Otkrivena nježna pisma koja je Branko Ćopić 19 godina slao udatoj Dubrovkinji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Branko Ćopić i Marijana Babić su, nakon slučajnog susreta, 19 godina održavali neobičan odnos pismima u omotnicama sljezove boje.

''Draga drugarice Marijana, već sam vam prilično zaboravio lik i baš mi je žao što nemam vaše fotografije. Da vas je tražim možda bi bilo malo neuobičajeno i čudnovato, a još ako to vaš muž shvati, možda još i da me upuca. S lovcima se ne treba šaliti'', dio je pisma koje je Branko Ćopić potkraj 60-ih poslao mladoj dubrovačkoj učiteljici Marijani Babić, prenosi Telegram.hr.

Odnos između 50-godišnjeg pisca i 18 godina mlađe učiteljice, prema svemu sudeći, ostao je isključivo na nivou romantičnih pisama i tek nekoliko kraćih susreta unutar dubrovačkih zidina. Ćopić je, pritom, Marijani svoju naklonost iskazivao na vrlo diskretan način. Sveukupno joj je poslao 56 pisama i nekoliko desetina razglednica. “Sjećam se da mi je jednom pokazala kutiju s cipelama posve ispunjenu njegovim pismima”, objašnjava Vladimir Kuljača, novosadski novinar i književnik, koji je potpuno slučajno saznao za platonsku ljubav svoje punice Marijane Babić.

To se dogodilo početkom 70-ih kada je kao mladi novinar u potrazi za nesuđenom ljubavi svoga oca doputovao u Dubrovnik. Kuljača je još kao srednjoškolac od strica doznao da je njegov otac, koji je u to vrijeme bio načelnik Doma jugoslavenske narodne armije, kao mladić bio zaljubljen u jednu Dubrovčanku. Nakon prekida veze napustio je grad i zauvijek se preselio u Vojvodinu. Kuljačin otac nikada nije spominjao svoju bivšu ljubav, ali je mladi novinar od strica izvukao dovoljno podataka da krene u potragu.

Stroga učiteljica

U Dubrovniku nije uspio pronaći tatinu bivšu curu, ali je upoznao njezinu sestru, koja mu je rekla da se očeva velika ljubav odavno preselila u Ameriku. Ta sestra zvala se Marijana Babić. Kuljača se vrlo brzo sprijateljio sa strogom direktoricom Ženskog učeničkog doma u Dubrovniku. Često ju je posjećivao, dugo s njom razgovarao, a u jednom takvom druženju upoznao je Marijaninu kćerku Jagodu s kojom se kasnije vjenčao. Njegova žena Jagoda dobila je ime upravo po partizanki iz Ćopićeve poeme "Grob u žitu". Nakon nekoliko godina punica je svome zetu otkrila tajnu koju je godinama skrivala od ostatka obitelji.

“Rekla mi je da moramo razgovarati. Izvadila je nekakvu kutiju i ispričala mi sve o svom odnosu s književnikom Brankom Ćopićem”, prepričava danas Vladimir Kuljača. Razgovor je trajao satima. Marijana mu je detaljno prepričala njihov prvi susret i dala mu na uvid sva Brankova pisma. Odlučila mu je povjeriti na čuvanje četiri pisma, koja je primila 1966. i 1967. godine, a ostalih pedesetak ostavila je kod sebe. Kuljača ih je čuvao više od trideset godina, a onda je odlučio snimiti dokumentarni film.

Prvi susret

Marijana Babić, kojoj je pravo ime bilo Marija Ana, početkom šezdesetih godina radila je kao učiteljica u jednoj dubrovačkoj osnovnoj školi. U svibnju 1963. godine sa svojim razredom je otputovala na izlet na slapove Krke. Bila je večer, učiteljica je upravo s djecom sjedala za večeru, kad je za susjedni sto sjeo jedan od najpoznatijih pisaca u zemlji. Uzela je salvetu, na njoj napisala nekoliko stihova Dobriše Cesarića: “I teče, teče jedan slap…” Salvetu je dodala Branku Ćopiću i provocirajući ga doviknula: “Vi pjesnici često ženama pišete stihove na salveti. Mislite da to kod svake pali. E, kod mene nije takav slučaj”.

