Najbolje ovogodišnje pero za Bljesak.info: Opasno je ne kretati se

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Andrea Popov Miletić, mlada književnica iz Novog Sada ovogodišnja je pobjednica književnog dijela West Herzegowina Festa, koji se i ove godine održao pod pokroviteljstvom portala Bljesak.info. Žiri u sastavu Magdalena Vodopija, direktorica festivala Sa(n)jam knjihe u Istri te književnici Gordan Nuhanović, Emir Imamović Pirke i Josip Mlakić najboljom su, od 164 pristigle priče i njih 32 u konkurenciji, proglasili njezinu priču 'Čovek koji nije video Deda Mraza'.

Bljesak.info: O čemu govori priča 'Čovek koji nije video Deda Mraza'?

POPOV MILETIĆ: Priča je prvenstveno napisana na zadanu temu Amerike za natječaj prošlogodišnjeg Festivala Europske Kratke Priče održanog u Zagrebu i Rijeci gdje je ušla u finale. Poslije tog uspjeha nije nigdje objavljena, niti je živjela neki svoj život kakav mislim da je zaslužila s obzirom da sam s tehničke, zanatske strane zadovoljna kako sam je uobličila. Facebook prijateljica, riječka spisateljica Tea Tulić, priču je vrlo dobro okarakterizirala kao vividnu i uznemirujuću poput popodnevnog sna, nazvavši je „američkim popodnevnim snom“.
Opsjednutost uspjehom i prestižom, mitomanija, sva ta naša (iznevjerena) očekivanja, potreba da se svidimo s jedne i duboka usamljenost s druge strane, odnos prema prirodi i gubitak realnog kontakta s njom, napuštanje, zanemarivanje, surovost, obećana zemlja, kult ličnosti, lažno predstavljanje na društvenim mrežama, uljepšavanje stvarnosti i pridavanje značaja potpuno nebitnim i štetnim pojavama. Sve se to našlo u mojoj priči ispričanoj kroz nekoliko glasova: manični, skribomanski glas opsesivne žene koja piše pisma Johny Deppu i želi da po svaku cijenu pobjegne odavde u Ameriku (ili u smrt), iskreni i dječji glas zanemarenog dječaka, “prirodni” glas naratora/ke kroz lirske pasaže i opservacije (neotuđen od spiritualnog i gotovo “indijanski” blizak flori i fauni), stvarne i izmišljene definicije iz rječnika, sublimirano iskustvo pop kulture.

Bljesak.info: Iz Novog Sada ste 'potegli' do Širokog Brijega. Put je dalek, ali se isplatilo. Žiri je odabrao Vašu priču kao najbolju. Kakva su iskustva s West Herzegowina Festa?

POPOV MILETIĆ: Već sam i u statusu na društvenim mrežama napisala kako su me svi na West Herzegowina Festu tretirali kao princezu i da sam se osjećala kao nekakav superstar. Ugodni, spontani razgovori (ljudi su prilazili da mi čestitaju), dobri bendovi, predusretljivi organizatori koji su mi osigurali sve moguće i nemoguće (vožnje, smještaj u odličnom hotelu), druženje s ostalim sudionicima (koliko je bilo moguće zbog umora nakon dugog putovanja) čine ovo iskustvo vrlo pozitivnim i svakako bih preporučila neafirmiranim umjetnicima s naših prostora da se obvezno sljedeće godine prijave.

Bljesak.info: U književnom žiriju sjedila su zvučna imena svijeta književnosti. Koliko to znači jednom autoru i jeste li uspjeli izvući njihov komentar o priči?

POPOV MILETIĆ: Nakon studija komparativne književnosti konačno sam uspjela isplivati iz mora klasika, iz kanona, da “prodišem” i okrenem se suvremenicima, domaćim autorima iz zemalja u okruženju. Baš sam nedavno pročitala Nuhanovićev roman “Posljednji dani panka”, pa sam se potajno obradovala vidjevši da se on nalazi u žiriju West Herzegowina Festa, jer mi se činilo da bi mu se moja poetika i moj smisao za humor mogli svidjeti. Ostale članove žirija znala sam samo “po čuvenju”, a na samom festivalu razgovarala sam jedino s Magdalenom Vodopijom, direktoricom Sa(n)jam knjige (razgovor se poveo o Istri i Novom Sadu), tako da moj odgovor glasi: da, vrlo mi znači njihova odluka jer mi je ovo najveće priznanje do sada i ne, nisam dobila komentar o priči, voljela bih čuti obrazloženje nekog od članova žirija zašto im se baš ona dopala.

