Namik Kabil: Dok sam pisao knjigu, u glavi sam snimao film

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Namika Kabila, bh. redatelja i scenaristu, rođenog u Tuzli 1968., odraslog u Trebinju, rat je u 25. godini izmjestio u Ameriku. Prvo u San Diego, onda u Los Angeles.

U Americi, obećanoj zemlji, Kabil će provesti devet godina, od 1993. do 2002., a onda se vratiti u BiH, u zemlju iz koje danas većina želi otići. Nije Amerika bila obećana zemlja, barem ne onako kako je mi pojednostavljeno zamišljamo – kao zemlju filma i provoda, zemlju šansi koje na svakom koraku čekaju samo nas da ih zgrabimo. Stvarni život je ipak nešto drugo.

On je sebi stvorio šanse i u L.A.-u uz posao taksista uspio završiti studij filmske režije i filmske produkcije.

Mnogo je kontrasta i mnogo rezova u Kabilovoj biografiji. Pomirio ih je, ili je to pokušao, u knjizi “Amarcord” koju je ovih dana objavila zagrebačka izdavačka kuća Hena com i koja će idućeg mjeseca biti predstavljena i na pulskom sajmu knjiga i autora, 21. “Sa(n)jam knjige u Istri”.

Filmove kakve je želio snimati u Americi, a nije, počeo je raditi ovdje, pa je napisao scenarij za film “Kod amidže Idriza” (u režiji Pjera Žalice), za dokumentarni film “Informativni razgovori” je 2007. dobio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu (uslijedili su “Magnet”, “Vjernici”, TV dokumentarci...), njegov prvi dugometražni film “Čuvari noći” je na Venecija Film Festivalu gdje je imao premijeru, dobio zapažene filmske kritike. Kroz sve njih progovara zanimljiv i neobičan autorski izraz. O autobiografskom romanu “Amarcord”, svojoj drugoj knjizi nakon romana “Sam” (2004.), o filmu, kapitalizmu i umjetnosti, Kabil govori u razgovoru za Dnevni list.

Na prvu, naslov knjige “Amarcord” asocira na istoimeni veliki Fellinijev film. Svjesno ste prihvatili taj rizik. Zašto?
- U samom procesu pisanja knjige bilo je nekoliko radnih naslova, a kad je Amarcord isplivao jasno je bilo da će taj ostati. Naravno, svjestan sam bio potencijalne kičerajske pompeznosti, jer se i danas, kada je knjiga izašla, ljudi cimnu kad čuju i vide naslov. Sada kada se knjiga čita, raduje me da ljudi često afirmativno komentarišu baš to, sami naslov. Amarcord, što većina zna, ali evo da još jednom pojasnim, na romanjskom dijalektu znači ”sjećam se”.

Fellini opisuje Mediteran, nostalgiju, vrijeme nadolazećeg fašizma. Vaš zavičaj upoznajemo iz jedne druge dimenzije – prvo je tu pripovjedač bez zavičaja, bez djetinjstva, izbjeglica u Americi koji se bori za opstanak... Tek kasnije ćemo doživjeti neobičnu Hercegovinu. Zašto ta pomjerena perspektiva povratka zavičaju?
- Nije to bio do kraja racionalan izbor, tako se posložilo i ne bih sada, kada je knjiga spakirana, ulazio u naknadno izmišljanje razloga zašto je to tako. Mislim da je to djelimično posljedica bavljenja filmom, ali i ne samo filmom, gdje je tema kronološkog i nekronološkog pričanja priče uvijek aktualna.

Na početku knjige upoznajemo čovjeka koji u 25. godini dolazi u Ameriku kao izbjeglica – on je, u tom trenutku, čovjek bez prošlosti. Je li morao svoje uspomene zaboraviti da bi u tom trenutku i takvim životnim okolnostima preživio?
- Ne mislim da je on (ili ja) zaboravio uspomene ijednog trenutka, već je veličina životne promjene, makar iz njegove perspektive, prividno i privremeno sjećanja gurnula u drugi plan. Nema čovjeka bez prošlosti, to je jasno, makar svi mi ponekad imali poriv da nešto od te prošlosti pokušamo zaboraviti, izbrisati, retroaktivno mijenjati, ali i glorificirati. Ako i postoje osobni ili društveni pokušaji da se uopće nema prošlosti, obično takvi usiljeni minus-postupci još više ukazuje na to od čega se želi pobjeći.

