Povjesničari o Nami: Zašto rušenje a ne obnova?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Naivno bi ipak bilo misliti da relevantni faktori u odlučivanju imaju na umu bilo čiju sigurnost osim svoje. Razlozi za rušenja, pregradnje, dogradnje i rekonstrukcije kojima se ne rekonstruira ništa, uglavnom su privatni i ekonomski'', navodi se u reagiranju Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine na najave rušenja zgrade Name u Mostaru.

U tekstu kojeg potpisuje Sanja Zadro navodi se kako je vrijednost zgrade (ostataka) prvenstveno povijesna, iako je visoka kvaliteta njezine izvedbe, usklađenost prostornih i oblikovnih značajki neupitna.

Povijest se ponavlja

''Bila je među austrougarskim objektima koji su se isticali dekorativnom reprezentativnošću i dimenzijama. Zbog značaja funkcije, na projektu je angažiran jedan od najuglednijih arhitekata Zemaljske vlade. Svoj je projekt (Josip Vancaš, op.ur.) dijelom objavio u bečkom Bautechnikeru zajedno s podacima o zemljišnoj čestici, njezinoj prilagodbi za izvedbu zgrade i procjenom troškova izvedbe. Monumentalna neorenesansna blokovska struktura kakvih je nebrojeno mnogo nicalo u to vrijeme po centrima i periferijama Habsburške Monarhije, građena je na mjestu srušenoga prenoćišta iz osmanlijskoga perioda. Povijest se, kao i obično, ponavlja pa se ovih dana najavljuje postupno uklanjanje ostataka zgrade koji su prijetnja sigurnosti stanovništva'', navodi Zadro i dodaje kako ''možemo šutjeti, a možemo se pozabaviti činjenicama i odgovor(nost)ima''.

Kao prvo pitanje koje trebamo postaviti navodi: Zašto se najavljuje gradnja novoga objekta umjesto obnove zgrade?.

''Ovo nije samo problem struke ni pitanje stručnosti. Ovo je problem koji se tiče svih ljudi kojima kulturna i povijesna baština pripada. U Mostaru je, kao što znamo, u zadnjih dvadeset godina bez najave, objašnjenja i razloga uništen niz spomenika od kojih su neki vrijednošću nadmašivali zgradu o kojoj je ovdje riječ. Unatoč tome, i njezin je spomenički status neupitan'', navodi Zadro i dodaje kako je sljedeće pitanje: Što znači …iznaći mogućnost za gradnju novoga objekta?

Razgrađivanje tkiva Mostara

''Govoriti o tome kako se Mostar gradi(o) u posljednjih dvadeset godina znači pratiti tijek sustavnoga razgrađivanja i degradacije urbanog tkiva. Obnova grada se provodila i još uvijek se provodi nesustavno, bez strategije i nadzora uglavnom motivirana privatnim potrebama i inicijativama'', navodi članica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine.

U tekstu se, između ostalog, ističe kako rekonstruiranje razorenih gradskih jezgri i pojedinačnih spomenika uobličuje koherentan, jednosmislen zaključak turbulentnih faza njihove povijesti.

''Takav je slučaj bio s Dresdenom i Varšavom nakon Drugoga svjetskog rata. Takav je bio slučaj i s najužim pojasom stare jezgre Mostara nakon rata 1990-ih. Unatoč tome što su u praksi uspjele, te su rekonstrukcije problematične iz više razloga. Svakom se od njih gradi određena priča koju bismo priručno mogli zvati fikcijom. Nerijetko se potom problematizira kriterij autentičnosti, a dolazi i do svojevrsnoga brisanja tragova konflikta koje je nekad, uz valjan nadzor, korisno ostaviti u gradskom tkivu. Stoga obnova spomenika ne mora nužno značiti njegovu cjelovitu rekonstrukciju. Saniranje zatečenoga stanja i opasnosti od daljnjega urušavanja prvi su koraci koje bi na zgradi trebalo poduzeti. Inkorporacija nove strukture i funkcije u postojeću (nakon sanacije) može biti sljedeći korak. (Re)konceptualizacija ruševine jedno je od općih mjesta u znanstvenom pisanju o graditeljskoj baštini. Potreba da se stav prema ruševnim dijelovima materijalne okoline mijenja i nadograđuje, bez obzira na vrijeme kad se povijest umjetnosti etablirala kao znanstvena disciplina, stara je kao i bilo koji kulturni i civilizacijski napor u problematiziranju odnosa trenutka u kojem živimo s ranijim dijelovima kolektivne povijesti. U praksi se to manifestira na različite načine od kojih se neki trude biti pošteni prema slojevitosti urbane i arhitektonske povijesti mjesta/teritorija. Nije lako, ali se događa'', navela je Zadro.

Tko će biti odgovoran?

Pita se i tko će biti odgovoran ako ostaci zgrade ipak budu srušeni?

''Kako to obično s najavljenim događajima biva, javnost će biti bar okvirno informirana o danu (i/ili satu) rušenja. U svakom slučaju, na te informacije zainteresirani pojedinci imaju pravo i znaju od koga i kako ih mogu dobiti. U blizini zemljišne čestice za koju je Vancaš 1900., nakon rušenja osmanlijskoga prenoćišta i prilagodbe parcele, projektirao austrougarsku Vojnu komandu, toga će se dana pojaviti ljudi s bagerima i nalogom za rušenje. Tko ili što sprječava građanke i građane Mostara da ih ometu u provođenju odluke koju je netko donio ne pitajući ih ništa, odluke koja ih se tiče koliko i mnogi drugi izbori na koje već dva desetljeća ne utječu, a mogli bi? Na svu sreću, provedba odluke Federalne komisije može se zaustaviti i bez kolektivnoga okršaja s bagerima. Ruševina je svjedok i ostatak onoga što je prošlo. Jednako tako, vidjeli smo, može biti i početak onoga što dolazi. Pametan bi korak bila javna rasprava u kojoj će sudjelovati svi zainteresirani pojedinci i svi faktori u odlučivanju'', navela je Zadro i dodala kako bi se glasanjem mogla donijeti odluka o tome hoće li se zgrada obnoviti (bar djelomično vratiti u upotrebu) ili će se nastaviti s rušenjem''.

''Name se sjeća daleko veći broj ljudi nego što Društvo povjesničara umjetnosti ima članova. Kome je stalo do gradnje, kome do rušenja? Zašto? Vojna je komanda sagrađena prije 116 godina. Vrlo je mala vjerojatnost da će za 116 godina itko od nas biti živ. Bez obzira na to koliko kratko trajemo, bar nekim dijelom možemo utjecati na promjenu koja je jedina stalna. Nema razloga da upravo ovaj odsječak povijesti ne bude točka u kojoj će lokalne inicijative započeti sa strpljivom i promišljenom nadogradnjom urbanog tkiva'', navodi, između ostalog, Zadro u reagiranju na vijest da bi se oštećena zgrada Name u Mostaru trebala srušiti.