Pjesnik u Mostaru zanemaren i okićen poput nagrađenog konja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Već je dugo otkada se ja osjećam tako prevarenim; došavši do svijesti da nije onako kako vele moji stariji, nemoguće mi je misliti onako kako mi vele moji stariji; i kad sam već neko piskaralo, nemoguće mi je o mnogim literarnim starim i novim pojavama pisati drukčije nego što pišem. Morao bih inače lagati i od samoga sebe načiniti glupaka. A meni se – koliko je do mene – ne da biti ni glupak ni lažac, kako bi to neki željeli od mene; premda bi mi to, uvjeren sam, više se isplatilo.''

Napisao je to Antun Branko Šimić, čije rođenje danas, 18. studenog, obilježava književni svijet. Normalan i nezaboravan književni svijet. No, A.B. Šimića, čovjeka čiji su spomenik u Mostaru premjestili kako ne bi bio zanemaren, čine glupakom na raskrižju ukrašenom ljudima od pera zanemarivši ga okićenog poput nagrađenog konja.

Naime, A.B. Šimić, čovjek koji je iz malenih hercegovačkih Drinovaca preokrenuo poetski svijet naglavačke svojim slobodnim stihom, već mjesecima na vratu trpi vijenac kojeg su mu jedne davne obljetnice nemaštovito okačili o vrat.

Obješen o vratu, kao kakvom trkaćem konju, podsjeća one što prolaze na nemar i zaborav svih onih što kulturu, jezik i ponos skriju u šaku dok se bubaju o prsa.

Rođendan pjesnika, kojeg kao i mnoge druge zbog našeg nemara i glumljenja brige više svojataju i veličaju oni kojima ne pripada kod nas, imao je nesreću da ga burna vremena, kakva samo kod nas melju zaboravom sve pred sobom, donesu nove datume. Tako je rođenje hercegovačkog malenog čovjeka, a velikana u stihu, zanemareno, a obilježavanje njegove veličine premješteno u svibanj, na manifestacije odabranih pjesnika koji iz godine u godinu čitaju iste stihove.

''Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula/ Bez glasa gorim, u tjeskobi/Vraćam suncu što od njega dobih'', posljednji su stihovi napisani Šimićevom osušenom rukom tri dana prije smrti.

Kao da je znao da će, na raskrižju ukrašenom ljudima od pera, biti zanemaren, nad ustajalom vodom, s osušenim vijencem o vratu, poput nagrađenog konja.