Ali, je li sjećanje bolno? I može li se sjećati bez glorificiranja? Može li se zadržati hladna glava kad se vrati u prošlost i sjećanja?
- To zavisi od puno stvari koje su kod svakog ponaosob na drugačiji način povezane vlastitom životnom logikom, zašto se sjećamo, čega se sjećamo. Ne mora biti bolno, naprotiv. Ali nažalost, naša sjećanja zadnjih dvadeset i pet, plus-minus godina, često imaju traumatičnu dimenziju. Ovdje je, primijetio sam, i samo vrijeme istraumatizirano, što se u knjizi spominje; ljudima često fale ne samo ratne, već i više godina od rata naovamo. Trauma ne prestaje sa ratom, ona obično tek tada počinje da rovari. Imam osjećaj da ljudi ovdje u toj svojevrsnoj vremenskoj aberaciji misle - da bi bili mlađi da nije bilo rata! Ali to je bolno istinito jer bi sigurno bili mlađi - u svojim srcima, da nema sjećanja na tako strašno iskustvo.

Koliko zavičaj, način života, formira čovjeka a da toga postane svjestan tek kasnije, možda i najviše onda kad je silom prilika izmješten iz tog okruženja?
- Ne mogu suditi koliko je druge ljude, naročito ne u generalnom smislu, formirao ambijent u kojem su odrasli, jer sam upoznao i one koji su mnogo bezbolnije prihvatili izmještanje, preseljenje, novi početak. Čak i oduševljeno. Meni je rodna gruda postala još važnija zbog rata i progona, ima tu svašta, između ostalog i inata, ali i one slavenske dijagnoze – nostalgije, koja zna čovjeka zagušiti patetikom i neracionalnošću. Hercegovina je lijepa i nisam to ja otkrio. Kako kaže Matvejević, generalno za Mediteran: “previše izložen suncu da bi bio običan.” To je slika koju volim i kojoj se vraćam, ali ne bih previše mistificirao te lične doživljaje. Ovdje je i riječ o književnoj glorifikaciji i mitoizaciji djetinjstva kao takvog i hercegovačko sunce je tu važna kulisa, scenografija života, ali ipak kulisa.

I deke na prozorima stana u Los Angelesu svojevrsna su kulisa. Te deke koje stan pretvaraju u ratno sklonište nećete skinuti s prozora dok god ste u Americi...
- I to je književni detalj, naročito ga tako treba posmatrati izvučenog iz konteksta, iz knjige. Da se još jednom pozovem na Fellinija: kada je 1960. snimio svoj kultni film “La dolce vita” pričao je kako su ga ljudi, naročito oni izvan Italije, oduševljeni atmosferom filma, pitali i molili da im on lično pokaže atmosferu Via Veneta, ulice u Rimu gdje se film jednim dijelom dešava, a na to im je “veliki sanjar” odgovarao da te atmosfere iz filma, za kojom oni žude, nema na Via Venetu, da je to filmska iluzija ali i magija.

