'Mrtve ribe' – film o nama kojim smo željeli 'uznemiriti'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao i 'Kratki rezovi' Roberta Altmana, film redatelja Kristijana Milića donosi nam dramu s mnogo likova, isprepletenih u jedno sivilo svojstveno sredini u koju je smještena priča 'Mrtvih riba', te za cilj, kako je istaknuo i senarist filma Josip Mlakić, ima da potakne i 'uznemiri'.

''Ne postoji glavni glumac i ne postoji glavna priča. Glavna uloga bi bio grad, koji iako je film sniman Mostaru ne govori o njemu, već o jednom puno manjem mjestu u kojem su ljudi, kao i njihove prošlosti, tako reći očešani jedni o druge. Željeli smo složiti priče koje će ljude potaknuti na razmišljanje i na neki način uznemiriti'', rekao je to književnik i scenarist Josip Mlakić o filmu čiju smo zatvorenu premijeru imali priliku vidjeti na otvaranju Mostar Film Festivala.

Mlakić nije krio fasciniranost Altmanom, kao omiljenim redateljom, kao ni autorom Raymondom Carverom s kojim se sklopio u 'Kratkim rezovima', te je naglasio da su slično njima htjeli prenijeti upravo tu jednu svakodnevnicu koja je pristuna i koja se ne glumi, koja jeste. Roman je, kako kaže pisao za sebe, a veza sa filmom, odnosno redateljem Kristijanom Milićem dogodila se nekako spontano.

''Obojicu vezuju za neke ratne tematike i ratne priče, mene kao pisca njega kao redatelja, pa vjerujem da je ova suradnja bila neka vrsta odmaka od toga. Kristijan je odličan redatelj koji je spreman za bilo koju priču i vjerujem da mu je upravo ova bila izazov koji ga je i privukao'', komentirao je Mlakić na jutarnjim filmskim druženjima upriličenim u sklopu MOFF-a, u galeriji Kraljice Katarine Kosače u Mostaru.

Redatelj filma, Kristijan Milić, izrazio je prije svega žaljenje što publika u Mostaru kao ni ekipa filma koja je prisustvovala sinoćnjoj projekciji, nažalost, zbog poteškoća s tonom, nije imala priliku pogledati film u punom sjaju.

''To vam je kao da stavite fasadu na kuću pa gledate odmah, ne čekajući dok se ona osuši. Od šest kanala, publika je zbog tehničkih poteškoća pogrešno čula dva, to mi je izuzetno žao jer je ton presudan u svim ovim pričama, ali i slika koja je, iako se sinoć činilo sive boje, u biti u crno bijeloj tehnici'', komentirao je Milić.

Redatelj poznat po akcijama i ratnim scenama, iako se u osnovi ne radi o ratnom filmu, ni ovaj put nije odolio a da ne začini djelo makar kratkim bljeskovima i sjećanjima rata.

''Postoje ti neki kratki bljeskovi i scene rata koje sam ubacio ali i neke sitnice koje su svojstvene meni, kao što je to havajska košulja koja se pojavljuje u svim mojim filmovima a koju je ovaj put nosio glumac Dražen Mikulić koji je igrao ulogu mesara Mirkana'', objašnjava Milić i ističe kako usprkos svim poteškoćama vjeruje da je uspio 'uznemiriti' publiku, što mu je kako je rekao i Milić, bio i cilj, te se nada da je ovo jedan od onih filmova koji će publika željeti gledati iznova.

Moderator druženja, Boris Čerkuč, na samom uvodu ustvrdio je kako oko osamdeset posto ekipe filma potječe iz Hercegovine, što je, s čim se složio i glumac Dražen Mikulić, možda i potvrda da je to neko plodno tlo za ovu profesiju.

''Na filmu se jasno i osjetila ta povezanost ekipe, kada se i nije slijepo pratio scenarij nego su u dosta navrata rečenice same izlazile iz nas, jer su nam bile tu, urođene za naše likove i za nas'', rekao je Mikulić, glumac porijeklom iz Hercegovine, te istaknuo kako je bilo zanimljivo promatrati cijelu ekipu koja je, usprkos napornom radu i snimanjima, nekako živjela ovaj film kao nešto prirodno za što nije potrebna nikakva naknada.

Mikulićevo mišljenje dijeli i Dragan Despot, glumac porijeklom iz Mostara, kojem ni jutro nakon otvaranja MOFF-a, na kojem mu je za životno djelo uručeno prizanje Stablo ljubavi, emocije nisu bile ništa manje.

''Posebna je čast biti nagrađen u svom gradu, iz kojeg sam stjecajem okolnosti, kao mlad čovjek biti prisiljen otići i potražiti svoj poziv, poziv glumca, negdje drugdje. Uvijek sam se rado vraćao, i s ponosom gledao na Mostar koji je u nekim ranijim vremenima, prije svega s jakom glumačkom postavom u Hrvatskom narodnom kazalištu, bio poznat i vrijedio za klasu'', govori Despot.

Na upit o počecima i ranijim vremenima, te mišljenje o razlici u glumačkoj profesiji nekada i danas, Despot govori kako je siguran da je njemu i ranijim generacijama bilo znatno lakše i da je razlika jer se ranije postajalo glumcem zbog ljubavi, ne zbog egzistencije i popularnosti, kao što je to čest slučaj danas.

''Ja kad sam prvi put ušao u zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, pisao sam kući da sam ušao u tu zgradu. Danas su stvari drugačije, studenata je više, i kao da već na drugoj godini glume postaju glumci. Mi smo tu profesiju živjeli kao mogućnost neke promjene svijeta i potrebe da pokažemo sebe, jer raditi bilo što drugo je bilo nezamislivo, dok se kod mladih danas prije svega izgubila ta vrsta etike i gluma se svela na glumu'', govori Despot.

I on se, u ulozi profesora, našao u 'hercegovačkoj' postavi 'Mrtvih riba' te je upravo, kako je to zaključeno na kraju filmskog druženja, ključna scena filma u kojoj njegov lik, a koji u filmu počini samoubojstvo, igrajući šah, utvrđuje da izbor ipak postoji.

''Poruka bi vjerojatno i bila ta, da iako se sve čini sivo i bezizlazno, iako su nam scene i činovi samoubojstva postali svakodnevnica i normalna pojava, izlaz, odnosno izbor zapravo uvijek postoji'', zaključio je Mlakić.