Ono što nije svima i uvijek razumljivo, traži intelektualno propinjanje na prste

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Željko Ivanković (Vareš, 29. kolovoza 1954.) je hrvatski i bosanskohercegovački, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, putopisac, radio-dramski pisac, književni kritičar, prevoditelj, publicist i novinar.

Gore navedeno već samo po sebi objašnjava gotovo sve o ovom umjetniku i intelektualcu, ali ujedno traži i mnoge odgovore na pitanja koja uspješnim ljudima treba postaviti, ako ništa - onda iz civilizacijske potrebe da im se kaže: primijetili smo Vas, ne može Vas se previdjeti, kažite nam u kojem smjeru vode teku.

Radeći ove intervjue za portal Bljesak.info, gotovo u pravilu umetnem i jednu nijansu osobnoga. Kod Željka Ivankovića, rado ću kazati, imponira integritet intelektualnog vulkana koji ne prestaje izbacivati uzbudljivu lavu, ali nikad ne potapa svijet. Naprotiv, ugodno ga grije.

Bljesak.info: Kad smo dogovarali ovaj razgovor, diskretno ste napomenuli kako ste u posljednjih godinu dana dali toliko intervjua da pomalo imate bojazan da ne zapadnete u neka ponavljanja. Držim da su ponavljanja zanimljivih priča ili misli vrijedna gotovo svakoga truda, ali ono što me za početak zanima je – kada i zašto umjetnik postane pomalo umoran od pitanja koja mu se postavljaju?

IVANKOVIĆ: Živimo opću inflaciju banalnosti, kojoj je banalnost riječi izvor, rodno mjesto, a logoreja ozbiljna dijagnoza jedne danas gotovo neizlječive bolesti. Lijeka ni na vidiku. Prije će biti pronađeni lijekovi za sve vrste kancera, nego za samo jednu jedinu i beskrajno banalnu – logoreju.
I ovdje nam se, iz odgovornosti prema Riječi, prema Logosu, vratiti onoj staroj mudrosti kako bi čovjek koji iole drži do sebe smio govoriti samo onda kad ima što novoga ili pametnoga reći. No, tko od nas ne misli za sebe da je najpametniji, da sve zna, da za sve ima recepte i odgovore i da, k tome, ima sva prava i slobode, dapače, i obveze govoriti... Primjećujete li, otkako su tobožnja ljudska prava počela naseljavati i ovaj naš, istovremeno tužni i smiješni prostor, kako se jedva može čuti riječ – odgovornost...
Banalnost, nekompetentnost, površnost, polupismenost, pretencioznost, glupost... generiraju i umor od pitanja. Nikad više medija i novinara i nikad manje novinarstva! Uh, da samo znate što su sve pitaoci sposobni pitati... Pisao sam o tome. Ali, ne možete ih stalno i uporno odbijati, vraćati urednicima na doobuku, jer nije sve do njih i jer biste ispali bahati... I što onda? Ništa ne biste promijenili. A rijedak je, baš rijedak onaj i onakav kakvog Mak Dizdar u svojoj pjesmi naziva „pitac vrli“!
Da, suglasan sam s Vama, neke stvari vrijedi i treba uporno ponavljati kako se magla gluposti ne bi potpuno i nepovratno zgusnula, potrebno ju je povremeno razrjeđivati tracima svjetlosti kako bi se zemaljske mrkline koliko-toliko učinile prohodnijima.

Bljesak.info: Iznimno cijenjena nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2016. dodijeljena je Vašoj knjizi 'Rat i sjećanje', a prosudbeno povjerenstvo je to jednoglasno odlučilo. Kazano je kako je ta priča znanje o svijetu, ono što ostane kad se sve drugo zaboravi. Ovu nagradu Vi ste nazvali ''hrvatskim Nobelom''. Jeste li zadovoljni svojom knjigom o 'borbi protiv zaborava', u kojoj, ako dozvolite, nema savršene bijele, naspram jednako savršene crne nijanse života?

