''Šantićeve večeri poezije'' - tradicija duga više od pola stoljeća

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Šantićeve večeri poezije'' baštine tradiciju dugu više od pola stoljeća. Sve je počelo davne tisuću devetsto dvadeset i pete, kada su povodom godišnjice smrti, i tisuću devetsto trideset i četvrte, povodom desetogodišnjice smrti Alekse Šantića – Srpsko pjevačko društvo „Gusle“ i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ u čast pjesnika po prvi put organizirali Veliki sabor književnika u Mostaru.

Nakon drugog svjetskog rata rad „Gusala“ i „Prosvjete“ se zabranjuje, a sjećanje na pjesnika obilježava se „Šantićevim večerima poezije“, koje se održavaju od 1969. godine, pod pokroviteljstvom grada Mostara. Nagrada „Aleksa Šantić“ ustanovljena je godinu dana ranije, 1968. „Šantićeve večeri poezije“ se od 1992. do 2009, stjecajem ratnih okolnosti, održavaju u Nevesinju, da bi se od 2009. ponovo vratile u Mostar.

„Šantićeve večeri poezije 2012” održane su u Mostaru, od 7. do 15. rujna, u organizaciji SPKD „Prosvjeta” GO Mostar, a pod pokroviteljstvom Savjeta ministara BiH. Veći dio programa „Šantićevih večeri poezije 2012” održan je u predivnom ambijentu obnovljenog Vladičanskog dvora u Brankovcu. „Večeri” su službeno otvorene koncertom puhačkog kvarteta „Nevski“ iz Beograda, čiji je pokrovitelj Beogradska filharmonija. Kvartet „Nevski” je ugodno iznenadio mostarsku publiku neobičnim izvođenjem klasičnog glazbenog repertoara. Njihov program osmišljen je kao glazbeno kazalište, čijim se originalnim scenskim interpretacijama razbijaju ustaljene forme karakteristične za koncerte klasične glazbe.

„Šantićeve večeri poezije 2012” nastavljene su 8. rujna – monodramom „Ćorkan” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, u režiji i izvođenju Harisa Burine. Mostarska publika je sljedećeg dana imala priliku da pogleda izložbu „Štamparsko-izdavačka i knjižarska djelatnost mostarskih Srba od 1878. do 2012”, autora Zlatka Serdarevića, te da prisustvuje promociji njegove knjige „Srpske pravoslavne škole u Mostaru“.

Posebnu pažnju publike privukla je projekcija filma „Moj brat Aleksa”. Film je sniman na autentičnim lokacijama u Mostaru 1988. i 1989, režirao ga je Aleksandar Jevđević, a lik Alekse Šantića utjelovio je glumac Branislav Lečić, koji se na kraju projekcije, i sam vidno potresen, poklonio mostarskoj publici.

Književna večer posvećena stogodišnjici smrti Osmana Đikića upriličeno je u holu Vladičanskog dvora, a o Đikiću je govorio potpredsjednik SPKD „Porsvjeta” Veselin Gatalo. Posjetitelji su imali privilegiju da pogledaju jedan od prvih filmova snimljenih u Mostaru – snimak prijenosa zemnih ostataka Osmana Đikića, ali i da čuju njegove stihove u interpretaciji mladih glumaca.

U sklopu „Šantićevih večeri poezije 2012” predstavljeno je i dvojezično, češko-srpsko izdanje zbirke „Mi znamo sudbu“ Alekse Šantića, čiji je priređivač Stevan Tontić, a izdavač Udruženje građana „Luka Prag” iz Češke. O knjizi su govorili urednik Stevan Tontić i predsjednik udruženja Veso Đorem. Promociji je prisustvovao i veleposlanik Češke Republike u BiH Tomaš Sunjog, koji je izrazio zadovoljstvo zbog jačanja kulturnih spona između dvije zemlje.

Za sve ljubitelje poezije održana je i večer suvremenih pjesnika tijekom koje su svoju poeziju govorili Vinka Perišić Šarenac, Vesna Kapor, Zoran Vučić, Anes Oručević, Berislav Jurić i Sreten Vidaković. Tom prilikom je književnik Veselin Gatalo promovisao knjigu „Meho Džeger – pjesnik prezrenih i odbačenih”.