Bljesak.info: Spominjete da Festival funkcionira bez barijera. Na što mislite?

POPOV MILETIĆ: U Srbiji se na natječajima često provlače izvjesne diskriminacije (“samo za mlade”, “za mlađe od 30 godina”, “za državljane Republike Srbije” itd.) što Na West Herzegowina Festu nije slučaj, svi smo se ravnopravno natjecali s iste polazne točke. Netko me je pitao: “Da li je opasno putovati tamo?” Moj odgovor glasi: vrlo je opasno ne putovati. Iako se o tome 20 godina poslije rata navodno ne govori, moram priznati da sam, prije nego što sam krenula na put, u jednom trenutku i sama pomislila da li ću u pojedinim situacijama biti odmah prepoznata zbog svog idiolekta i eventualno morati govoriti tiše, prije je to bila neka nelagoda, a ne strah. Naravno, dogodilo se potpuno suprotno. Kreativci koji se prijavljuju na ovaj festival imaju zdravu i normalnu želju da se promoviraju izvan granica svoje matične zemlje, a posjetitelji bi da se prije svega dobro zabave i da čuju, vide i pročitaju šta dolazi iz susjednih zemalja kada je glazba, film i kratka priča u pitanju. Sve je to jedan te isti kulturni prostor, upućeni smo jedni na druge i smatram da ćemo sve više i više to biti. Ostali finalisti u kategoriji kratke priče su pripadnici raznih generacija i bave se različitim zanimanjima i bilo mi je vrlo drago vidjeti da su na festivalu zastupljeni svi bez obzira na jezik, vjeru, naciju, starosnu dob, te što sam imala priliku porazgovarati s njima o književnoj produkciji, izdavaštvu, kulturnom i svakodnevnom životu gradova iz kojih dolaze.

Bljesak.info: Što Vam je na na putu kroz BiH najviše zapelo za oko?

POPOV MILETIĆ: U autobusu sam čitala Semezdina Mehmedinovića i kao i u njegovim pričama, događale su mi se neke male slučajnosti, ponavljanja i upadice umjetnosti u život. Ovog puta uspjela sam posjetiti Sarajevo, Mostar, Široki Brijeg i Tuzlu, a sva manja mjesta između ovih gradova stigla sam vidjeti ovlaš, iz autobusa. S obzirom da nikada do sada nisam putovala u Bosnu i Hercegovinu (osim čitanjem Selimovića, Andrića, Šantića, Dizdara…), prvo što sam primijetila je svakako priroda koja je bujna i maltene netaknuta. Dragocjenost šuma, rijeka, mogućnost da se s uživanjem pije voda s česme, dok je mi (i pola svijeta) svakodnevno kupujemo i skupo plaćamo za svaki popijeni litar zaista se može nazvati privilegijom.

Ono što svakako upada u oči, čak i nekome tko bi bio slučajno “bačen” u BiH bez poznavanja cjelokupnog konteksta, jesu sveprisutni ratni ožiljci na svakom koraku, ta gorka i mala (nimalo pompozna) podsjećanja koja vas drže budnim dok hodate ulicom ili gledate kroz prozor, a koja su učinila ovo moje putovanje emotivnim i edukativnim. Kao što je mene, s posebnim ciljem, moja majka odvela u Vukovar odmah poslije rata, a ja moju ćerku ove godine u Beograd u park u kojem po podu spavaju izbjeglice iz Sirije, tako doživljavam i ovo moje “zakašnjelo” putovanje prelomnim i zato sam sebe odvela u Bosnu koja je kod nas, moram da primijetim, još uvijek jedna velika predrasuda i tabu tema. Segregacija kao modus vivendi i iskustvo podjeljenih gradova je nešto s čime se do sada nisam susrela, s obzirom da dolazim iz Vojvodine, ali je ono svakako mnogo više “naduvano” u medijima. Prekratko sam boravila u BiH da bih osjetila podjele na svakodnevno razini, a tih nekoliko dana se svakako nisam družila s ljudima koji imaju barijere u glavi. Kod nas je segregacija ponajviše klasna i jasno se vidi tko je privilegiran, tko napreduje, a tko se zadovoljava ostacima, no dobra stvar je da se ljudi sve više počinju buniti protiv lošeg tretmana u svim segmentima života. Sjećanja na antifašističku borbu ostala su u BiH s pravom očuvana (ulice, spomenici, muzeji), dok se kod nas naginje k njihovom obezvređivanju i poništavanju.