IVANKOVIĆ: Čovjeku nije suditi o njegovu vlastitu djelu, niti pak o njegovim učincima i dometima. Ne barem o onim dometima koji su mjerljivi književno-kritičkim i estetičkim parametrima, čak ni onda kad ste sami cijeli život u književnoj kritici. No, da, itekako mogu reći da sam zadovoljan što sam jednu knjigu, koja je morala biti napisana – napisao, i baš tako napisao. Svatko od nas ima neki svoj Amarcord. Ovo je moje „sjećanje“ naprosto imperativno moralo biti napisano, ispričano kao književna priča. Valjda sam je stoga tako dugo, bolno, krvavo i pisao. Naravno, svaka je naša knjiga ujedno i osobna knjiga (treba li podsjećati na poznato mjesto iz svjetske književnosti: „Gospođa Bovary – to sam ja!“), pa je to i ova moja, ali gledati je crno-bijelo, čitalački je isljeđivati, smiješno je i jadno kao i mnogo toga u nas.
Sva je umjetnost „borba protiv zaborava“, pa bi ovu moju knjigu na toj razini trebalo čitati nimalo drukčije nego Marquezovih Sto godina samoće, Grassov Limeni bubanj, Pamukov Muzej nevinosti ili bilo koji drugi roman. Dakako, ne govorim o vrednosnim kategorijama, nego o modelima čitanja. No, znate već gdje živimo te kako i Andrićevu Na Drini ćupriju i dan danas jedni čitaju na jedan, drugi na drugi ideološki način, a u oba slučaja prljavo i bezobrazno piscu podvaljuju, a u djelo učitavaju svoje male pameti i velike zlobe, nekompetencije i gluposti, ideološke strasti i površnosti.

Bljesak.info: Ne želeći Vas a priori svrstavati u bilo kakve 'rafove', morat ću ipak postaviti jedno pitanje koje se tiče sloja bh. društva koje se najčešće naziva sarajevskim Hrvatima, s naglaskom na onaj intelektualniji dio tog korpusa. Kako žive sarajevski Hrvati, što od njih očekuje i kako ih čaršija gleda i je li Vaša generacija ona koja će na koncu pogasiti svjetla po pitanju Hrvata i općenito katolika u glavnome gradu?

IVANKOVIĆ: Nisam vam ja za ta i takva pitanja ničim reprezentativan ni sugovornik ni uzorak. A i nitko sam i ništa, dakle neovlašten sam, da bih u ime bilo koje skupine odgovarao na takva pitanja. Ipak, fenomenološki gledano, pitanje Hrvata u Sarajevu nije nešto što bi, kako vi rekoste, ovisilo samo „o gledanju čaršije na njih“. Jer, niste, nadam se, zaboravili da je još nedavno jedan hrvatski političar rekao da su u Sarajevu ostali samo glupi i nesposobni. Dakle, ima tu barem još jedno „gledanje na njih“. A valjda se u svemu tome pita i te neke manjince, i te glupe i nesposobne... Treba li sve nas podsjećati da Hrvati u Sarajevu još uvijek imaju više pozorišta, muzeja, galerija, arhiva, kulturnih manifestacija, pa ako hoćete i – trotoara, zebri i semafora nego što ih imaju svi drugi Hrvati u tzv. većinskim hrvatskim mjestima u BiH? Tako, eto, mi (evo vam to omiljeno pluralno „mi“) ovdje još uvijek imamo i sjedište nadbiskupije, sjedište franjevačke provincije, dvije teologije, brojne umjetnike, sveučilišne profesore itd. kojima izgleda ne smeta živjeti svoju „nesposobnost i glupost“. Svi oni se, zajedno sa mnom, kako sam rekao jednoj hrvatskoj političarki, ne bi osjećaali manjinom niti u New Yorku, Parizu ili Londonu, Berlinu, a kamoli u Sarajevu. Ti i takvi manjina nisu nigdje, a za tu političarku, za sve njih, nisam siguran da su većina i u Mostaru, Grudama ili Livnu... Premda se valja zapitati jesu li Hrvati koje oni svakodnevno tjeraju u Njemačku i Austriju također manjina u Beču, Münchenu, Franfurtu, Stuttgartu... I koliko se takvi birnu za njih, njihov jezik, kulturu, tv-kanal, njihov stolni grad?
Vidite da namjerno karikiram, da namjerno pojačavam ton ovoga odgovora, jer ne prezam niti jednima, niti drugima, niti trećima, koji ionako jedva da su išta drugo doli profesionalni „predstavnici“ svojih naroda, reći što mislim o tome. Pa, gdje su danas svi ti koji su nas (u stvari svoje gole interese!) samo u zadnjih 25 godina predstavljali, a mi pisci, umjetnici, intelektualci, trajemo i trajat ćemo, pa, ako hoćete i svjedočimo i svjedočit ćemo... Ja današnje Sarajevo ne vidim nimalo drukčije nego ono Matije Divkovića, nego ono Silvija Strahimira Kranjčevića, nego ono Vitomira Lukića ili Ilije Ladina... Oni su ostali, a oni drugi oko njih... Znate li im možda imena, sjeća li ih se itko?