„Šantićeve večeri poezije 2012” obilježilo je proglašenje dobitnika i uručenje književne nagrade „Aleksa Šantić“, koja se dodjeljuje svake treće godine – posljednji put 2009, pjesniku Đorđu Sladoju. Nagrada je uručena na završnoj večeri, a stručni žiri, na čelu sa Đorđom Sladojem, nagradu je dodijelio pjesnikinji Dari Sekulić – za cjelokupno pjesničko djelo.

Na završnoj večeri promovirana je i nova knjiga pjesama Đorđa Sladoja – „Zlatne olupine“, koju su predstavili Ranko Popović i sam autor, a atmosferu je upotpunio nastup starije pjevačke grupe SPD „Gusle”, koja je pred mostarskom publikom izvela raznovrstan repertoar.

O dodjeli nagrade „Aleksa Šantić”

Žiri za dodjelu nagrade „Aleksa Šantić” pregledao je knjige više od osamdeset pjesnika koji su se prijavili na natječaj za ovo značajno priznanje. U uži izbor uvršteno je deset, a u najuži tri pjesnika – Pero Zubac, Dara Sekulić i Zoran Kostić. Nakon pažljivog razmatranja, žiri je jednoglasno odlučio da se nagrada „Aleksa Šantić” dodijeli pjesnikinji Dari Sekulić.

Iz obrazloženja žirija

[...] Svoje prve stihove Dara Sekulić je napisala sredinom prošlog stoljeća, dok je većina našeg ženskog svijeta još pohađala analfabetske tečajeve, a ove najnovije piše u vrijeme kad niko, osim rijetkih ’ovisnika od rime’ za poeziju ne mari koliko za maglu na Veleži. [...] Iako visoko vrednovana, ova bi poezija ostala nedorečena u svojim lirskim apstrakcijama da nije dubinski prožeta bolnim iskustvom suočenja sa smrću bližnjih i svekolikim užasom koji su dječje oči vidjele, a duša zapamtila. Jer, Dara Sekulić je od ’roda ubijanih’, iz ’bratstva nijemog kola’ za koje cijelog života traži riječi ’koje su mrtve prećutale’.

Ovoj pjesnikinji je, dakle, dato da se svijetu obraća iz pozicije žrtve, otuda u njenoj poeziji toliko samilosnog saživljavanja sa sudbinama slabih i posrnulih, unesrećenih, poniženih i uvrijeđenih. Moglo bi se kazati, ne samo u ovoj svečanoj prilici, da su mnoge Darine pjesme zapravo moderne, ženske varijacije Šantićevog stiha ’Mene sve rane moga roda bole’. I zaista taj ’fantomski bol’ pulsira, čas glasnije, čas sasvim tiho, u najboljim strofama ove pjesnikinje. Njene pjesme su nezaštićeni svjedoci krvavog i strašnog dvadesetog stoljeća, ’stoljeća vukodava’, kako bi jedan ruski pjesnik rekao. U njima se tragedija osobnog iskustva prepliće sa kolektivnom patnjom, košmarne slike siročeta udvajaju se i pretapaju u naturalističke prizore ’pošljednjeg vremena’. Tom i takvom vremenu pjesnikinja se odupire pjesmom – jedinom municijom koja joj je preostala [...].

Biografija Dare Sekulić

Dara Sekulić je rođena 1931. godine u selu Kordunski Ljeskovac. Do svoje desete godine živjela je u rodnoj kući koja je spaljena 1942. Nakon pogibije roditelja boravila je po dječjim domovima i đačkim internatima. Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac na Baniji, Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu, gdje je živjela od 1953. godine. Vrijeme posljednjeg rata provela je sa troje unučadi u izbjeglištvu, a u svoj stan u Sarajevu vratila se 2002. Objavila je knjige: „Odsanjani dom”, „Grlom u jagode”, „Gorak konak”, „Blisko bilo”, „Licem od zemljice”, „Oblik studi”, „Duh pustoši”, „Licem prema suncu”, „Brat moj Tesla”, „Reč se igra” (pjesme za djecu), „Ni veliki ni mali”, „Kameni kašalj” i druge, te izabrana djela u pet knjiga.
Zastupljena je u brojnim antologijama u zemlji i svijetu. Pjesme su joj prevođene na mnoge jezike. Između ostalih, dobila je „Zmajevu nagradu“, nagradu „Savo Mrkalj”, „Kočićevo pero” i mnoge druge.

Živi u Sarajevu.