Što je ova knjiga Vama? Inventura života, zadržavanje vremena? Spominjete u uvodu Mirka Kovača i njegov roman - memoare “Vrijeme koje se udaljava”. On tu knjigu označava rečenicom “Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi” kao početkom i krajem teksta...
- Ne znam šta mi je ova knjiga točno, svašta pomalo. Da imam jasno objašnjenje ili da sam ga imao vjerovatno je ne bih pisao, ili bi makar bila drugačija. Danilo Kiš u svojoj ”Autopoetici” jasno označava tu sivu zonu, granicu do koje objašnjenja piju vodu, a poslije su špekulacija, što se mene tiče i budalaština. Nije to nikakva mistifikacija književnosti već opiranje zadihanim dekonstruistima koji uporno žele da objasne neobjašnjivo. Da je, naprimjer, veliki Francis Bacon kao mlad čovjek išao kod psihoterapeuta možda bi na taj način rasvijetlio neke svoje lične mrakove, ali onda vjerovatno ne bi imali genijalne mračne slike religijskih autoriteta po kojima je, između ostalog, poznat. Kada čovjek uporno traži objašnjenja u umjetnosti, to nerijetko zvuči kao da želi postaviti dijagnozu, kao da je neko tu bolestan. Da se vratim na “Amarcord”. Pogled unazad, osvrtanje i sjećanje, različita su imena iste stvari. Pokušaj da se vrijeme zaustavi, oživi ono što je prošlo, makar prividno. Mirko Kovač je, znamo to već prilično dugo, veliki majstor, od takvih čovjek može samo da uči.

U knjizi primjećujete kako Ameriku danas opisujete mornarskim izrazima, o knjizi sada govorite filmskim, o scenografiji i kulisama. Može li se napraviti okret od pisanja scenarija i pisati literaturu? Prožimaju li se, negdje možda i nesvjesno, te forme?
- Film i književnost su duboko isprepletene, bez obzira na različite prirode ova dva medija. Filmski temelji su književni, što je normalno, jer je književnost svoje dramaturške konvencije imala precizno definisane već nekoliko tisuća godina u trenutku kada se film prije stotinjak godina pojavio kao medij. Ustvari su elementi filmskog jezika kakvog ga poznajemo već postojali u drugim sferama umjetničkog djelovanja (Eisensteinovi eseji u tom smislu profetski ukazuju na filmske elemente u japanskom Kabuki teatru, koji su bili i ostali dio pozorišne konvencije mnogo prije pojave filma kao medija), i mimo književnosti, ali je veza filma sa dramom i dramskim konvencijama više nego očigledna. Danas, film je ogromna i moćna industrija, i pisac nerijetko priželjkuje da se njegova knjiga adaptira u filmski scenarij po kojemu će se onda snimiti film. Ako ništa drugo, ono radi zarade, ali nije samo to. Film je odavno prodro u književnost, često čitamo knjige koje su svjesno ili nesvjesno pisane filmičnim jezikom, i to je ta medijska hibridnost koja me privlači. Na kraju krajeva, nemojte zaboraviti da je i čitanje uveliko vizualan proces, mi teško da možemo izbjeći da ne vidimo stvari koje čitamo. Upravo iz tog razloga ljudi imaju problem sa adaptacijom knjige u film, pogotovo ako su prvo čitali knjigu jer su je onda već vidjeli i neminovno porede ono sa platna sa onim što su prethodno vidjeli, i osjećaju se iznevjerenim. Ima onaj vic kad dva miša grickaju filmsku traku u filmskoj arhivi. Kakav ti je film?, pita jedan drugog. Okej je, odgovara drugi, ali mi je knjiga bila bolja.

Kakvo je kalifornijsko sunce u odnosu na hercegovačko, razmišljate li o njemu? Nekako kao da ste ga vidjeli, ali toplinu niste osjetili. Koliko ta unutrašnja smrznutost ima veze ne samo sa strahom od nepoznatog, nego i s ratom u BiH u kojem niste bili?
- Knjiga se bavi tim stvarima koje spominjete ili se makar pokušava baviti, i ne bih sada to dodatno objašnjavao, tekstualizirao ono što je u naznaci ili podtekstu. Neka sami čitatelji osjete različite temperature životnih situacija, a po komentarima koji dolaze do mene mislim da su led, vrelina, pa tek onda toplota neka važna obilježja “Amarcorda”.