Bljesak.info: Onih kataklizmičnih ''700 dana opsade'' Sarajeva na Vama je ostavilo neizbrisiv trag. U što se pretvorilo nekadašnje Sarajevo nakon svih tih ranjavanja duše i tijela i kamo ide ovaj grad oko kojega su se uvijek ispreplitale silnice različitih interesa?

IVANKOVIĆ: Rat je na svima nama ostavio trag, ali zar može drukčije, zar bi i trebalo biti drukčije? Uvijek se sjetim one Augustinove Quod me non necat, me certe fortiorem facit. No, je li čovjek bez ožiljaka uopće živio život? Ne, naravno. Sva nekadašnja mjesta, ona mjesta koja smo znali, nestala su nepovratno. Sarajevo ili Mostar, Vareš ili Bugojno, Banja Luka ili Srebrenica. I nemam žala za tim. Čak niti za zavičajnim Varešom. Imam tek osnaženu svijest o nestajanju, o prolaznosti, kao i svemu onome što nas identitarno oblikuje... Imam, uza sva znanja, i vlastita, na vlastitoj koži doživljene nove spoznaje o ljudskoj bijedi, o banalnosti zla, ali i o veličini onih koje se nije moglo i može ni kupiti, ni ucijeniti, ni se njima može manipulirati...

Bljesak.info: Naravno da i Vaš rodni Vareš u gotovo svim djelima pa i u romanu „Rat i sjećanje“ ima svoje prirodno mjesto. S obzirom da rado ističete kako je BiH je Vaša zemlja, Vaš fizički i duhovni zavičaj, kako nakon rata izgledaju drugi gradovi u Bosni, posebno oni manji, s miješanim stanovništvom?

IVANKOVIĆ: Ne vidim razlog zašto Vareš ne bih vidio kao zavičaj, kad on to jest. Zašto BiH ne bih vidio kao svoju zemlju kad ona to jest. Bih li se trebao ponašati kao onaj junak u onoj Cankarevoj priči Zastidio se majke, koju smo svojedobno imali u svojim čitankama? Nisam birao ni roditelje, ni mjesto, ni zemlju rođenja... Birao sam vlastiti ponos na njih, kao i prijatelje, svjetonazor, duhovno bliske pisce, glazbenike, likovne umjetnike...
Pazite, ja mogu biti kritičan i jesam prema državi, sustavu, društvu, i ne govorim o BiH kao o svojoj državi i sl. O BiH govorim kao o svojoj zemlji, i ona to jest i rado to ističem, i otuda mi sva prava biti žestoko kritičan prema onome što doživljavam kao svoje i što jest moje. O BiH kao o svojoj zemlji govorim kao što bih rekao: ovo je moja majka, ovo je moj otac, ovo je moj brat, sestra... Trebao bih se stidjeti svojih, sebe? Ili zbog toga što su moji ne kritizirati ih? Jer, kritizirate valja samo ono do čega vam je stalo. Ili bih možda trebao kritizirati Venezuelu, Mijanmar..., a na spomen BiH ili Hrvatstva rezati vene, padati u sevdah?
Ne, ne spadam među one kojima će netko drugi reći gdje im je zavičaj, koja im je zemlja, tko im je otac, majka, koje su nacije ili vjere, ili koji im je jezik ili kultura, što bi svjetonazorski ili politički trebali zastupati... Da, Bosna je, kao dio BiH, moj fizički i duhovni zavičaj. S Bobovcem i Varešom, s Kraljevom Sutjeskom, Fojnicom, Kreševom, s Divkovićem i Lastrićem, s Jukićem i Martićem, s Kranjčevićem i Andrićem, sa Šopom i Šimićem, ali i s Makom i Mešom, sa Šantićem i Ćopićem...
Iz tog rakursa gledano, ja mogu biti pisac samo ovih prostora i ove prostore unositi u literaturu, pa i tu samo one prostore koje dobro, najbolje poznajem, a koji su se, kako rekoh, već dobrano preselili iz stvarnosti u sjećanje, u uspomene.
Sad se žive neke nove stvarnosti, o njima će govoriti neki drugi ljudi, a na nama je „spašavati“ naše uspomene, naša sjećanja... ništa drukčije nego su to radili najbolji od nas, a već sam ih evo gore spomenuo... I time sam, vjerujem, ostajući pisac Bosne, zajedno s drugim hrvatskim piscima iz BiH, ukupnosti hrvatske kulture i književnosti, pridodao i vlastiti prinos, obogatio je upravo u tom njezinu bh. segmentu koji su već dobrano obogatili ranije spomenuti, kao i brojni ovdje nespomenuti pisci. Možete li i pretpostaviti što bi hrvatska književnost bila bez svojega bh. segmenta, koliko bi bila siromašnija?

