Obradović: Živimo u vremenu u kojem je ideologija preuzela primat nad mišljenjem

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nenad Obradović je mladi srbijanski filozof, kritičar i teoretičar umjetnosti. Piše iz područja filozofije, teatrologije, studija izvedbe i plesa, teorije umjetnosti i književnost te prevodi s latinskog i francuskog jezika. Samovoljno pokušava ostati izvan javnosti, sve više se okrećući životu kao takvom.

U razgovoru za Bljesak.info ističe kako je odlaskom iz Beograda u provinciju, u svoje rodno Arilje, poznati voćarski kraj s tek nekoliko tisuća stanovnika u jugozapadnom dijelu Srbije, slutio kako će taj unutarnji egzil na njega djelovati presudno. Iako je tada to osjećao, sada je uvjeren, samovoljno je postao otpadnik jer, kako kaže, ne pripada nikome i ničemu.

„Nakon studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, godina aktivističkog angažmana na polju ljudskih prava, novinarskog rada, samoća i povlačenje dali su mi tu slobodu djelovanja. Dakle, oslobođenost od bilo kakvog i bilo čijeg utjecaja, što je sasvim prirodno dovelo do propitivanja gledišta. Rubna pozicija koju sam odabrao, sasvim paradoksalno, dala mi je veliki prostor za djelovanje. Izbjegavam bilo kakvo deklariranje, okrećem se životu takvom kakav jest“, riječi su kojima ovaj mladi filozof opisuje početke života koji je odabrao.

Današnje je pisanje subverzivno

Pored pisanja najdraži poziv bio mu je onaj profesorski jer je tada, čini mu se, utjecao na mlade ljude i usmjeravao ih.

„To je velika, važna stvar. Teško je, posebno nama osamljenicima, da parafraziram Nietzschea, držati šaku stisnuti kada je ona prepuna darova. Takva šaka mora biti otvorena, a dar je kada se ona otvara prema mladima. Znatiželja koja prati filozofe teško je breme ako ostane hermetična, zatvorena i nepristupačna“, dodaje.

Izabravši samački način života pokrenuo je blog za filozofiju i društvena pitanja – Filozofski magazin – na kojem svakodnevno objavljuje svoje tekstove ili prijevode velikih filozofa i mislioca. U jednoj od svojih posljednjih bilješki navodi kako ga na kraju pisanja dočeka „uvijek ista nelagoda pred napisanim. Obrisati, spaliti, skriti“. Ta potreba za preispitivanjem i nelagodom pred napisanim, kako kaže, stalno ga prati.

„Baveći se djelom Miroslava Krleže počeo sam čitati Krležologiju Stanka Lasića. Tada me taj pisac, na neki poseban način, odredio. Tako sam i pročitao njegove riječi koje često volim citirati da pred onim napisanim često mislim kako je bilo bolje da sam šutio. Pisanje zapravo i počinje pred tom velikom nedoumicom – obrisati ili objaviti. Kao što je znano u filozofiji da veliko znanje podrazumijeva i veliko neznanje, tako i pisanje samo po sebi podrazumijeva i nepisanje, rascjepkanost pred onim ništa koje priziva postati nešto. Pisanje je danas subverzivno budući da gotovo svi podliježu diktatu većine i pišu onako kako većina to radi. Zato su ovdašnji mediji, novine i knjige prepuni općih mjesta. Pravo pisanje podrazumijeva, da citiram Derridu, prelazak granice. Pisanje je drugdje, nije ovdje i sada“, smatra naš sugovornik.

Kod nas je politika istrgnuta iz realnosti

Filozofski magazin pokrenuo je prije dvije godine. Sada magazin postoji u formi bloga i veseli se da je tako jer, kako kaže, blog kao forma pisanja podrazumijeva stanovitu krajnost, rubnost. Pored novih autora koji mu redovno šalju svoje tekstove, nastoji, ponajviše zalaganju Marija Kopića, objavljivati važne tekstove iz moderne filozofije. Pored njega, ponosan je na suradnju s filozofom Žarkom Paićem, čije tekstove redovno objavljuje.

„Namjera mi je da Filozofski magazin prisvoji dijalošku formu djelovanja i da se otvori ka različitim formama pisanja i stvaralaštva. Uslijed jako prisutnog vala ljevičarskih tekstova, koji su često isključivi i jednostrani, s posebnom pozornošću objavljujem tekstove liberalnog stanovišta kako bih pokazao da se na ovdašnjem prostoru jako često govori u općim, ideološkim mjestima, a da se olako zaboravlja da se moramo uvijek iznova boriti za veću individualnost, pluralitet mišljenja i slobodu djelovanja. Politika je, kako vidimo iz prakse, istrgnuta iz realnosti, ona još uvijek živi u anakronim oblicima gazdovanja i vladanja što doprinosi vrijednosnoj dezorijentaciji i provali nacionalnog kao određujućeg. To je za naše prostore, gdje se do skora ratovalo, izuzetno opasno“, istaknuo je Obradović u razgovoru za Bljesak.info.

Rezultat njegova plodonosnog rada je i objavljena knjiga eseja Krhotine post-filozofije, knjiga intrigantna naslova koja je doživjela prvo izdanje te na čijoj doradi trenutno radi. Namjera mu je progovoriti o skrajnutoj filozofiji koja je u postmodernom dobu postala sluškinja svih drugih područja društvenog djelovanja.

