Ono što nam preostaje je da napišemo iskrenu knjigu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Saša Stojanović Čarli rođen je 1965. godine. Jedan je od onih građana Leskovca u Srbiji za koje se sa sigurnošću može kazati kako imaju ugledno porijeklo i poznate pretke u tome kraju. Završio je fakultet veterinarske medicine, a život ga je usmjerio prema pisanju.

Kad o njemu čitate u studiji Danila Kocića "Leskovački pisci i njihovo doba", nećete biti sigurni vjerujete li u sve to što se navodi (od str. 727. PDF izdanja). Ono što ćete pak vjerovati je kako se radi o iznimno plodnome piscu koji je uspio izići iz svoga dvorišta. Za Bljesak.info govori o nekim intrigantnim i zamalo pa frapantnim, ali svakodnevnim temama s kojima svaki dobar književnik mora izlaziti na kraj.

Bljesak.info: Kad školovani veterinar i jedan od najintrigantnijih, najprovokativnijih autora na srpskoj književnoj sceni u posljednjih dvadesetak godina kaže: „Država se već dvadeset godina zajebava s mojim životom, pa mogu valjda i ja malo da podjebavam ovaj cirkus od države“, što je poruka takvoga stava?

SAŠA STOJANOVIĆ: Bojim se da tu više nema mjesta za „poruke“. Najprije su prognani poezija, romani i priče, potom su izgnani eseji, studije i ogledi, a sada „kultura rijaliti – šoa“ uspijeva protjerati i posljednje tragove uljuđene komunikacije na ovim prostorima.
Sve što vlastodršci ovih državica na Balkanu žele da nam poruče – „podanici, stoko, crknite!“ – jasno je odavno; umjetnicima samo preostaje, piscima posebno, da ismijavamo ove karikature, dok i same sebi ne postanu smiješne.

A, ako smo već u cirkusu, 'ajde da se malo zajebavamo sa krezubim lavovima, pohlepnim klaunovima i drčnim dreserima!

Bljesak.info: Roman „Var “ je Vaše najpoznatije djelo. Prevođen je i predstavljan u nekoliko europskih zemalja. Inspiriran je Vašim iskustvom ratovanja na Kosovu. „Var“ nije djelo koje ste napisali 'u dahu', a zanima nas – kakvo je to djelo, kako ga Vi, kao autor, tumačite i predstavljate?

SAŠA STOJANOVIĆ: „Var“ je polifonični oratorij koji „bježi“ i od prinudne kakofonije i od lažne harmonije. Četvorica novozavjetnih evanđelista, pojačanih za apokrifne Mariju Magdalenu i Judu, ponovo silazi na ovaj svijet kako bi saznali „istinu“ o jednom ratu i jednom čovjeku – mom alter-egu Čarliju. Usput će pogubiti sve kristolike osobine, a navodnu istinu neće pronaći; u trideset ispovijesti – broj jednak broju srebrnjaka za koji je Juda navodno prodao Krista – bit će ispričana kratka povijest nesreće na ovim prostorima, u šest dijelova ove knjige – šest kao broj dana za koliko je Bog stvarao svijet, sedmi je ostavljen čitaocu, da praznuje čitanjem – opet će se susresti dvije vječne teme pripovijedanja: ljubav i smrt.

Da, „Var“ sam pisao punih devet godina; razlog tome nije detaljiranje i potreba za savršenom rečenicom: jednostavno, PTSP koji sam dobio u Miloševićevom zatvoru i u ratu na Kosovu ponekad mi nije davao da dublje uđem u svoja sjećanja. A onda smo se nadmudrivali; nekad je pobjeđivao on, nekad ja; uglavnom je bilo neriješeno: malo na mišiće malo na vijuge.

Bljesak.info: S takozvanim ratnim romanom na suvremenoj književnoj sceni bivše Jugoslavije ''ratovali'' su mnogi autori. Ratni roman u, zovimo je tako, balkanskoj književnosti uvijek je bio u neku ruku kult i omiljeno 'opće mjesto' pisaca. Kako napisati ratni roman i pritom ostati nepristran, ne biti ''malen ispod zvijezda''?

