Obiteljska priča Botterija Dinija u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U četvrtak, 10. studenog, izložbeni prostori Galerije Aluminij zabljesnut će vrhunskim likovnim djelima, u jedinstvenomu trostrukom obiteljskom postavu velikoga Josipa Botterija Dinija, kćerke mu Ane Marije Botteri Peruzović i zeta Hrvoja Marka Peruzovića. Izložba, koju postavljamo u obadva galerijska salona, uokviruje ukupno šezdeset slika, po dvadeset od svakoga od ova tri impresivna splitska akademska umjetnika.

Izložbu zajednički organiziraju Galerija Aluminij, Filozofski i Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru, te je ujedno i dijelom programa ovogodišnje Jeseni na FPMOZ-u. Otvorenje je uglavljeno za 19 sati, ulazak je besplatan, a postav će dostupnim za besplatno razgledanje, na poznatoj adresi Kralja Tvrtka 11 u Mostaru, ostati do 25. ovog mjeseca.

''Kada govorimo o ovogodišnjemu galerijskom kalendaru, ova će izložba, s tom pitkom obiteljskom notom koja povezuje neprijepornu umjetničku vrijednosti svakoga od troje autora, zajedno s nedavnim postavom Tihomira Lončara, obilježiti drugu polovicu ove godine. Krajnje sam ponosan što možemo ugostiti, u prvomu redu, poštovanoga Josipa, koji je živućim klasikom suvremene hrvatske sakralne umjetnosti, ali i drage Anu Mariju i Hrvoja. Njihova djela zrače životom i pozitivnom vibracijom koje, otvorenjem njihova postava, želimo pretočiti u mostarsku stvarnost'', kazao je direktor Galerije Aluminij Darko Juka.

Kataloški osvrt na zajednički istup splitskoga trojca ugledni je zagrebački povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić nazvao Simboli i znakovitosti u povijesti i prirodi, naglasivši kako je ova izložba primjerom stilske različnosti i srodnosti.

''Umjetnost shvaćaju kao upućenost duhovnosti kroz fenomen slike, tvarnosti i stvarnosti ljepote preko slikovitosti i potresnosti izraza. Ipak, u toj raznovrsnosti postoje mjesta preplitanja, uporišne točke srodnosti vidljive i na potki vlastitih traganja. Pojednostavljeno rečeno, u reduciranosti oblika, opredmećenih u segmentima opusa, slute se umjetnički dijalozi s otvaranjem upita o smislu samoga čina slikarske preobrazbe. U pročišćenosti prizora, oblik se, i kao citat povijesnoga ili kadar tematske uzbudljivosti u značenjskomu sloju, približava znaku, odnosno simbolu. Snaga duboko doživljenih ideja i prizora u slikarskomu postupku sintetizira se u pojmovima univerzalnoga i intimnoga, gdje i relativna fragmentarnost upućuje na veličajnost baštinjenoga u nacionalnomu smislu, kao i veličanstvenost same prirode – zapisao je Špoljarić, zaključivši kako su rukopisi troje slikara nesporno samosvojni, ali i utkani na ravan bliskih ideja.
U raščlanjivanju svakoga ponaosob, Špoljarić domeće kako je Josip često nadahnut spomenicima hrvatskoga identiteta koje uzdiže na pijedestal, dok Anu Mariju zadivljuje ljepota planina, a boja joj je bljeskom strasnosti u slikarskomu pristupu. Proničući, na koncu, i u Hrvojev rad, Špoljarić piše kako autor vitalitet drveća, maštovitošću slikarske razradbe, dovodi do izvorne siluetarnosti prizmatične plohe, do jasne konstrukcije sa saćem brojnih partikula.

''U sklonosti zumiranju motiva, naslućuje se Hrvojeva sklonost znaku, upisanost u ozračje općega i isticanju pojedinačnoga. I Josip i Ana Marija i Hrvoje promišljaju sliku ekspresijom boje, s metaforičnošću slikarskih partitura, sa senzibilitetom izvan suvremenih otuđenja. Djela su im simbolični ružičnjaci, s autentičnom ikonografijom emotivne čežnje'', završno je poručio zagrebački bard povijesti umjetnosti.