Ruševine u Mostaru stoje kao jedna ogromna opomena i ni jedan rat nema opravdanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Legendarni glumac Dragan Nikolić preminuo je u petak ujutro u Beogradu u 72. godini, objavila je Radio-televizija Srbije, a vijest je potvrdila i njegova supruga, glumica Milena Dravić.

“Nikolić je glumac bez kojeg se, poslije više od stotinu briljantno odigranih uloga u kojima je pokazao da u njegovu izražajnom registru ima mjesta i za neznane nacionalne junake, romantične zavodnike s građanskim ili polugrađanskim pedigreom, likove sa sumnjiva vrha i nesumnjiva društvenog dna, ne može ni zamisliti domaća filmska i kazališna umjetnost”, priopćio je u petak Atelje 212, kazališna kuća čije je Nikolić bio član od 1969. godine.

Gledali smo ga 2008. godine…

Publika u Mostaru ovoga je glumica imala priliku vidjeti u predstavi “Posetilac” Atelja 212, zahvaljujući “Mostarskom proljeću”, u svibnju 2008. godine.

Nikolić je u toj predstavi igrao uz još jednog doajena jugoslavenskog glumišta – Voju Brajovića. Predstava koja je nastala po istinitom događaju govori o Beču 1938. i progonu Židova. Otvara vječna pitanja, poput onih postoji li Bog, i ako postoji, zašto dozvoljava patnju, zašto postoji rat, zašto ljudima Bog postaje novac, zašto stvaramo svijet u kojemu će se sve vrednovati, a ništa neće biti vrijedno. 

U Mostaru, rekao  je tada, nije igrao godinama: posljednji put je tu bio prije 20-ak godina na snimanju “Mostarskih kiša” Pere Zubca. Rekao je tada da pamti onaj stari, pravi Mostar, ali prošlo je mnogo godina… Uspoređivao ga je s Dubrovnikom, smatrajući ga jednim od najljepših gradova nekadašnje zajedničke države, piše Dnevni list.

“Ruševine zaista stoje kao jedna ogromna opomena i ne mogu opravdati ni jedan rat, s bilo koje strane i bilo tko da ga vodi, to zaista nema opravdanja. Svi smo mi svjedoci, ne neki obični šetači, nego smo prosto svjedoci nečega što se nije smjelo dogoditi i ne bi se smjelo nikada više ponoviti, bilo gdje, bilo kada. Zaista nema opravdanja”, kazao je Nikolić 2008. godine.

Vijest o smrti Dragana Nikolića, uz najčešće naslove ‘Odlazak legende’ i ‘Zbogom legendo’, udarna je u svim beogradskim i regionalnim medijima.

Portali i internetska izdanja beogradskog tiska zasuti su komentarima i porukama da glumačka scena više neće moći nadomjestiti toliko likova u jednom liku kakav je bio Dragan Nikolić.

Direktor MESS-a Dino Mustafić je na Twitteru napisao: “Ode i posljednje djetinjstvo Jugoslavije.” Glumac Sergej Trifunović je napisao: “Ćale, jedini si. Najlepši, najšarmantniji, najduhovitiji, najludji, najgospodstveniji, najtopliji, najdivniji. Neponovljiv. I da ti kažem: najživlji od svih živih stvorova koje znam. I takav ćeš biti dok me bude.” Voja Brajović je nedavno za Nikolića kazao: “To je čovjek koji je stvarao život, radost i energiju. To je najvažnija osobina. Oduvek je bio takav, i kad je bio mlad. Shvatio sam vremenom koliko je to značajno u našoj profesiji – držati atmosferu i dobro raspoloženje, naročito kad se radi film i kad se rade televizijske serije.”

Pamtit će ga generacije…

Dragan Nikolić je rođen 20. kolovoza 1943. godine u Beogradu, a kao najmlađi student, sa 17 godina, upisao je Akademiju za kazalište, film, radio i televiziju. Ostat će upamćen po ulogama u više od 80 filmova, desecima televizijskih serija, a među ostalim i po televizijskom show programu “Obraz uz obraz” koji je vodio sa svojim suprugom, glumicom Milenom Dravić.

Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a početak njegove filmske karijere vezuje se uz manju ulogu u filmu “Pravo stanje stvari” iz 1964., da bi već tri godine kasnije, 1967., prvu značajniju glavnu ulogu (Džimi Barka) ostvario u filmu takozvanog crnog vala “Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića, za koju je nagrađen na festivalu u Puli 1968.

Generacije će ga pamtiti po ulozi Flojda, neostvarenog automobilskog asa u “Nacionalnoj klasi”, kicoša koji pjeva šlagere seoskoj djevojci (Nedi Arnerić) u filmu Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”, turskog pljačkaša u Banović Strahinji, za koju je 1981. osvojio Zlatnu arenu u Puli, Popaja u “Balkan ekspresu”, ili Prleta u serijalu “Otpisani” i filmu “Povratak otpisanih”…

Igrao je u više od 80 filmova, a glavne i značajne sporedne uloge imao je u ostvarenjima “Horoskop” Bore Draškovića, “Bube u glavi” Miše Radivojevića, “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” Bate Čengića, “Beg” Miše Radivojevića (nagrađen na Festivalu u Nišu nagradom Car Konstantin 1972.), “Kičma” Vlatka Gilića, “Nacionalna klasa” Gorana Markovića (nagrada Car Konstantin 1979.), “Ko to tamo peva” Slobodana Šijana, “Banović Strahinja” Vatroslava Mimice, “Sezona mira u Parizu” Predraga Golubovića, “Nešto između” Srđana Karanovića, “Balkan ekspres” Branka Baletića, “Obećana zemlja” Veljka Bulajića, “Urnebesna tragedija” Gorana Markovića, “Bure baruta” Gorana Paskaljevića, “Underground” Emira Kusturice, “Zona Zamfirova” Zdravka Šotre, “Turneja” Gorana Markovića.

Ljubav s Milenom Dravić

Kao stalni član kazališta Atelje 212 je od 1969. godine ostvario brojne uloge, a kazališnu karijeru obilježile su predstave Generalska užina, Veza, Kosa, Rano jutro, Ziger-Zager, Derviš i smrt, Lulu, Tom Pejn, Maratonci trče počasni krug, Sladostrasnici-Karamazovi…

U beogradskom Zvezdara teatru igrao je u predstavama: Ptic i ptica, U plamenu strasti, Malo ljubavi, malo mržnje, Urnebesna tragedija, a Beogradskom dramskom pozorištu u predstavi Frederik.

Tijekom dvije sezone – 1982. i 1983. godine, igrao je u pariškom “Theatre de la Vill” glavne uloge u predstavama “Na dnu” Maksima Gorkog i u predstavi “Majstor i Margarita” M. A. Bulgakova. Dobitnik je svih značajnih filmskih priznanja, a nagrada za životno djelo “Pavle Vujisić” uručena mu je 2000. godine. Jedna od posljednjih filmskih uloga je lik predsjednika FIFA Julesa Rimeta u filmu “Montevideo bog te video”, a ostao je nedovršen serijal televizijskih minijatura “Nešto lepo”, po pričama Slobodana Stojanovića, koji je u međuvremenu objavljen i na kompakt disku.

Dragan Nikolić se od veljače 2015. protiv teške bolesti borio uz iznimnu posvećenost, brigu i pažnju svoje supruge Milene Dravić, koja je uz njega bila do posljednjeg dana, žrtvujući svoje kazališne i televizijske uloge. Dragan Nikolić i Milena Dravić upoznali su se 1972. kada su zajedno vodili televizijski show program “Obraz uz obraz”, a tijekom jedne pauze između snimanja, 31. prosinca, otišli su se vjenčati. U braku su bili 45 godina.