SAŠA STOJANOVIĆ: Jedan sam od onih koji vjeruje da je životno iskustvo neophodno i za pisanje razglednice, a kamoli za književnost; dakle, ne vjerujem u ratne priče koje pišu oni što barut nisu ni omirisali, kao što ne vjerujem ni u porno-romane „ljubavnika“ koji su masturbirali sve do ženidbe. Zahvaljujući takvima, rat čija je prva žrtva istina – još od Eshila i Aristofana – postao je omiljeno „opće mjesto“ o kome govorite; odavno znamo kako mali Perica zamišlja svijet odraslih gluperdi, a „ratni književnici“ su se potrudili da anesteziranom književnom publikumu dočaraju kako bi čak i rat trebao izgledati. Tu sve puca od junačkih bitaka i herojskih djela, naši su „glavne face“ a njihovi su kukavice, zavisno koji od dripaca su „naši“ a koji „njihovi“; elem, te i takve „junačine“, što zaliježu ispod stola i kad pukne čep od šampanjca, danas su glavni predvodnici kvazi-patriotske književnosti, na kojoj god strani se nalazili. Naravno, svi su se oni lijepo „udomili“ po raznim institucijama, toveći se debelim sinekurama.

Na drugoj, mojoj strani, su autori koji znaju da čovjek sa druge strane nišana nije ni zlotvor ni kukavica, da je u istim govnima kao i pripovjedač, da smo svi žestoko zajebani i da ta pseudo-nacionalna bagra nema namjeru da prekine sa svojim sranjima; e, kad svi postanemo toga svjesni, ratova vjerojatno više neće biti.

Ono što nam preostaje je da napišemo iskrenu knjigu; tu, pored Mlakića i Šehića na Balkanu, i Célinea, Hemingwaya i Remarquea u širem kontekstu, vrlo neskromno ubrajam i moju malenkost.

Bljesak.info: Bavili ste se veterinom, kandidirali se za gradonačelnika Leskovca, član ste Demokratske stranke, pišete, uređujete, nastupate, a navodi se kako čak i kondome proizvodite. Tko je i što je zapravo Saša Stojanović Čarli?

SAŠA STOJANOVIĆ: Radio sam sve i svašta u životu, uključujući i veterinu i proizvodnju kondoma; sada držim humane apoteke i od toga živim. Ozbiljno sam shvatio Aristotela koji tvrdi da je čovjek „zoon politikon“ i da je „idiot“ – u antičkom značenju te riječi – čovjek koji se ne bavi politikom. Ne samo zato što će se ona – ukoliko se vi ne bavite njome – žestoko i osvetnički baviti vama, već i zbog toga što vjerujem da period otriježnjenja mora da stigne i na Balkan; u društvima koja pretendiraju da sebe nazivaju demokratskim, to je jedini pošten način. Druga je stvar što su dripci i barabe uspjeli sve upropastiti i od politike – koja ne mora nužno da bude i kurvanje – napravili najstariji zanat na svijetu.

A što se tiče drugog dijela pitanja, ne znam, zaista. Recimo, doktor veterinarske medicine koji uređuje časopis za kulturu Balkana i svake godine pravi balkanski festival književnosti, pokušavajući da dokaže kako je vrijeme čopora zauvijek prošlo i da je vrijeme da vukovi-samotnjaci dobiju riječ? Politički robijaš sa optužnicom na 19 godina robije, koji je ipak uspio da bude oslobođen, tik poslije smjene miloševićevog režima? Ratni veteran sa Kosova koji se osjeća i izdano i prodano, sretan što je ipak živ?

Ne znam, zaista. Ne pristajem na kolektivne identitete, a onaj individualni je suviše krhke i promjenljive forme da bi se opisao u par riječi.
Valjda je i pisanje stalan pokušaj da se da pravi odgovor.

Bljesak.info: Što nadarenog pisca natjera u politiku?

SAŠA STOJANOVIĆ: Činjenica da vam je muka od svega; posebno da vas gluplji i nesposobniji uporno gledaju u oči i lažu, praveći budalama sve one koji im ne vjeruju. Na djelu je vrijeđanje inteligencije svih nas; doduše, kao okorjeli individualac , ne sekiram se nešto mnogo zbog prosječnog IQ-a koji glasa za bivše krvnike maskirane u euro-fanatike i goleme lopove što laju o poštenju , ali očekujem da ti i takvi makar brinu o sebi i vlastitim guzicama.
Za početak.

Bljesak.info: Vi se i u svojim ranijim romanima, „Krvoslednici“ i „Manchester City Blues“, obračunavate sa ''svim i svačim'': ideologijama, lažnim moralom, upitnim patriotizmom, malograđanštinom, vječitim mitom agnostika ''jesmo li mi stvorili Boga ili je on nas'', pri čemu pokušavate raskrinkati sve ono što vapi za raskrinkavanjem. Znači li to da i danas postoje angažirani i avangardni književnici, neki ''realistični postmodernisti''?