Branko se zacrvenio i zašutio. Učiteljica je naglo ustala i počela recitirati njegovu poemu Grob u žitu. Tako je izgledao njihov prvi susret. Sljedeći se dogodio tri godine kasnije na Tjentištu, na livadi neposredno uz spomenik partizanskim borcima stradalima u bitki na Sutjesci. Marijana je ponovo vodila školarce na izlet, a Branko Ćopić je na spomen-području iz Drugog svjetskog rata s književnikom Skenderom Kulenovićem sudjelovao na snimanju za beogradsku televiziju. Marijana je drugi susret s Ćopićem opisala ovako: “Nikada neću zaboraviti taj dan, kada je Branko trebao putovati za Beograd, ali je satima zadržavao cijelu televizijsku ekipu jer se htio pozdraviti sa mnom.”

Tada mu je napokon ostavila svoju adresu. Prvo pismo primila je nekoliko dana nakon povratka u Dubrovnik. “Draga drugarice Marijana, očekivao sam da ću vas vidjeti ono jutro kada sam polazio s Tjentišta, ali vas nije bilo. Tako otputovah, a da se ne pozdravimo. Bilo mi je zbog toga istinski žao. Žao mi je i danas. Odavno se nisam susreo s jednim tako osjećajnim i dragim čitateljem. To bih vam rekao i usmeno da tu nije bio prisutan vaš muž. Ni muževi ni žene ne znaju primati komplimente upućene njihovim bračnim drugovima. Sasvim razumljivo. Da sam na mjestu vašeg muža, ja bih svakom vašem obožavatelju izlio čitav jedan gradski vodovod na glavu da se rashladi.

Pozdravlja vas više nego srdačno vaš Branko Ćopić”, pisalo je u prvom Brankovu pismu. Marijana mu je odmah odgovorila. Sljedeće Brankovo pismo primila je nakon šest mjeseci. Književnik je tada bio bolestan, boravio je u Splitu, gdje je odsjeo u hotelu Metropol. “Tu mi je sasvim lijepo. Htio sam doći u Dubrovnik, ali kod vas nema dovoljno sunca, u tim vašim zidinama. Ipak ću možda u veljači navratiti ako se budem bolje osjećao. Sjećam se razgovora s vama na Sutjesci. Posebno mi je milo što su vam se dopale moje pjesme.”

“Pismo odmah uništite”

Branko joj je pisao duga pisma i slao joj razglednice sa svakog putovanja i izleta. Javljao joj se iz Pariza, Londona, Istanbula, Kavkaza. Pisao je o sebi, književnosti, politici. Doživljavao ju je kao nekog tajnog ispovjednika, povjerljivog, ali i dovoljno dalekog. Znao je da su njegove tajne kod Marijane potpuno sigurne. Brankova su pisma bila dozirana, s jedne strane nježna i romantična, ali i puna obzira prema udanoj ženi i majci dvije djevojčice. “Najmilija prijateljice, nisam se javljao jer sam dugo bio na putu po Jugoslaviji i inozemstvu…

Čim vas se sjetim, na usta mi počnu navirati sve samo nježne riječi. Vi osobno ne dajete mi povoda da vam se tako obraćam, pa se bojim da moje pismo slučajno ne padne u neke neželjene ruke pa da vam načinim komplikacije…” Pisma je često završavao riječima: “Pismo, naravno, odmah uništite”. Branko joj je pisao na adresu Ženskog učeničkog doma, gdje je Marijana u međuvremenu počela raditi kao direktorica, a ona je njemu odgovarala na Udruženje književnika Srbije u Beogradu.