Bljesak.info: Netko Vas je jednom nazvao bosanskohercegovačkim Rushdijem. Danas je ''dovoljno'' da se pojedinac svojim shvaćanjima ne dopadne nekome čije se mišljenje 'izborilo' za pole position u mainstream medijima i da bude teško i opasno etiketiran. Kako općenito opstati u jednome društvu sklonom naglašenim podjelama, preferiranju svoga i omalovažavanju drugog i drukčijeg načina života?

IVANKOVIĆ: Ništa kod nas ne uspijeva kao etiketiranje. Uostalom, što bi mala pamet drugo i mogla? Dokle ona uopće može dobaciti? Već sam opisao ambijent u kojemu živimo, pa se i ne treba čuditi ako ste na javnoj sceni onoliko koliko sam ja, a to je četrdeset godina, da budete etiketirani na sve moguće načine. Sjetit ćete se čuvene Krležine rečenice o tome kako su ga sve doživljavali, etiketirali. Andrića sam već spominjao. Zašto bi mene preskočili kad su bolje od mene gore etiketirali?
No, da. Nazvali su me Andrićem i Rushdijem u jednoj te istoj rečenici neke sitne duše, od onih koji ništa ne čitaju a sve znaju, ideološki psi čuvari, poluinteligenti, kojekakva piskarala čijih se imena sve i da se napregnete ne možete sjetiti, dakle oni koji su nesposobni za bilo kakvu kritiku, a kamoli samorefleksiju vlastite vjere, nacije, svjetonazora... Takvi svaku kritičku opasku na njihov račun proglašavaju islamofobijom. A jedva pritom značu i što to znači. I ako su time mene htjeli odstrijeliti, ili javno linčovati, uvrijediti, a jesu, ni svjesni nisu, jer ni tome nisu dorasli, da su mi učinili uslugu stavljajući me u istu rečenicu s tom dvojicom velikih pisaca, koliko sam god sam svjestan da se ne zaslužujem naći u istoj rečenici s Andrićem i Rushdiejem.
Sve što sam ikad pisao pisao sam kao vlastiti stav, nikad ne podilazeći nikome, pa je normalno da ni hrvatskom, ni srpskom, ni bošnjačkom političkom mainstreamu, kako kažete, i njihovim medijima ne valjam. A iskreno, niti su neki mediji, niti su im neki pismeni urednici ili novinari... zabrinuo bih se da sam im miljenik?! Da, nekada su me napadali, čak me Iransko veleposlanstvo na dvije stranice Oslobođenja napalo tekstom kakav po opsegu i denuncijacijama nije viđen od najcrnjih komunitičkih vremena, od vremena Titova obračuna s Đilasom... A koje su tek, pritom, sve moguće diplomatske skandale tada Iranci proizveli... Danas su druga vremena, danas me prešućuju, jer pobogu kako svojim čitateljima reći da je tamo neki beznačajni pisac (a da sam toliko beznačajan mislite li da bi mi posvetili cijele dvije stranice dnevnih novina!?) dobio prestižnu književnu nagradu u susjednoj zemlji? No, što ću, nemam se pravo žaliti, jer, kao što rekoh – i boljima je bilo gore...

Bljesak.info: Prevođeni ste na uistinu impresivan broj stranih jezika, računajući i najnoviju, zapaženu knjigu izabrane poezije na bugarskom. Vjerojatno ste često na putovanjima i gostovanjima. Kako izgleda život književnika Željka Ivankovića u njegovoj svakodnevnici?

IVANKOVIĆ: Možda drugi žive zanimljive živote. Možda životi pisaca i jesu zanimljivi. Ali, ja nisam od onih koji bi se mogao pohvaliti nekim baš prezanimljivim životom, pogotovu ne sad i u ovim godinama. A da sam putovao, jesam. Da putujem, putujem. Da... I vjerojatno je sve to nekome baš zanimljivo...
Ja sam ipak, i to neprestance ponavljam, prije svega strastan čitatelj i to već cijelih 55 godina, a pisac sam tek 40 godina. Moj je život, ponajprije čitanje. Rekoh li vam da je to dosadna svakodnevnica? Ili pak nije? Uh, što bi sve brojni drugi dali za takav privilegij, ili za ovisnost, ili... Kako to već nazvati?

Bljesak.info: Pitanje koje manje-više svima postavljam, formulirao bih ovako: Uzevši u obzir da umjetnici nikad u povijesti nisu uspjeli zaustaviti velike svjetske potrese – što bi po Vašem mišljenju bila uloga knjige u našoj civilizaciji?