Zar vam se ne čini da sa svim zabludama, što ste ih nabrojali do sada, jeste potreban žestok obračun svakoga tko misli svojom glavom? Ideologije su (p)ostale ponosna kopilad velikih ideja, moral je lažan u svojoj suštini zato što se valja u žitkom blatu kolektiviteta, patriotizam se švalerski brzo i lako presvlači u šovinizam, malograđanština prijeti da nas uguši poput đubreta. Tu je još gomila iluzija i opsjena koje traže duboko preispitivanje; dakle, sve što je pristalo da bude mit i dogma, mora da bude spremno i na detaljnu demitologizaciju. Vrijeme je, htjeli mi to priznati ili ne, stroži i popularniji sudac čak i od Poncija Pilata i Pierluigija Colline zajedno.

Ubrajaju me u „jednog od osnivača suvremene južnosrpske književnosti“, pridodajući epitete „srpski Céline“, „balkanski Faulkner“, „novi Heinrich Böll koji je napisao nesentimentalan pandan „Grupnom portretu sa damom“; dovoljno za pristojan ego-trip, ali ne i za moju urođenu i brižljivo gajenu neskromnost. Problem je što ponekad mislim da sam više dekonstruirao nego što sam „osnovao“; naravno, dunđeri će vam reći da je i rušenje dio građenja, pa mi je savjest malo čistija. Što me, naravno, ne oslobađa „odgovornosti“ za drugačiji pristup literaturi; da, tako je, možemo govoriti o „real-postmoderni“ ili o „novom dekonstruktivizmu“, o „Balkan-hiperealizam“ pravcu u književnosti ili što god već, ali se ne treba iznenaditi ako nas netko jednog dana proglasi samo za obične pisce.

A što se tiče angažiranosti, tu dileme nema; svako pravo umjetničko djelo jeste angažirano, makar ta angažiranost i nije vidljiva na prvi pogled; štoviše, čak i prividan nedostatak angažmana jeste također vrsta angažiranosti. Pa ipak, vjerujem da dobri autori mudro prepuštaju čitaocu da se sam pronađe u tom labirintu zapitanosti.

Bljesak.info: Čime se bavite u djelima “Put za Jerihon” i „Priče o kraju“? Jeste li sada, kao autor, došli u fazu da kod publike prolazi sve što napišete, jer ste jednostavno priznat i dokazan pisac?

SAŠA STOJANOVIĆ: „Priče o kraju“ su zbirka nagrađenih priča, kojoj sam pridodao jednu novu; i dalje volim slati priče na konkurse pod šifrom i vjerujem da je to jedan od rijetkih preostalih otoka poštenja. Elem, poslije zbirke „Tačke topljenja“, u kojoj sam sakupio nagrađene priče za period 2005-2010. godine, „Priče o kraju“ se odnose na nagrade od 2010. godine do 2015. Tu su dva „Milutina Uskokovića“, jedan „Laza Lazarević“, i još ponešto; osim potrebe da te priče budu „uknjižene“, zanimljive su mi i kao svjedoci vremena u kome su nastajale; točnije, kao ogledalo interesiranja, otisak promišljanja, putokaz stilskih preferencija u trenutku nastajanja književnog djela.
„Put za Jerihon“ je nešto sasvim drugo; od nagrađene priče pod naslovom „Kraj kompozicije“ riješio sam napraviti roman. Jedna pripovjedna nit odnosi se na Ciganina Ahmeda Ademovića, koji je trubom dobio Kumanovsku bitku, druga je persiflaža Starog zavjeta – od Mojsijeve smrti do pada Jerihona. Uz to, „ciganska“ priča je ispripovijedana na sočnom južnosrpskom dijalektu, dok starozavjetna „pati“ od viška biblijske patetike; a ono što je meni bilo važno jeste pokušaj da pokažem kako su svi ratovi isti: potoci suza i oblaci bola, rijeke krvi i brda govana.

U vezi s interesom publike za ono što napišem, ne znam bi li prošlo baš sve; nisam pisac koga je lako čitati, naprotiv; niti je sva književnost za svakoga, i u tom smislu „elitizam“ ne mora da ima negativnu konotaciju. Točnije, tražim zahtjevnog čitatelja koji traži zahtjevnu literaturu i tu kompromisa nema.
Doduše, moj izdavač tvrdi da bi se i telefonski imenik sa mojim potpisom prodavao bolje od nekih drugih knjiga; taj kompliment godi, ali se bojim da problem nije u tiraži već u maloj čitanosti uopće.
Da rezimiram: ako vidite „veliki kuhar“ sa mojim imenom kao autorom, znajte da je kriza – od stvaralačke do financijske – zakucala i na moja vrata. Naravno, nema te aveti koja će mi oteti „marlboro“ iz usta i „čivas“ iz „bijela grla“, ali treba biti spreman na sve; ili „biti spreman – to je sve“, kao što reče ludi William iz Stratforda na Avonu...

