Otkriveno blago: Portret pisca i novinara Dragana Marijanovića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako je pruga nama u Čeljevu bila s druge strane, ja sam loveći ribu uvijek osluškivao to kloparanje, a još nisam pošteno bio vidio vlak, i slušao sam pisak lokomotive i uvijek se pitao gdje li ona odlazi, otkud ona ide – to je prva rečenica koju u dokumentarnom filmu nagrađivanog bh. redatelja Nedžada Begovića, pod nazivom “Buda” izgovara pisac i novinar, hodopisac Dragan Marijanović, piše Dnevni list.

Film “Buda” je film o njemu i jedan je iz ciklusa filmova “Dokumentarnog četvrtka” na Federalnoj televiziji čiji je Begović autor. Upravo to – nadimak Buda, bilo je ono što nas je zaintrigiralo – otkud nadimak Buda kolegi kojeg poznajete godinama a to prvi put čujete. Kako i zašto Buda, taj stameni, smireni filozof uz čovjeka za kojeg bih se sjetila brojnih nadimaka – ali Buda nikada.

Traži, puta, pita

Upravo to u svojim dokumentarnim filmovima Begović otkriva o našim suvremenicima – njihova sjećanja iz djetinjstva, ‘izvlači’ iz njih ono što nikad nikom prije nisu rekli, ono što ih je formiralo. U Marijanovićevom slučaju, ta pitanja i spoznaja istine i smisla života, kao i kod Bude, nikada nisu prestala. Jest da je taj nadimak do dana današnjeg, sve do sada, ostao poznat samo njegovoj užoj obitelji i nikada nije prešao granicu čapljinske općine, Buda koji se uvijek pita, koji traži, luta, istražuje, putuje, otkriva ono što je tu ali što ne vidimo – itekako ima smisla.

U Sarajevu je, na studiju, Marijanović proveo svoje najljepše godine, ali njegova književnost leži ovdje, kaže on u Begovićevom filmu – u njegovom Čeljevu, kao zakopano blago, i čeka vrijeme da bude napisana. To je mjesto njegovih književnih početaka gdje je, kad je prvi put čuo svoj glas kako govori poeziju preko radija, opći dojam mjesta bio da “onaj mali Matin nikad nije bio kao normalna djeca” i da je u to vrijeme pisati i govoriti takvu poeziju bilo kao izgovoriti psovku u crkvi. Ali, kad je otkrio knjigu, kaže, našao je spas.

Ipak ima nade

Mnoga su sjećanja u ovom filmu, za koja će tek kasnije shvatiti koliko su ga u životu formirala – od prvog seksualnog iskustva koje to ustvari nije bilo, do toga kako je njegova majka Janja riješila nacionalno pitanje. Ono njezino “Naša je, da čija će bit’”, kasnije će mu biti presudno da mnoge stvari, tamo gdje se inače nacionalna koplja lome, riješi mudro kao i njegova 91-godišnja majka. Begović nam je pokazao Dragana Marijanovića kakvog, otprilike, poznajemo, ali – da se ne lažemo – otkriva u njemu i zakopano blago – blago sjećanja, uspomena, čudesne prirode.

“Buda” je još jedan od dokumentarnih portreta nastalih u radionici redakcije Dokumentarnog programa FTV-a – snimljen je kao esej o sjećanju, liskalucima i pasjalucima, mudrostima, počecima, djetinjstvu – tamo gdje je sve počelo i kamo se, kako vrijeme prolazi, sve više vraćamo. Ti su dokumentarni portreti važan dokument ove zemlje i njezinih ljudi, dokaz da za nas, ipak, još uvijek ima nade, prenosi Dnevni list.