Ikona pravaštva
Navršilo se 200 godina od rođenja Ante Starčevića
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 200 godina, 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića rođen je hrvatski političar Ante Starčević, kojeg su za života prozvali Otac domovine.
Veliki Žitnik je tada bio u sastavu Vojne Krajine. Starčevićev otac bio je katoličke vjeroispovijesti, a majka se obratila s pravoslavlja na katoličanstvo.
Starčević je studirao filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu, gdje je radio do 1861.
Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, ali se žestoko protivio jezičnim koncepcijama Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj.
Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske.
Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine.
Zagovarao je samostalnu Hrvatsku koja bi sa Monarhijom bila povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: "Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku".
Također u sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama. Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao pasmina Slavoserbska, bosansko-hercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda, a Slovence je zvao alpskim Hrvatima.
To stajalište napušta kasnijih godina zaključivši da nije bitno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države.
Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva.
Zastupao je i liberalna načela u izgradnji države, sukladno načelima Francuske revolucije, što ga je dovelo u sukob klerom (prvenstveno s J. J. Strossmayerom s kojim je u sukobu bio do kraja života).
U svojim javnim nastupima i tekstovima (pokrenuo je prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a pisao je i za pravaški list Hervat) obrušavao se na ostatke feudalizma, zalagao se za demokratizaciju javnog života te žestoko kritizirao katoličku crkvu.
Smatrao je da svećenstvo unazađuje hrvatski narod i služi stranim interesima (Habsburškim i Ugarskim). Zbog svojih antiklerikalnih stavova bio je napadan do kraja života, a svećenstvo ga je opisivalo kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve".
Sažetak njegove političke ideje je u geslu "Bog i Hrvati" kojom objašnjava da hrvatski narod mora sam upravljati svojom državom, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.
Zbog unutarstranačkih sukoba s Franom Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s dr. Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i dr. Milom Starčevićem osnovao Čistu stranku prava.
Godine 1895. bio narodnim prilozima izgrađen je Starčevićev dom u Zagrebu, gdje je živio do svoje smrti.
Ante Starčević preminuo je u Zagrebu 1896. godine, a po svojoj želji pokopan je na groblju u Šestinama.