Bljesak.info: Koliko uspijevate ''zaviriti'' na Zapad, preko Drine, na Jug niz Vardar, pa niz Moraču, uz Dunav, niz Neretvu, uz more Jadransko… Čitate li suvremenike iz drugih krajeva bivše zajedničke države?

SAŠA STOJANOVIĆ: Pisanje i čitanje su udah i izdah i jedno bez drugoga ne ide; spomenuo sam neke autore, ali tu su još i Peđa Lucić i Bora Dežulović, veliki Igor Mandić, Dario Grgić i Aleksandar Stanković, Ermis Lafazanovski i Sašo Prokopijev, Nermin Sarajlić i cijela ekipa oko „Zeničkih sveski“. Međutim, a ovo nije samo ljubaznost prema ljudima iz grada moje majke i mog djetinjstva, jedna od najjačih književnih scena u ovom trenutku jeste mostarska: Goran Karanović prije svih, a tu su i Veselin Gatalo, Elvedin Nezirović, Mirko Božić, Marko Tomaš, dva Adnana – Repeša i Žetica, i mnogi drugi. Unaprijed molim one koje nisam spomenuo, da se ne naljute; čak ni „Bljesak.info“ nema neograničen prostor.

Bljesak.info: Mnoga velika pera pisala su na srpskom jeziku, da spomenemo samo neka, kao Crnjanski, Andrić, Davičo, Kiš, Bora Stanković, Nušić, Sterija, Miljković, Desanka, Zmaj, Šantić, Njegoš, Matavulj, Kočić, Ćopić, Dis, Pavić, Pekić, Ćosić, Lazarević, Domanović, Sremac, Veselinović... Gdje je srpska književnost danas?

SAŠA STOJANOVIĆ: U ovom trenutku, da pojednostavim stvari sočnim jezikom kojim svi govorimo, srpska književnost je u kurcu; ovo je najprecizniji izraz za ofenzivu mediokriteta podržanih kvazi-teoretičarima i pseudo-historičarima; dakle, u procjepu između jezika kojim govori relativno mali broj ljudi – što nikako ne znači i „malu“ književnost – i hipertrofiranih sujeta od kojih se ne može ni disati. Spavanje na lovorikama prošlosti je lijepo ali opasno; što reče Borislav Pekić: „ljubite zemlju djece svoje a ne djedova svojih“. Na drugoj strani – da nastavim ovu igricu Güntera Grassa poznatiju kao „s jedne strane – s druge strane“ – svaki pokušaj drugačije književne artikulacije uvijek na vrijeme bude dosljedno i temeljno zatučen od oficijelnog establišmenta.

Zato me raduju prijevodi: nitko vam može zamjeriti ako „imate nekog“ u Češkoj , članstvo u Češkom PEN-u je preporuka sama po sebi, a prijateljstvo s članovima novo bogatstvo, niti da vas optuži za kumove u Poljskoj ili sestru u Italiji, autorska prava stižu redovno, povremeno napravite turneju i sretnete se sa divnim čitaocima koje baš sve zanima. Naravno, pojavi se uvijek i „kukolj“ u žitu, pa mi postave pitanje „kako prosječan Srbin gleda na situaciju na Kosovu“. Što mi drugo preostaje, osim da odgovorim da a) ne poznajem lično sve Srbe i b) ne osjećam se prosječno, ni u kom smislu.

Bljesak.info: Kako ide dalje kod Vas – po pitanju pisanja, političkog angažmana, onoga od čega živite?

SAŠA STOJANOVIĆ: Pored suradnje s prevodiocima na engleski, španjolski, ruski, makedonski i slovenski – to su jezici na koje se „Var“ upravo prevodi – radim na novom romanu koji izlazi do listopada, za beogradski Sajam knjiga; ova kombinacija epistolarnog, romana- opsade i romana sa tezom me dovoljno intrigira, pa joj se u cijelosti posvećujem. U stvari, pauze koristim da radim na eseju o upotrebi vulgarizama u mojim knjigama, imajući u vidu da prevoditeljica Maja Bosilkovska brani disertaciju na tu temu, a ja sam riješio da budem mirodija i u ovoj čorbi.

U politici nema stajanja u borbi protiv „puzeće diktature mediokriteta“, posao kao posao: borba za golu egzistenciju i pokoje ukradeno parče ljepote, sve u svemu „ničeg novog pod kapom nebeskom“...

A kad se sve oduzme – sabiranje je lijepa prošlost koju ćemo dugo pamtiti – opet se vraćamo na onu iskonsku koju nam Balkan poklanja i kao blagoslov i kao prokletstvo:
„Spasa nam nema – propasti nećemo!“