Nakon prilično otegnutog studija medicine u Tuzli, u Hollywoodu taksirate. Pišete na jednom mjestu da je trebala konjska upornost da se uz takav način života studij završi. Koliko je tu bilo hercegovačke žilavosti i inata, želje da se pobijedi dno i ispliva?
- Meni je osobno bila zanimljiva i dramatična promjena same životne matrice, od uspavanosti, apatije i rasutosti prema nečemu vrlo različitom, fokusiranosti. Ne mislim da je žilavost i upornost svojstvena samo Hercegovcima - iako sam intimno ponosan na taj raštika-mentalitet - to može biti kratica do stereotipa lokal-patriotizma, provincijalizma. Ponosan sam na to okle sam ali, naprimjer, pratim više Manchester United i NBA ligu nego domaći sport. Bliži su mi japanski filmovi nego neki kultni filmovi iz bivše države. Kad sam već kod globalizacije, ima i dobrih stvari u svemu tome, vi danas možete sjediti u Popovom Polju i svako jutro čitati New York Times, gledati bilo koji film bilo kada, dovoljno je da imate dobru internet konekciju. To kako se pristup informaciji deelitizovao i decentralizovao velika je i važna stvar, bez obzira što to obilje cyberspacea često stvara opasnu iluziju neke, same po sebi, informisanosti.

Što mislite, da sutra opet treba taksirati po Hollywoodu, bi li se sjetili svih ulica, i onih udaljenijih puteva, sitnih 'caka' koje taksistu omogućuju bolju zaradu?
- Ove pameti, napravio bih svoju taksi-firmu u LA-u i nazvao je po nekom od hercegovačkih sela živopisnog imena: Necvijeće, Obzir, Zavala, Mesari, Žegulja. Šalim se, naravno. Ne znam kako bih, ni što bih, da se ponovo dogodi. Nisam ni prvi put znao.

Kada je prevagnula odluka za povratkom?
- Ne sjećam se da je to bio određeni dan ili konkretan trenutak. Valjalo se to izdaleka, dugo i sporo.

Kakva je danas vožnja sjećanjem kroz te američke godine? Što najviše uznemirava?
- Mogu da oživim taj osjećaj neke sjebanosti ali i adrenalina preživljavanja, mislim da je oboje u knjizi, i često razmišljam, i to me uznemirava, odakle sam crpio sabur i snagu da idem dalje. Opet ću ponoviti, to sam bio ja, a sreo sam i emigrante koji su napravili velike stvari u Americi, bili odmah posloženi i bez čekanja i sanjarenja počeli grabiti naprijed.

U knjizi pišete da se često sjećate i više nego što je potrebno. Kada je isplivala ta svijest o potrebi za knjigom o sjećanju, knjigom sjećanja? Kada se najviše sjeća?
- Kao što sam već ranije spomenuo, stvari se odmotaju na način kako se odmotaju i često je za samo djelo bolje kada nismo do kraja svjesni tih procesa, već prihvaćamo i čupamo koliko možemo iz sive zone. Krenuo sam da zapisujem i onda vidio da je vezivno tkivo tog pisanja pogled unazad, sjećanje, i pokušaj da se neke stvari sačuvaju od zaborava. Tek naknadno sam svjesno prihvatio taj put kao tematsko opredjeljenje knjige. Jedno je sigurno, čovjek ne zna šta je sve u njemu dok ne počne zapisivati. Ima u tom kopanju po vlastitoj arhivi neobičnih iznenađenja, i lijepih i onih drugih.

Koliko je bilo teško pisati ovu knjigu, sjećati se u prvom licu, a ne biti patetičan, ogoliti svoja sjećanja na minimum?
- Moguće je pričati o pingvinima i biti patetičan. Hoću reći, pričajući o bilo čemu i bilo kada, možete biti, ili ne biti, dramatičan, smiješan, dosadan. Stvar je ukusa, mjere i odabira. Ukus, ta tako nesigurna, sumnjiva, nepouzdana a opet važna stvar, nešto je o čemu je teško i sklisko raspravljati, ali je naprosto nerijetko i presudno. Često vidimo da netko, bez obzira što vlada formalno-tehničkim elementima svoga stvaralaštva, što ima pravu posvećenost, što se formalnim znanjem naslanja na istoriju ranijeg stvaranja, ipak ne uspijeva složiti boje. Slično kao u fotografskoj kompoziciji, gdje možete analizirati tehničke elemente kompozicije, kontrasta itd., ali sam osjećaj za unutrašnji spoj na samoj fotografiji upravo je to – osjećaj, tako neuhvatljiv a presudan. Svjestan sam bio da je ova knjiga zbog ja-pa-ja forme bila i potencijalna nagazna mina i u tom smislu je u vašem pitanju ”o ogoljavanju sjećanja” djelimično i odgovor.

