Treba učiti mlade ljude kako se ne plašiti, pogotovo ne plašiti mišljenja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Raditi intervju s jednim književnikom u slučaju kad te je i samoga Bog kaznio da pišeš i opsjedaš ljude svojim pisanijama, je otprilike kao kad se svećenik mora ispovjediti kod svećenika. S druge strane, upravo takva vrst ispovijedi često bude najbliža svojoj pojmovnoj i sadržajnoj definiciji.

Razgovarati s Elisom Bektašom o književnosti i poslanju jednog pisca, dodatno je zahtjevan posao jer ga ne možeš 'kupiti' nekim pitanjem gdje mu nećeš svirati zaleđe ako ga i bude, budući on u pravilu zgoditke postiže iz najkompliciranijih situacija na terenu.

Ono što je pak na umjetničkoj ili intelektualnoj razini naoko jasno i objašnjivo, u razgovoru s Bektašom vas može i zavarati, dakako pod uvjetom da se potajno nadate odgovorima koje biste, kao autor intervjua, od pitanoga najradije dobili. Na koncu i dobijete ono što ste zapravo htjeli, samo što toga jedno vrijeme niste ni svjesni…

Bljesak.info: Počet ćemo, ako se slažete, nekom vrstom rikošeta... O Vama čitam: Elis Bektaš, pisac i publicista. Rođen 1970. godine u Zenici, trenutno živi u Sarajevu. Bivši profesionalni vojnik i instruktor za krizne situacije. Odnosi li se ovo ''instruktor za krizne situacije'' na krize u književnosti?

ELIS BEKTAŠ: Obučavati nekoga kako da izađe na kraj sa krizama ima smisla samo u slučaju kriza koje imaju svoj početak i kraj, kao što su zemljotresi, poplave, vulkanske erupcije, nasilni nemiri, industrijski incidenti... U slučaju književnosti to bi bio posve jalov i uzaludan trud, jer je književnost sama po sebi jedna vječno trajuća kriza. Sve u njoj i oko nje je kriza – ona je čedo krize, njoj, kao kakvi apostati, pristupaju ljudi koji su u krizi, njen unutrašnji sadržaj je kriza u smislu vječite nedovršenosti... Zar mislite da bi ikakva obuka tu mogla nešto riješiti? Uostalom, oduzmite književnosti krizu, ontičku i metafizičku, i dobit ćete plastičnu imitaciju književnosti, dobit ćete samodovoljni i samozadovoljni kič, jer ćete joj oduzimanjem krize oduzeti i pitanja i ostat će vam samo odgovori. Možda netko i zna što se radi sa odgovorima u književnosti, ali ja pojma nemam za što oni ustvari služe, izuzev što dobro dođu uljezima u književnost da njima opsjenjuju mediokritete.

Bljesak.info: Pored ovih naprijed navedenih informacija, što je još zanimljivo znati o Vama, tj. što biste Vi rado u novinama pročitali o temi - tko je Elis Bektaš?

