Tvrtko
Nitko ne obilježava krunjenje najvećeg vladara Bosne
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Dana 26. listopada 1377. godine u Milima, nedaleko od Visokog (današnje naselje Arnautovići), okrunjen je jedan od najvećih bosanskih vladara Tvrtko I Kotromanić.
Iako nema službenih potvrda da je to bilo baš na današnji dan, neki povjesničari tvrde da se to dogodilo 26. listopada prije točno 637 godina, a službenih obilježavanja nema.
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, rođen oko 1338. godine, bio je bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.
Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva. Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anjou porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.
Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladalačka titulatura. Dok je prije toga nazivao sebe "mi Tvrtko, milostiju božijom ban bosanski", odnosno "nos Tuercho dei gratia bozna banus", sada njegova titula glasi "mi o Hriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stefanu, caru srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam". Vrlo je vješto razradio svoju vladarsku ideologiju, naime, Tvrtko nije uzeo imperatorsku titulu koju su sebi pripisivali car Dušan i njegov sin Uroš, već se vratio ranijem kraljevskom dostojanstvu, koje su srpskim vladarima priznavali i patrijarsi u Konstantinopoli, i pape u Rimu.
Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani. te su mu počeli isplaćivati svetodmitarski danak koji je ranije pripadao srbijanskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među ostalim srpskim oblasnim gospodarima i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem.
Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s ugarskima ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.
Tvrtkovoj vlasti u Dalmaciji, pokoravaju se 1390. godine gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar i Korčula.
Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. god. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanlijskih trupa. U Bitki na Kosovu polju 1389. god. učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače, o čemu postoji povijesni izvor iz prve ruke, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389. godine.
Ratovanje s Turcima, koje se očito nije svodilo samo na velike bitke, već i na mnoštvo manjih okršaja s turskim "gazijama", očito je oslabilo Tvrtkovu državu.
Tvrtko I. iznenada je preminuo 10. ožujka 1391. godine. Naslijedio ga je njegov rođak, Stjepan Dabiša (wikipedia).