u Meku. Hadžijama je sve do 1935. godine priređivan veoma impozantan ispraćaj kad su polazili na hadždž, a i doček kad su se kućama vraćali. Do 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio sa ''Hadžijske sofe''.

Lokalitet se nalazio u najjužnijem dijelu Mostara, nasuprot današnje zgrade Fabrike duhana. Na ovoj sofi hadžije bi klanjali po dva rekata ''seferije'', tu bi se oprostili sa svima i odatle bi krenuli pješice ili na konju u pravcu Metkovića. Na ovom mjestu njima je također priređivan i doček kad su se kućama vraćali.

U mostarskim rukopisima (jazma manuscript) starim po 450 i više godina, pisao je Hasandedić, nalazimo prepise hadžijske dove na temelju čega se može zaključiti da je ovaj običaj u Mostaru star više od 450 godina. Ne zna se također ni tko je autor ove dove. Nju je, sigurno, sastavio netko od uleme, po svoj prilici mostarski muftija ili muderis. Ovaj običaj je bio jedinstven u Mostaru i on se nije prakticirao ni u jednom drugom mjestu u Bosni i Hercegovini.

Hasandedić još navodi podatak da je Hadžijska sofa bila izgrađena uz sultan Bajazidovu džamiju u Nevesinju. Hadžijska sofa predstavljala je sofu od kamena, dimenzija pet puta pet metara. Koristila se kao mjesto okupljanja ljudi koji polaze na hadž, ali i kao pozornica prilikom raznih svečanosti (bajrami, dolasci visokih dužnosnika i sl.). Sofa je zajedno s džamijom srušena.

Rijetki su lokaliteti u Bosni i Hercegovini koji imaju prefiks hadžijski. Prefiks hadžijski u ovom kontekstu, prema istraživanjima Mehmeda Mujezinovića samo je još bio vezan za Vekil Haračovu džamiju u Sarajevu koju i danas zovu hadžijskom. Ali običaj ispraćaja hadžija nije bio tako sadržajan kao u Mostaru.

Mujezinović kaže da bi Sarajlije hadžije ispratile preko Alifakovca do Abu-Hajata kod Kozije ćuprije i tu bi se od njih oprostili. Kod Kozje ćuprije se nalazi lokalitet zvani Hadžijska ravan. Običaj se u Sarajevu zadržao sve do izgradnje višegradske željezničke pruge 1902. godine, piše agencija Anadolija.