ELIS BEKTAŠ: Hm, vjerojatno bih volio pročitati da sam otkrio Solomonove rudnike ili sedam gradova Cibole i blago koje sam otuda ponio da sam spiskao na avanture i poroke od Šangaja, preko crne Afrike, pa do Kariba, te su mi sada od svega toga ostala samo sjećanja i priče. Ili pripovijest o tome kako sam sretnim slučajem vođen pronašao prvi dokaz postojanja Atlantide. Ili da sam bio vojskovođa u pobjedonosnom ratu nakon kojeg je stvorena trojedina kraljevina Huma, Dalmacije i Boke. No ovo su sve tlapnje koje se nisu i koje se nikada neće dogoditi, a ono što od mene preostaje ne smatram dovoljno bitnim i zanimljivim da bih imao prava očekivati i određivati način na koji će novine pisati o meni. Štoviše, ne vidim razlog da se, kraj mnogo bitnijih tema naše svakodnevnice, novine uopće bave mnome i mnogim drugim temama kojima ispunjavaju svoj sadržaj, ovakvi razgovori su gornja granica razumljivog i opravdanog interesa. No možda nije bez značaja činjenica da život nisam presjedio na jednom mjestu, ali ni globetrotter nisam bio, već sam se uglavnom vrzmao po zemljama koje su sačinjavale Jugoslaviju. Svakom gradu u kojem sam živio dopustio sam da me na neki način obilježi i da postane moj grad. Da li je taj odnos reciprocitetan, ne znam niti me zanima, bitno mi je da sam ja od svih tih gradova dobivao ono što je meni bilo dragocjeno. Zenica, Priština, Beograd, Sarajevo, Mostar, Trebinje... Ali Beogradu bih dao posebno mjesto. Možda sam nepravedan prema današnjem Beogradu kada kažem da sam iskusio možda i posljednje časove onog Beograda koji je bio nadahnuće južnim Slavenima i koji je u tom času već uvelike bio sveden na tragove i čestice, skoro na avet. No i takav, on je postao moj Beograd i nas smo se dvojica voljeli nekom čudnom, usuđujem se reći, pravom muškom ljubavlju. Skoro da mogu reći kako je taj grad moje jedino homoseksualno iskustvo, jer Beograd je, za razliku od mnogih drugih gradova muških imena, zaista muškarac, pomalo sirov, ali nipošto provincijski primitivan i neestetičan. Samo još jednu stvar nisam do kraja osvijetlio u našem odnosu – desetljećima su horde literata, većeg ili manjeg talenta, ili potpuno lišeni dara, hrlili u Beograd da tamo postanu slavom ovjenčani pisci. Ja sam, međutim, u Beograd otišao iz puke znatiželje, a vratio se otuda kao pisac i moram priznati da pomalo godi sujeti to što sam pronašao drugačiji, svoj put. Sad, trebam li Beogradu biti zahvalan što je imao udjela u buđenju pisca u meni, ili ga zbog toga proklinjati, još uvijek ne znam.

Bljesak.info: Google nam sugerira nekoliko portala koji su prije koju godinu objavili zanimljiv intervju s Vama po naslovom "Suviše je laži u našoj književnosti''. Na što ste tada mislili tvrdeći kako je u književnosti suviše laži?

ELIS BEKTAŠ: Pa upravo na to – da je u ovdašnjoj književnosti i oko nje suviše laži, toliko da je i sama književnost dobrim dijelom postala laž. No tu nije riječ o onoj vrsti laži koja je nužna umjetničkoj kreaciji. Ne, to su lagarije šićardžija i manipulatora od kojih literatura postaje sterilna i izvještačena. Rješavanju, ili barem ublažavanju problema, ne pomaže ni to što se laž rasprostrla na više nivoa – od onog najvulgarnijeg, kada nam do jučer nerazdvojni prijatelji pokušavaju svoju kavansku svađu poturiti pod principijelni konflikt, pri čemu nas obojica uvjeravaju da su moralne vertikale, a oponent da je etičko đubre, preko nuđenja nevješto maskirane vlastite neproživljenosti, pa do one najpoganije, maligne laži koja je plod tendencije literate da publici servira istinu određenu socijalnom funkcijom. To nije, niti smije biti zadaća književnosti. Najdragocjenije što jedan pisac može ponuditi svijetu možda je upravo laž, ali ona ne smije biti iz spektra kojim se služi ogroman broj ovdašnjih pisaca. Govorim o laži koja je izmišljotina, maštarija, jer je to jedini put kojim se ide ka istini višeg reda. O laži koja mora biti osvojena istrajnim jurišima na vlastita vjerovanja i neprekidnom obdukcijom vlastitog ega. Ona mora biti – lična i proživljena. A što imamo ovdje? Imamo pisce koji, gonjeni tržišnim ili terapijskim imperativom, tuđe laži poturaju kao svoje istine, ali se čak ni tu ne zaustavljaju, već insistiraju da to postanu univerzalne, ili barem naše istine, ma što da se pod tim naše podrazumijeva. Umjesto da nam pripovijedaju ili da nam pjevaju, oni nas podučavaju. I to čemu? Ograničeno konsenzusnim istinama za koje su zaduženi povjesničari, sociolozi, ekonomisti, pravnici... Nešto se ipak promijenilo u odnosu na trenutak kada sam dao intervju kojeg spominjete – barem u meni lično. U meni, naime, više nema gorčine koja je izvirala iz prilično naivnog i posve pogrešnog uvjerenja da stvari mogu biti bolje i da će postati bolje. Mediokritetski pisci koji prodaju ideološku laž umotanu u sluzavi omot emotivne ucjene– ako nisi suglasan sa onim što ja kažem, tada si zao i nema ti spasa – uvijek će imati prođu kod mediokritetske publike. A takva je većina. Takva je uvijek bila, takva će uvijek biti. Usprkos tome, ne treba propuštati priliku da se čovjek obruši na lažove, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog možda i najpoganije njihove laži, one koja je sadržana u uvjeravanju publike da su oni pouzdano dobri i da pouzdano znaju da nikada neće posrnuti. Ne samo da su oni koji vjeruju u nužnost vlastite dobrote po pravilu skloni iznevjeravanju vlastitog vjerovanja u sudaru sa iole ozbiljnijim iskušenjem, već i šire jednu opasnu misao – da čovjek može biti dobar samim ispovijedanjem dobrote.