Branko Ćopić je dubrovačku učiteljicu upoznao kada je bio već dvanaest godina u braku s beogradskom pedijatricom Bogdankom Cicom Ilić, a Marijana je bila u braku s jednim priznatim Dubrovčaninom. To je bio osnovni razlog zbog čega su krili svoj odnos. Bez obzira na to što on nikada nije prešao na neki drugi nivo, nego je ostao isključivo na nježnim riječima i komplimentima, Branko i Marijana ipak su živjeli u vremenu kada se i pristojna riječ mogla protumačiti kao preljub. Zbog toga su se dopisivali u tajnosti.

Dubrovačkoj učiteljici očito je odgovaralo održavati kontakt s velikim piscem i velikim čovjekom. Čak mu je slala neke svoje književne uratke i doživljavala ga kao svog mentora. Jednom je prilikom izjavila da se jedna njena pjesma našla u Ćopićevoj zbirci. Književnik je prije susreta na slapovima Krke redovno ljetovao u Splitu, ali nakon toga svako je sljedeće ljeto unajmljivao apartman u blizini Dubrovnika.

Tada bi se susretali, ali uvijek kao prijatelji. Marijana je Kuljači jednom izjavila da je silno cijenila Ćopićevu običnost, ali istovremeno i neobičnost. Nikada se nije ponašao kao slavna osoba. Volio je dobru kapljicu i otkrio joj je kako stvarati počinje tek kada popije litru Cezara. “Svi pisci moraju piti jer tek onda kroz njih prolaze bure i oluje. Jedino koga znam da ne pije je moja prijateljica Desanka Maksimović“, priznao joj je Branko Ćopić. Jednom joj je predložio susret u dubrovačkom hotelu Excelsior. Rekao joj je da se ne brine, samo će je gledati. Ničim nije htio ugroziti njihov savršen odnos.”

I danas osjećam njegovu ruku na svom ramenu dok šetamo Stradunom. S kamenih ploča ponekad zasja uspomena na Brankov lik. Od njega sam puno naučila i uvijek ću ga voljeti. Zahvaljujući Branku proširila sam potrebu za dobrotom, plemenitošću, ljubavlju i sigurnošću”, izjavila je u dokumentarnom filmu Marijana Babić. “Ćopić joj je često spominjao probleme koje je imao s ondašnjim političkim sustavom. Znam da joj je u nekoliko navrata dao do znanja kako je potpuno razočaran”, kaže Vladimir Kuljača.

Početak njegove depresije

Ipak je nastavio pisati, objavio je velika djela i za njih osvojio brojne književne nagrade, ali istovremeno se polako počeo zatvarati u sebe. Razbolio se i postajao sve depresivniji. I onda se dogodio susret s Marijanom, lijepom i samosvjesnom djevojkom iz dalekog Dubrovnika. Dopisivali su se 19 godina, ali dvije godine prije tragične smrti Branko joj je iznenada prestao slati pisma. Uslijedila je duga tišina, bez ijedne omotnice boje sljeza, koju je prekinula jedna ružna vijest na televiziji. Ćopić se bacio u Savu s jednog beogradskog mosta, koji se zove Brankov most.

Ime ipak nije dobio po Ćopiću, nego je godinama prije njegove smrti nazvan po jednom drugom srpskom pjesniku – Branku Radičeviću. Samoubojstvo je počinio skokom s velike viseće konstrukcije ispod koje je pedesetak godina prije proveo svoju prvu noć u Beogradu, kada je kao siromašni mladić iz Bosne 1934. godine upisao tamošnji Filozofski fakultet. Branko Ćopić ostao je simbol prošlih vremena, pjesnik koji je o ratu pričao satirično, čak pomalo veselo, a poslijeratno doba proveo je tužno osamljen u borbi protiv vladajućih garnitura, istovremeno se boreći s vlastitim demonima, depresijom.

