Tragovi Renate Papišta gostuju u Galeriji Aluminij

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Galerija Aluminij sa zadovoljstvom najavljuje gostovanje sarajevske grafičarke Renate Papišta, koja je, u proteklih dvanaest godina djelovanja, ostvarila čitav niz zapaženih samostalnih i interaktivnih izložbi u BiH, Crnoj Gori, Francuskoj, Hrvatskoj i Srbiji te sudjelovala na skupnim izložbama u Austriji, BiH, Crnoj Gori, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Japanu, Kanadi, Litvi, Makedoniji, Poljskoj, Sloveniji, Srbiji, Švicarskoj i Turskoj. U Mostar dolazi s postavom imena Tragovi, a svečanost otvorenja njezine samostalne izložbe crteža i grafika u Salonu 1 Galerije Aluminij uglavljena je za utorak, 24. studenog, s početkom u 19 sati.

''Postav čine grafike i crteži koji obrađuju temu mora i temu čovjeka. Obadva promjenjiva, obadva živa motiva, kojima prilazim s posebnim zanimanjem za njihovu preobrazbu, ogoljenje, tragove koji ostaju na njima i tragove koji ostaju iza njih. Te motive problematiziram već dulje razdoblje, godinama, primjenjujući grafiku kao osnovnu tehniku, kojom poslije realiziram i crtež. Moglo bi se slobodno kazati i kako crtež u ovomu opusu, koji je još otvorenim u kreativnomu procesu, nosi glavnu zamisao o kojoj progovaram likovnim jezikom'', kazuje nam Papišta, čije su grafike rađene u tehnikama linogravure, intaglia i drvoreza, a crteži na različnim vrstama papira.

U osvrtu na Tragove, povjesničarka umjetnosti Ema Mazrak, ističe kako postav, u cijelosti, pokazuje zrelost u idejnomu i u izvedbenomu smislu, slobodu u interpretaciji kroza eksperiment i originalnost u metaforičkomu pristupu i kontekstualiziranju teme, medija i značenja.

''Motivi mora ili čovjeka, nastali u potrazi za bilježenjem onoga što jest, u promjeni, u trenu, govore nam o gotovo opsesivnomu istraživanju usmjerenomu na prasuštinu, bitak, vrijeme i transformaciju. S oba ova otvorena i nedovršena ciklusa problematizira se postojanost traga, kao i tematiziranja, ali i refleksije koju on ostavlja na nama. Promatrajući ove radove, uočavamo dosljednost i otvorenost u izrazu, vitalizam, lakoću rukopisa, ritmizaciju i prozračnost ploha. Ono što nas najviše dotiče istinski su tragovi prolaznosti i vječnosti koji su upleteni u tkivu radova, koje želimo, a ne možemo dokučiti, već samo, kao nijemi promatrači, bilježiti njihovo postojanje – zapisuje, između ostaloga, doc. dr. Mazrak.