I u filmovima, pa i u L.A.-u koji je sav od filma i zabave, ne odustajete od vlastite poetike, minimalizma, anti-drame. Čita se to i u “Amarcordu”. Je li i takav odnos pomogao da se krene taj u rizik?
- Pokušavao sam napraviti film u LA-u, ali sam u jednom trenutku shvatio da, zapravo, ne znam koji bih film tu snimao, sve i da dobijem priliku. Doduše, desilo se to tek pred kraj moga boravka tamo - što je također bio jedan od razloga povratka - kada sam shvatio da u suštinskom smislu vi ustvari ne možete izabrati inspiraciju, kao što ne možete izabrati u koga ćete se zaljubiti. Kažem, u suštinskom smislu, što uopšte ne mora biti slučaj kada se bavite filmom kao biznisom. A onda se u tom biznisu dese i vrhunski filmovi, ali nisam baš toliko nerealan, nisam ni onda bio - da sam ta vrsta majstora, znao bih to do sada. Do spomenute sanjarske spoznaje o inspiraciji imao sam razne scenarije, spremne projekte, nisu bili loši, ali su bili napisani glavom, a ne srcem.

Ovo je knjiga i o identitetu. Otišli ste u Ameriku, miljama daleko, a čak i tamo, u susretu s našim ljudima, sudaraju se i zaudaraju smradovi nacionalnih podjela...
- Nitko ne zna točno što je identitet, jedino se svi slažu da nema što nije. Naši, njihovi, mi, oni. Znamo da je ovdje razina etničke kontaminacije bezdano duboka i da će trebati jako dugo dok kao društvo ne ozdravimo, ako ikad. Možda da za promjenu počnemo pričati o tome kako smo i koliko glupi. Kako su nas nasankali ili kako smo sami sebe nasankali. Ne, nije bila zavjera, sami smo krivi. Nekad mi se čini da ovdje ljudi iz perverznih, mazohističkih poriva i ne žele da im bude bolje. Poremećena je to slika svijeta, puna kompleksa. Kao u dramaturgiji, često je važnije ono što se šuti. Samo, bojim se da u našem slučaju to nije mudra već mutava šutnja. Smradovi nacionalnih podjela? Da bi se riješio smrada ćenife, mora ti prvo zasmetati.

A šutnja je i sigurnost?
- Nije to mudra šutnja, već ishavještena, zacenuta, sitnošićarska. Svi smo skloni tome. Da je naša šutnja mudra, čuo bi se glas mudrosti, kad se progovori. A znamo šta se obično čuje, nezadovoljstvo ovim što živimo ovdje - koje nam je neko drugi spakirao, a mi sami nismo nizašta krivi.

U Americi su se čudili kakvi su se filmovi prikazivali na državnoj televiziji Jugoslavije. Kako nam se i gdje izgubila ta kultura dobrog filma, dobre knjige, neka opća kultura?
- Pored naše društvene urušenosti gdje ne postoji artikulirana kulturna strategija, jer prije svega nema normalne države, dogodile su se duboke promjene kulturnih matrica i u mnogo uređenijim sredinama. Osvrnuću se na film i knjigu, jer se time bavim. Nove tehnologije su u velikoj mjeri promijenile način pravljenja filmova, to je sada mnogo jeftiniji proces, što je naravno progres, ali se distribucija filmova još radikalnije promijenila. Ovdje prije svega mislim na tzv. autorske, nekomercijalne filmove, oni ostali, holivudski i njima slični, i dalje imaju svoje utabane biznis-puteve. Jedan način distribucije autorskih filmova je nestao ali se drugi nije uspostavio, bar nije ovdje kod nas. Danas je distribucija bilo kakvog autorskog filma u BiH i Srbiji, u Hrvatskoj je samo malo bolja situacija, prava mazohistička egzibicija. Znaju to svi oni koji se bave tim stvarima, naročito autori takvih filmova.

