Prije 103 godine rođena poznata hercegovačka kiparica Sofija Naletilić Penavuša

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan 1913. godine rođena je Sofija Naletilić Penavuša iz Mokrog (Široki Brijeg). Poznata kao baka (baba) Penavuša, nadimak Penavuša dobila po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.

Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njenog ranog djetinjstva, osobito za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad. Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17.000 hercegovačke djece u Slavoniju, kako bi ih spasio od gladi.

Nije nikada išla u školu, već se u desetoj godini života sama opismenila. Udaje se u Oklaje kraj Širokog Brijega, gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom. Godine 1942. postaje udovica i otada nosi crninu, koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine, postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Marijana postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke, koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac.

Godine 1977. iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste se godine Sofija Naletilić, u dobi od 64 godine, počinje baviti kiparstvom (diljanjem), nakon što je unuku pomogla napraviti skulpturu ptice za školu.

Najbolji i najpoznatiji dio njenog opusa čine kipovi životinja, a izrađivala je i povijesne i biblijske likove. Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina.

Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu.

Godine 1985. u anketi revije Start proglašena je „osobom godine“. Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira. Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi.

Veliki dio njenog kiparskog opusa danas čuva obitelj, a brojna djela nalaze se u privatnim kolekcijama te u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).