Svakako najjača slika ostaju momak i djevojka koji u glavnoj ulici u Sarajevu, Ferhadiji, kao na licitaciji, uzvikuju ime bolesnog djeteta, ime njegove bolesti, cijenu operacije, mole za novčanu pomoć, da bi zatim prešli na sljedeće dijete, a istovremeno, dok se vozite kroz Bosnu i Hercegovinu, na svakom koraku vidite novosagrađene crkve i bogomolje sve tri vjeroispovijesti koje time kao da se nadmeću i obilježavanju teritoriju. Isto je i kod nas, djecu pokušavamo izliječiti dovoljnim brojem SMS-ova, ništa više nije po mjeri čoveka. I kod vas i kod nas, ljudi sjede na kafama živeći simulakrum normalnog života, družimo se i smijemo, valjda da ne bismo poludjeli.

Bljesak.info: Nagrađeni ste za prozni prvijenac. O čemu piše Andrea i kakvi su književni planovi?

POPOV MILETIĆ: Imala sam sreću da mi SKC Kragujevac objavi rukopis prve knjige u ediciji Prvenac i zaista sam zadovoljna promocijom, distribucijom i dizajnom knjige, ali bih je već sada mijenjala tekstualno, jer osjećam da sam je prerasla. Još sam na početku, margina margine, nisam član nijedne skupine, udruženja, djelujem individualno. Nakon objavljivanja prve knjige, situacija za neafirmirane pisce u Srbiji je gotovo bezizlazna. Što poslije studija književnosti, što poslije prve knjige? Možete biti praktični i baviti se književnošću kao hobijem, a okrenuti se nekim prihvaćenijim profesijama koje imaju veze s pisanjem (novinarstvo, blog, prevođenje, copywriting), ali umjetnost u tom slučaju ispašta. Ili ćete se zatvoriti u jezik i nacionalno, ili ćete pisati na engleskom, spojiti književnost s raznim novim medijima i sudjelovati na međunarodnim natječajima ili natjecanjima u tzv. regiji (ta tužna i suhoparna riječ iz domene administracije). Moglo bi se reći da kombiniram sve od navedenog. Za introvertne osobe, kakvom i sebe smatram, na današnjoj književnoj sceni nema mjesta – dok ja vjerujem u intimniji odnos djelo-čitatelj, naglasak se stavlja na autora, njegovu ličnost, njegove menadžerske i performerske, gotovo estradne sposobnosti.

Bljesak.info: Što je za vas književnost?

POPOV MILETIĆ: Književnost je za mene uvijek osveta protiv malih i velikih nepravdi. Društveni angažman i svjesna odluka da se piše s određenim ciljem je nešto što biram prije nego puko poigravanje jezičkim konstruktima. Dakle, gledati u sebe, ali i ne zatvarati oči pred svijetom. Pišem lirsku prozu uz prisustvo ironičnih komentara o društvu i mnoštvo književnih aluzija. Trenutno se bavim svojim rukopisom “Demonštrand” o gubitku mora (more kao pra-načelo, ali i kao povlašteni prostor djetinjstva i istinske sreće, povijesni, nesvjesni gubitak Panonskog, a potom i svjesni gubitak Jadranskog mora) i gotovo organskoj potrebi junakinje da bude jedno s morem (utkani su tu Alessandro Baricco, Slobodan Tišma, Ottó Tolnai, James Joyce, Danilo Kiš itd.) U budućnosti se planiram i dalje prijavljivati na natječaje koji mi odgovaraju s etičke i poetičke strane, kao i da posjetim neku od “kuća za pisce” u inozemstvu, jer je, kao što sam već rekla, opasno ne kretati se.