Mostarsko Kazalište i Pozorište prvi put nakon rata gostuje u Banja Luci

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predstava “Mrtve ribe plivaju na leđima” Josipa Mlakića u režiji Tanje Miletić Oručević, prva koprodukcijska predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Narodnog pozorišta Mostar i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, večeras u 20 sati bit će odigrana u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banja Luci. Riječ je o prvom poslijeratnom gostovanju u Banja Luci Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar.

Izvedbu predstave “Mrtve ribe plivaju na leđima” u Banja Luci podržao je USAID-ov projekat PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services (CRS) u suradnji s Fondacijom Mozaik, Caritasom BiH, Forumom građana Tuzla, Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Međureligijskim vijećem u BiH. Ulaz na predstavu u Banja Luci je besplatan.

Predstava “Mrtve ribe plivaju na leđima” okupila je 17 glumaca iz četiri bh. teatra- u predstavi igraju Nedžad Maksumić, Miro Barnjak, Robert Pehar, Faketa Salihbegović Avdagić, Jelena Kordić Kuret, Saša Handžić, Uranela Agić Burina, Velimir Pšeničnik Njirić, Emir Sejfić, Emir Spahić, Ivan Skoko, Bojan Beribaka, Zlatan Školjić, Jasmin Krpo, Nikolina Marić, Angela Bulum i Maja Zećo. Adaptaciju teksta potpisuju Dragan Komadina i Tanja Miletić Oručević, scenografi i autori videa su Matko Vekić i Mirta Vekić, kostimografkinja je Sabina Trnka, a autor muzike Atila Aksoj.

'''Mrtve ribe plivaju na leđima' je adaptirana zbirka pripovijedaka ili isprepleteni istoimeni roman Josipa Mlakića: on govori o jednoj panorami, grupi, sasvim običnih građana jednog neimenovanog gradića, u kome svi ti ljudi pate od ovakvih i onakvih poslijeratnih trauma, gradića koji je podijeljen i dirigiran mržnjom – nije važno je li to Gornji Vakuf ili Mostar, ima takvih mjesta, nažalost, u našoj zemlji jako puno, ali važno je da ova predstava čini mi se da uspijeva na jedan suptilan način, kao što to Mlakić čini, govoriti o osjećanjima tih ljudi, o vrsti njihovih trauma, njihove potištenosti, o ispraznosti njihove komunikacije međusobnih odnosa..., o tom ogromnom kamenu koji leži na leđima a oni kao neke ribice pokušavaju da se domognu malo vode da uhvate koji 'gutljaj' zraka, da prožive trenutak života u svemu tome. Tekst je vrlo poetski i mi smo se trudili da bude i predstava'', kaže redateljica Miletić Oručević.