“Moju punicu silno je rastužilo njegovo samoubojstvo. Često mi je znala govoriti da se on nikada ne bi sam ubio, da ga je vjerojatno netko bacio s mosta”, prisjeća se Vladimir Kuljača. Marijanin zet na dan Ćopićeve smrti, 16. ožujka 1984. godine, nije bio u Dubrovniku. Na televiziji je čuo vijesti o Brankovu samoubojstvu. Odmah je otputovao na jug Hrvatske. “Isplovio sam sa svojim brodićem i u more bacio pomorski vijenac. Cijenio sam Ćopićevu književnost i htio sam se na poseban način oprostiti od čovjeka s kojim je moja punica bila u jednoj posebnoj vezi”, objašnjava Kuljača.

“Najtužnije je kada veseljak upadne u duboku tugu”, izjavio je prilikom njegove smrti Zuko Džumhur, putopisac, slikar i karikaturist, prijatelj Branka Ćopića, ali i Marijaninog zeta Vladimira Kuljače. “Zahvaljujući prijateljstvu sa Zukom Džumhurom u nekoliko navrata imao sam priliku upoznati Branka Ćopića”, kaže Kuljača. Na tim susretima ga je samo promatrao i slušao jer se kao dvadesetogodišnji mladić nije usudio parirati velikim književnim imenima bivšeg sistema. “Nije mi padalo na pamet da ja nešto trabunjam.

Samo sam ih slušao i pamtio savjete koje ću kasnije koristiti u svom pisanju”, tvrdi Vladimir Kuljača, koji je Branka Ćopića često sretao u beogradskom Udruženju književnika Srbije, ali i na dva ljetna okupljališta beogradske književne elite: u Dubrovniku i Herceg Novom.

Kuljača je 2009. godine odlučio u vlastitoj produkciji snimiti dokumentarni film Ćopićeva rajska duša/ Dubrovačka tajna veza. Ideju je predstavio svojoj punici. Ona mu je tada rekla: “Branko je jedna od mojih najdražih uspomena. Ali to nije razlog da pisma, koja sam vam darovala, ne budu kulturna baština budućim naraštajima”. Priznala mu je da je sva pisma, osim onih šest koje je davno poklonila Vladimiru, spalila tijekom rata, u vrijeme agresije na Dubrovnik.

“Uplašila se da bi joj netko mogao upasti u kuću, pronaći pisma i povezati je s književnom zvijezdom bivšeg režima”, objašnjava Kuljača. Osim toga, do učiteljice Marijane došla je neka informacija kako je u Ćopićevim rodnim Hašanima kraj Bosanske Krupe spaljena njegova rodna kuća i nestala književnikova bista. “Plašio sam se da će ovaj dokumentarac otvoriti obiteljsku Pandorinu kutiju. Noćima nisam mogao spavati. Nije bilo lako istraživati intimnu priču majke moje bivše supruge Jagode. Strašno sam se bojao kako će pomisliti da joj je majka više voljela Ćopića od njenog oca”, kaže Kuljača.

Međutim, bivša supruga je reagirala razumno, a Marijanina unuka Đina u filmu je izjavila kako skromno vjeruje da je njena none Marijana književniku bila inspiracija za djela, njegova tajna muza.

“Nemam uvid u pisma koja je ona pisala Branku Ćopiću, ali sam siguran da je taj odnos bio romantičan samo s Ćopićeve strane. Osim toga, moja punica je silno voljela svoga muža. Ostala je udovica s pedeset godina i nikada ga nije prežalila”, kaže Kuljača.

Marijana Babić umrla je prije tri godine, u 83. godini života. “Ova pisma su dokument snažne i posebne ljubavi, odnosa kakav je danas izuzetno rijedak. Pisana su rječnikom koji pedeset godina kasnije zvuči tako nevin i neiskvaren. Njihov sadržaj demantira sve one koji bi mogli dovesti u pitanje platonsku ljubav između velikog pjesnika i njegove muze”, završava Vladimir Kuljača, prenosi Telegram.hr.