„Diskurs suvremene misli ograđen je raznorodnim ideologijama i takav kakav jest nema prostor za izvornost filozofskog pitanja. Držim da je filozofija izgubila svoje mjesto u društvu zbog istaknutog jaza između mišljenja i slobode, stoga što je dopustila, kroz brojne popularne filozofe i njihove, kako se to danas kaže, angažmane i projekte da ideologija zauzme mjesto mišljenja. Temelj filozofije i njezine povijesti jest život. Filozofija nastupa kroz povijest kao samosvjesna neophodnost jer, kako to pojašnjava filozof Jean Luc Nancy, ona, kao ljubav prema mudrosti, ima stanovit dug prema usamljenom čovjeku, koji je sam na svijetu. Filozofija ima svoju početnost ali uvijek je, kaže Nancy, oslobođena datosti, temeljnosti, gotovosti. Tako oslobođena ona nadilazi trenutnu početnost i otvara se u novoj početnosti kao utopijska ideja nadolaženja. U tome je kritičnost i neutemeljenost filozofije i njezinih ishodišta. Zato se paradigma filozofije danas mora preokrenuti kako bi se filozofija utemeljila u životu, prije nego ideji nekog zadanog života. Život nam je predan, nije zadan niti poklonjen“, poručuje ovaj mladi filozof.

Čovjek je biće koje se uvijek lomi, patiti znači živjeti

Kako je filozofija sama po sebi sveobuhvatnost života, ona dotiče sve i svakog. Zato je važnije, poručuje Obradović, prihvatiti negoli shvatiti život jer se život nikada i ne može shvatiti.

„Život ''shvaćaju'' samo ideologije koje se predstavljaju kao konačne i jedine ispravne. Nažalost, to na našim prostorima često čine i religijske zajednice kada nastaje istaknuti vrijednost određenog religijskog učenja tako zapadajući u isključivost i dogmatičnost. Predavati se životu znači prihvatiti život u svim njegovim dimenzijama ništavila i veselja. Čovjek je biće koje se uvijek lomi, patiti znači živjeti. Tek kada shvatimo da izvan života nema života shvatit ćemo i smisao života koji nam je predan. Opirati se životu, tražiti smisao postojanja izvan života, pozivati se na bespogovorno predavanje nekom suverenu ili gospodaru, nije ništa drugo nego nezahvalno odbijanje neprikosnovenog dara života. U tom smislu treba shvatiti i moje okretanje ka životu takvom kakav jest. Svaki je život neprikosnoven upravo zato jer je prezentan, jer je tu, s nama i u nama“, smatra naš sugovornik.

Obradović pored filozofije, objavljuje i kazališne i plesne eseje i kritike. Smatra kako je kazalište kao čin fizičkog angažmana jako je blisko filozofiji. Dodaje kako se postfilozofija iskazuje kroz čitanje reprezentacijskog u kazalištu.

„Potreba za pisanjem o teatru i plesu jest moj odnos prema filozofiji umjetnosti i dimenzijama postmodernog izraza u umjetnosti. Taj izraz podrazumijeva dijalektiku zajednice koja se pita o smislu bavljenja umjetnošću i položajem umjetnika koji danas nije u krizi zbog financija ili provale primitivne zabave, kako se često čuje u raznim analizama, već zbog nedostatka ideje koja bi preokrenula paradigmu umjetnosti. Umjetnost, posebno teatar, nije kopiranje već novina, prelazak granice“, govori Obradović.

U posljednje vrijeme, zbog udaljenosti od središta, veoma rijetko prati kazališnu scenu koja je danas, smatra, toliko predvidljiva da i ne žali za propuštenim. U prirodi i osamljenosti pored rijeke Rzav, u rodnom Arilju, događa mu se izvornost umjetničkog stvaranja pa se kod ovakvih pitanja prisjeća riječi Béle Hamvasa koji kaže kako ptičji zvuk uzima cijelu zemlju sa sobom, dok čovjek svojim umjetničkim angažmanom uvijek otkida od prirode.

Skloni smo, na našim prostorima, potirati realnost

Iako udaljen od politike, premda upućen na događaje u regiji, smatra kako je situacija izmakla kontroli. Plaše ga, kako kaže, sve izraženiji nacionalistički ispadi, još više od toga normalizacija takvog stanja.

„U Srbiji je nastupilo stanje zamora. Brojni umni ljudi povukli su se u svoj svijet, misle da više ne vrijedi pokušavati utjecati na promjene koje se nikada ne dogode. I sam u poziciji otpadništva osjećam odgovornost što šutim pred provalom primitivizma, partitokracije i oportunizma kojima svjedočimo. Vlast, oličena u osobnosti jednog čovjeka, potire sve zametke individualizma i na populizmu pridobiva veliki broj ljudi. To je opasno stanje koje ne dopušta luksuz šutnje i otpadništva. Sloboda se uvijek mora braniti, posebno danas kada su mladi jako isključivi i prestrašeni. Sve smo radili pogrešno i to je jasnije nego ikada jer smo u situaciji da se ponovno opredjeljujemo i pišemo peticije. Skloni smo, na našim prostorima, potirati realnost i s podsmijehom se odnositi prema nepoznatom, prema znanju ili novim idejama. Ne čudi, stoga, što i danas vrijede one poznate Krležine riječi o Europi kao izlogu skupocjenog besmisla. Još su aktualnije riječi iz Amsterdamskih varijacija da živimo pod ,,teškim teretom starinskih shema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvarnosti''“, istaknuo je Obradović u razgovoru za Bljesak.info.

Poručuje kako će se promjena dogoditi onoga trenutka kada čovjek postavi pitanje, kada problematizira kontinuitet i pravila, kada djeluje bez staratelja, kada izađe iz, kantovski rečeno, samoskrivljene nezrelosti kako bi pokazao da je čovjek, slobodan pitati i misliti. Obradović priziva takvog, novog čovjeka.