Preminula legendarna kubanska balerina Alicia Alonso

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Legendarna kubanska balerina Alicia Alonso koja je razvila novi latinoamerički stil baleta i poučavala i u svojim devedesetim godinama iako je većinu karijere bila slijepa, preminula je u četvrtak u svojoj 98. godini.

Poznatu po snažnom karakteru i strogoj disciplini, Alonso su na Kubi štovali kao jednu od najvažnijih osoba. Publiku je impresionirala dramatičnim skokovima i senzualnim stilom, piše Hina.

Čak je i u 40. godini mogla izvesti 32 ‘fouette’ Labuđeg jezera.

Bila je jedina latinoamerička plesačica kojojoj je priznat status “prima ballerina assoluta”, što je rijetka počast koja se iskazuje samo najboljim balerinama generacije.

“Alicia Alonso je otišla i ostavila veliku prazninu, ali i nevjerojatnu ostavštinu”, napisao je na Twitteru kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel.

„Kubu je stavila na oltar najboljeg svjetskog plesa. Hvala ti Alicia na tvom besmrtnom radu”, dodao je.

Strastvena, senzualna

Alonso je bila slavna zbog temperamenta, ali i stroge discipline: kao koreografkinja je tražila perfekcionizam za koji su bile potrebne iscrpljujuće vježbe.

U zemlji salse u kojoj je klasični balet do tada bio uglavnom nepoznat, Alonso je osnovala Kubanski nacionalni balet i razvila njegov jedinstven stil, spoj senzualnih otočnih ritmova i tehničke preciznosti.

Baletne cipele objesila je o klin tek kada se približila 75. godini, no ostala je u baletu kao zahtjevna učitejica i koreografkinja, uvijek elegantno odjevena, s maramama kao zaštitnim znakom.

Iako je izgubila vid, često je znala reći da “pleše u mislima”.

Međunarodna zvijezda

Alicia Ernestina de la Caridad del Cobre Martinez del Hoyo rođena je 21. prosinca 1920. u Havani. Kasnije je uzela prezime prvog supruga, koreografa Fernanda Alonsa.

S plesom je krenula rano – kao balerina je u Havani debitirala već 1931.

Međunarodna karijera otpočela joj je 1938. u mjuziklima na Broadwayu, a 1940. se pridružila njujorškom Baletnom teatru, danas poznatom kao Američki baletni teatar, gdje je postala primabalerina.

U njujorškoj Metropolitanskoj operi debitirala je 1943. glavnom ulogom u baletu “Giselle” i svojim je živopisnim i preciznim izvedbama brzo stekla međunarodno priznanje, prenosi Hina.

Hvalili su i njezine “kubanske verzije” baletnih klasika poput “Carmen”, “Uspavane ljepotice”, “Labuđeg jezera” i “Orašara”.

Nizala je uspjehe iako je svoje dvadesete godine praktički bila slijepa. Mogla je vidjeti samo sjene, a većinu karijere se orijentirala pomoću rasvjete pozicionirane na pozornici.

Kubanski stil

Nakon što je osvojila svjetske prijestolnice i prošla kroz ruski Boljšoj teatar i Parišku operu, Alonso se 1948. vratila na Kubu.

Tijekom karijere je često odbijala ponude da napusti otok. Na Kubi je otvorila Academiu de Ballet koju je 1956. zatvorila vlada diktatora Fulgencija Batiste.

Nakon komunističke revolucije predvođene Fidelom Castrom, Alonso i njezin suprug osnovali su Kubanski nacionalni balet koji je vodila desetljećima, nametnuvši svoju mješavinu latinoameričkog stila i prvoklasne tehnike.

“Bračni par Alonso kreirao je kubanski stil iz starih ruskih i zapadnih tehnika, pomiješanih s kubanskim temperamentom i kulturom koja spaja Afriku sa Španjolskom“, pisao je britanski Independent 2003. godine.

U njemu ima “kubanskog ‘joie de vivrea’ i putenosti, no jednako i muzikalnosti i akademske preciznosti”, dodao je list.

Alonso je tijekom posjeta Francuskoj 2010. novinarima kazala kako Kubanci “senzualnost imaju u krvi”.

''Gdje je mač''

Alonso je u svoju baletnu družinu uspjela privući i muške plesače, što je velik uspjeh u državi u kojoj je mačizam ukorijenjen.

“Rekla bi im da drži satove mačevanja”, ispripovijedala je Aurora Bosch, jedna od njezinih učenica.

“Kad bi počeli vježbati baletne korake, pitali bi: ‘Samo malo, a gdje je mač?’“.

Ali privučeni magnetskom energijom Alicije Alonso, ostali su.

“Danas se naša škola plesa većim dijelom ističe upravo zbog baletana”, smatra Bosch.

Alonso su u svijetu ponekad kritizirali zbog bliskog odnosa s Castrovim režimom.

No u domovini je ona junakinja, pa je 2000. dobila najveće kubansko odličje, Red Josea Martija. U obrazloženju se navodi da jedna od najvažnijih osoba u povijesti kubanske kulture.

Havanski Gran Teatro prije četiri je godine preimenovan i nazvan po njoj.