Bljesak.info: U 'onom' vremenu postojali su režimski pisci, pisci koji su se s režimom međusobno tolerirali i takozvani nerežimski pisci. Tu i tamo postojali su i pisci kao takvi, bez ideoloških okvira i kalupa. Kakav je danas "Weltanschauung" tipičnog suvremenog pisca, je li nam uspio ''Drang nach Westen''? Jesmo li osvojili slobodu?

ELIS BEKTAŠ: Srećom nismo, a ne vidim ni kako bi to bilo moguće osvojiti slobodu, a ne ubiti je tokom osvajačkog pohoda. No kao što je, i po nas i po nju, opasno osvajati slobodu, jednako je pogubno predavati joj se. Sloboda je poput onih neostvarivih zadataka što se postavljaju pred junake bajki, no upravo je ta njena vječita neostvarivost ono što je čini tako bitnom i tako dragocjenom. Uostalom, kako doseći slobodu, izuzev kao usamljenik, kad ni sam sadržaj tog pojma nismo posve dosegnuli. Možda su se najviše svom idealu slobode približili oni kojima je sloboda najmanje potrebna, oni čija je priroda ropska i podanička i koji se sigurno i slobodno osjećaju samo u okrilju sebi sličnih. Istini za volju, u društvenom su prostoru neki koraci naprijed zaista načinjeni, ali neće samo počiniti grešku onaj ko pomisli da je to dovoljno za slavlje, već će i demonstrirati vlastitu neukost i skučenost. Točno, danas se više ne ide na robiju zarad mišljenja, niti se umjetnička djela zabranjuju zbog ideološke nepoćudnosti, no zato se suočavamo sa drugačijim, ništa manje teškim izazovima. Oni su, štoviše, na neki način i opasniji od prethodnih, jer u ideološki definiranim zajednicama prilično je jasna razlika između dopuštenog i tabua. Danas je granica između njih prilično provizorna i na pojedincu je da sam odluči koliko će daleko ići u potrazi za njom. Mnogim je umjetnicima, kao i naučnicima, nažalost, komotnije i lagodnije ostati u polju već dosegnute slobode i, što je još strašnije, u tom polju njima nije tijesno. Kako onda od čitavih zajednica očekivati hrabrost da se krene ka novim prostorima slobode, kad te hrabrosti nemaju ni oni koji bi po prirodi stvari njome trebali biti ispunjeni. Oni koji se izdaju za hrabre pionire-tragače za slobodom, većinom su obični iluzionisti i pehlivani, da ne kažem prevaranti. Duhovno tromo pojednostavljivanje, posezanje za prežvakanim atribucijama, vulgarna i dnevnim potrebama prilagođena bipolarizacija, optuživanje fašista, komunista, Austro-Ugara, Osmanlija, četnika, ustaša... za sve današnje probleme, samo govori o našoj udaljenosti od stvarne slobode. Jer slobode nema tamo gdje nema neuvjetovanog, slobodnog mišljenja, tamo gdje se pribjegava gotovim formulama i gdje je misao oblikovana željom za dopadanjem. No, ako takvo opravdanje može donijeti neku utjehu, valja reći kako ni drugdje stanje nije puno bolje, pa čak ni tamo gdje se smatralo da je sloboda dostigla svoj civilizacijski maksimum. Čitav svijet se nalazi u jednom nepredvidljivom previranju, a posebno ovo njegovo parče kojem i mi pripadamo – evropsko-mediteransko-bliskoistočno. Meni je lično, od dramatičnih gibanja na Orijentu, strašnije to što se Okcident već pred prvim iskušenjem počeo vraćati onome što je u njemu najgore. Europa, misleći pri tom na današnju političku Europu, u kojoj itekako postoji neproprocionalna arhitektura moći, stoljećima se nudila za ulogu predvodnika i čuvara civilizacije, no tek ćemo vidjeti da li je ona toj ulozi i dorasla. Nastave li se u njoj odvijati retrogradni procesi, plašim se da će to siromašnom i traumatiziranom dijelu svijeta poslati jednu obeshrabrujuću poruku, koja može imati užasne posljedice. Glas umjetničke, kao i naučne pameti i duha, i na tom je Zapadu prilično utišan i prigušen poklikom „svaka vrijednost mora biti mjerljiva!“ i nema mnogo onih koji mogu čuti taj glas. Što nas dovodi do jednog prilično pesimističnog podsjećanja, da zadaća umjetnika, usprkos željama, nije gradnja boljeg svijeta, već osvjetljavanje onoga što je loše, zbunjujuće, prijeteće... u postojećem svijetu. Uostalom, ni čudesni Homer nije spriječio Trojanski rat, samo ga je veličanstveno opisao. Mogao bih još satima govoriti o tome što bi mogao biti Weltanschauung današnjeg pisca, pri čemu rezolutno odbacujem pridjev tipični – ne postoje tipični pisci, postoje samo tipična piskarala, ali to bi bilo samo oklijevanje da ponudim onaj konačni i najiskreniji odgovor na to pitanje. Koji glasi – pojma nemam, mučim se i sa svojim Weltanschauungom, kamoli još da i tuđe pretresam.