Dodatno je tehnologija omogućila kućno gledanje filmova, najčešće potpuno besplatno, i to je još jedan balast za ovakve autore. Dalje, što je možda i najvažnije, ovakvi filmovi su uglavnom elitističkog karaktera, prave se za festivalske žirije, i njihova je publika i mimo spomenutih promjena svakako bila mala, koja se sad i dodatno smanjila, skoro pa nestala. Autorski film će se morati transformisati u nekom pravcu, ako želi preživjeti. Moraće pojeftiniti, ili ćete čekati 5-10 godina da snimite film, a kad se taj film ne desi, što nije rijetkost bez obzira na upornost, onda ste protraćili godine. Nedžad Begović dobar je i koristan primjer filmadžije koji ne čeka milione da bi se izrazio, orginalno i univerzalno. Da je Begovićev “Film mobitelom” snimljen u nekoj ozbiljnijoj zemlji, Italiji, Rusiji ili Francuskoj, vjerovatno bi bio u glavnom programu nekog svjetskog festivala. Pri tome, činjenica da je cijeli film stvarno snimljen mobitelom govori jako puno. Naravno da ne možemo svi imati takvu kombinaciju talenata, i životnih i umjetničkih, ali ako ne prihvatimo da je car stvarno go, onda je to već ozbiljno sljepilo. Od poezije se ne može živjeti, znaju to pjesnici odavno, čak i oni vrhunski.

I književnost je također na raskrsnici. Ne mislim da joj prijeti gašenje, jer je za razliku od filma uvijek bila manje glamurozna i jeftinija za stvoriti, ali sama multipliciranost komunikacijskih kanala u vremenu kojem živimo neminovno utiče na to šta se čita i piše. Kada je Beckett 1953. pisao ”Čekajući Godota” komunikacijski kanali između publike i djela bili su mnogo manje zagušeni nego što su to danas. Možemo mi koliko hoćemo mrziti i ignorirati pametne telefone, tablete, društvene mreže i slično, ali sve to itekako utiče na umjetnost i stvaranje generalno, prije svega na publiku, njihovu sliku svijeta, njihove potrebe, očekivanja, interese. Danas su djeca već u predškolskom uzrastu masovno izložena 3D filmovima i to će sigurno uticati na formiranje njihove percepcije. To su ogromne promjene, bez obzira što svi mi, koji se sjećamo i drugačijih vremena, često pokušavamo ignorirati takvu realnost.

Može li se umjetnost u BiH izboriti s kapitalističkim, bankarskim i sitno-interesnim načinom razmišljanja?

- Postoji realna opasnost da nas do kraja proguta divlja verzija liberalnog kapitalizma u kakvoj već sad djelimično živimo. Jedino što ostaje kao nada, svjetlo u tunelu, jesu evropske ideje demokratskog socijalizma, socijal-demokratije, mislim naravno na kulturne politike. Računica je jasna i brutalna: ako jedan izdavač ne dobije potporu države za izdavanje knjige poezije, on je vjerovatno neće ni izdati jer ne može od takve investicije živjeti. Postaviti ovako malu zemlju i njenu kulturu isključivo na tržišne osnove - da je dobro samo ono što se prodaje - značilo bi smrt kulture.

Ima li nade i šanse da Namik Kabil snimi svoj “Amarcord”?
- Taj sam film snimao u glavi dok sam ga pisao, možda jednog dana bude prilike da ga downloadiram i pokažem. Ali, ne opterećujem se tim, ja sam u književnosti, između ostalog, jer su me počele zamarati produkcijske dubioze i često smiješna ali i naporna sujeta filmadžija. A dio sam toga, neminovno.