Prije 123 godine rođen je nobelovac Ivo Andrić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije 123 godine u Travniku je rođen Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za roman "Na Drini ćuprija" i jedan od najznačajnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije.

Andrićev lik i njegovo djelo od rođenja do njegove smrti i kasnije prate brojne kontroverze.

U Muzeju Rodna kuća Ive Andrića u Travniku nalazi se izvod iz matične knjige krštenih Crkve sv. Ivana Krstitelja u kojem je upisano da je 9. listopada 1892. godine rođen Ivan Andrić, sin Antuna Andrića i Katarine Pejić.

Kad su mu bile dvije godine, nakon smrti oca, majka je zbog izuzetnog siromaštva bila prisiljena sina poslati na staranje u Višegrad kod rođaka Ane i Ivana Matovšika. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a zatim srednju školu. Veliku gimnaziju (danas Prva gimnazija) završava u Sarajevu živeći s majkom na Bistriku, u tipičnoj sarajevskoj mahali, da bi studij filozofije, povijesti i filologije završio u Zagrebu, Beču i Krakovu...

Doktorsku disertaciju odbranio je na Unverzitetu u Grazu. Tema njegove disertacije je "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine", napisana je na njemačkom jeziku, a sam Andrić za života nikad nije dozvolio da se ona prevede te je prvi prijevod objavljen posthumno 1982. godine.

Umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu, a dan nakon smrti je kremiran i sahranjen u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Andrićevi posmrtni ostaci su na nekoliko sati bili izloženi u Skupštini Beograda, uz počasne straže umjetnika, studenata i drugih.

Od Andrića se na beogradskom Novom groblju oprostio glumac Ljuba Tadić, čitajući dijelove iz piščevih zapisa "Staze": "...Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze.

A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. Izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine."

Mnogi su mu zamjerali njegovu diplomatsku karijeru u razdoblju između dva svjetska rata, kada je, između ostalog, bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.

Danas Andrića jedni označavaju kao "srpskog", a drugi kao "hrvatskog" pisca.

No, Ivo Andrić je pisac koji je najznačajniji dio svog književnog opusa posvetio Bosni. Čak i počeci njegovog književnog rada vezani su za Bosnu, kada je 1911. u časopisu "Bosanska vila" objavio prve pjesme i prevode stranih pisaca.

Dok je pohađao gimnaziju u Sarajevu, prvi put se susreo sa svijetom knjiga i književnosti, što je, kako je i sam kasnije priznao, u potpunosti odredilo njegov životni put...

Opisao je to Andrić, uz ostalo, i u "Pismu iz 1920.", objavljenom 1946. godine, u kojem se sjeća prijatelja iz sarajevskih gimnazijskih dana Maksa Levenfelda, u čijoj kući je, kako je napisao, imao prvi susret sa pravom bibliotekom.

"… To poslepodne bilo je za mene doživljaj. Video sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao nemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavideo još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svetlost i toplina…"

Prije nešto više od 70 godina objavio je djelo posvećeno rodnom Travniku i jedan od najvažnijih i po mnogima najljepših romana napisanih na južnoslovenskim jezicima - "Travnička kronika" koji je prvobitno nosio naziv "Konzulska vremena". Roman je preveden na više od 30 jezika. Zanimljivo je da počinje i završava u maloj kafani "Lutvina kahva" na rječici Šumeća na početku ili kraju travničke čaršije. Šumeća i danas teče, a Lutvina kafana je također tu, no nema na ovom mjestu, koje i zimi i ljeti obavezno obilaze svi koji dođu ili kroz Travnik prođu, table s napisom koji bi ukazivao na činjenicu da je jedan od najpoznatijih romana bh. nobelovca počeo i završio na tom ili, u najmanju ruku, bio inspirrsan i tim mjestom.

Ivo Andrić, međutim, nikada nije zaboravljao na svoje porijeklo: "…Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik?"