IVANKOVIĆ: Umjetnost i umjetnici, knjiga i pisci ne mogu ništa ili gotovo ništa. I ne treba oko toga imati iluzija. Ako bi knjiga u našoj civilizaciji, ma što to civilizacija značilo, bila i tek maleno zrno soli, već bi učinila ogromnu stvar. A mislim da to jest. Toliko jest. No, zar je to malo? Da, to je i beznačajno malo, i grandiozno mnogo. Znademo što zrno soli znači jelu ili, obrnimo to, kakvo je svako jelo bez tog zrna soli... Ima i nešto važnije, daleko važnije, ali ono nije svima i uvijek razumljivo, ono traži intelektualno propinjanje na prste – u početku bijaše riječ, pa za njom priča, pa za njom knjiga... I na tome naprosto počiva svijet! Cjelokupna naša civilizacija!

Bljesak.info: Dobili ste i niz drugih književnih nagrada i priznanja, a kao relevantno književno i uredničko ime i sami ste uređivali mnoštvo rukopisa drugih autora. Je li naša književnost, barem ona koju Vi pratite u zadnje vrijeme, sposobna odgovoriti svome poslanju i povijesnome izazovu?

IVANKOVIĆ: Da, sad već i ja sebi postavljam cijeli niz pitanja: što je to poslanje, što poslanje književnosti, što je povijesni izazov, kako bilo tko ili bilo što može odgovoriti povijesnom izazovu... Razumjet ćete da ste postavili pitanje o kojemu bismo svu noć mogli razgovarati i vjerujem ujutro bili gluplji nego navečer kad smo razgovor započeli... Da književnost, da umjetnost išta može, zar bi nam se nakon svih sjajnih književnih djela (i ne samo književnih nego i glazbenih, filmskih, likovnih...), evo već samo u drugoj polovici XX. stoljeća, dogodio onako krvav rat? Ni mnogo moćnije ga stvari od knjiga i književnosti nisu mogle zaustaviti... Dapače su ga, nerijetko, i uvelike poticale...
No, ipak valja reći da danas jednako tako, unatoč bijednom društvenom statusu kulture uopće, unatoč sramotnoj kulturnoj politici i nikakvoj državi, imamo odličnu književnu produkciju, jednako proznu kao i pjesničku, imamo odličnu filmsku produkciju, imamo... Trebalo bi to nekako drukčije moći reći: da politika i društveni ambijent ni do gležanja nisu dorasli svojemu poslanju ni u jednom društvenom segmentu, a ponajmanje umjetničkoj produkciji koja se na našim prostorima unatoč svemu realizira...

Bljesak.info: Za kraj bih Vas rado pitao – što radite u novije vrijeme, što književna  publika u bliskoj budućnosti može očekivati iz Vaše spisateljske radionice?

IVANKOVIĆ: Upravo sam, s priređivačem, dovršio šestu i posljednju knjigu svojih izabranih djela – izbor poezije, a dovršio sam i novi roman. Jedan opsegom neveliki roman. Ono na čemu, međutim, već dulje vrijeme radim je fotomonografija vareškoga kraja. Kao što rekoh, Vareš i vareški kraj, onaj i onakav kakav smo znali, kakav je poznavala moja generacija, otišao je u povijest, zajedno s dvanaest tisuća njegovih žitelja koji danas žive u 64 zemlje svijeta. Danas ga u sjećanju spašavamo za generacije koje odrastaju u drugim jezicima i kulturama ili za neke nove, daleke, buduće Varešane. Čini mi se da je to dug naše generacije, da je to neko naše Spašavanje vojnika Ryana. Ili je barem lijepa i poticajna iluzija?! Jer, može neki novi Vareš, koliko god danas, kao i gotovo cijela BiH izgledao i jest devastiran, u budućnosti biti i sto puta bolji i prosperitetniji, ali o tome će svjedočiti neke nove generacije, neki novi ljudi... A ako toga i ne bude, neka onda ovo bude, smijem li najposlije biti i pomalo patetičan – nadgobni spomenik jednom čudesnom prostoru i jednoj neponovljivoj povijesti koje su svijetu podarili: Matiju Divkovića, Filipa Lastrića, Rafu Barišića, Milu Cipru, Novaka Simića, Ignacija Gavrana, Rozaliju Mutić, Franju Trogrančića, Željku Bjelčić, Boru Stjepanovića, Slavenka Saletovića, Ipeta Ivandića, Ivicu Matića, Mirjanu Kasapović, Vladiku Grigorija i brojne, brojne druge.