Bljesak.info: Ne stječe se dojam da se dobro ''gledate'' s nekim od najistaknutijih, reklo bi se mainstream intelektualnih uglednika koji jedu kruh od pisane riječi?

ELIS BEKTAŠ: Pa, ako pristanemo da istaknutost znači epigonstvo spram ranije uspostavljenih vrijednosti, izazivanje plitke i emotivne reakcije kod mediokritetske publike, te pripadnost vojvodsko-serdarskim klanovima u kojima su merkantilna i propagandna funkcija još davno zagušile onu umjetničku, složit ću se da ima istaknutih bavitelja pisanom riječju na koje baš i ne gledam blagonaklono. Ne zato što imam izgrađen negativan kritički sud spram njihovog opusa – nema se tu puno što podvrgavati kritičkom mišljenju, pogotovo ne zato što imam nekakve primjedbe vezane za njihovu privatnost, već prosto stoga što mi je odbojno i mučno slušati sve to prenemaganje i kukumavčenje, svu tu lažnost i sav taj šićardžijski diletantizam. Jedni ne propuštaju priliku da zakmeče kako živimo u nekakvom fašizmu, premda je i više nego očito da oni pojma nemaju što je fašizam i što ga bitno određuje, već im je jednostavno bitno dobiti aplauz od malograđanske istomišljeničke horde, ne hajući što svojim podvriskivanjem, od kojeg ni njihovo djelo nije oslobođeno, svojim sljedbenicima otežavaju prepoznavanje stvarnih iskušenja i prijetnji što ih ovo vrijeme pred njih, i pred nas sve, postavlja. Drugi kukumavče o povijesnim nepravdama, pri čemu su njihovi umovi sposobni uočiti samo ono što smatraju za nepravdu nanijetu njihovom, uglavnom etničkom, kolektivu. Takvi su otužno nesposobni za promišljanje pozicije čovjeka izuzev kao elementa skupa, i to onog povijesno zakočenog i entropičnog. I jedni i drugi na mala vrata uvode tezu da je ono što je nevino ujedno i moralno superiorno, odbijajući da shvate koliko je takva teza besmislena i neutemeljena, pa i opasna. Ta nije li suludo nuditi nevinost u nekom konkretnom slučaju kao garanciju vlastite moralne uzvišenosti, sveobuhvatne i neupitne? I jedni i drugi obilježeni su strahom od mišljenja čiji bi ishod mogao iznenaditi, pa stoga svoje mišljenje ograničavaju horizontom prihvatljivog i očekivanog. Na taj način mišljenje gasne i ustupa mjesto ispraznom lupetanju. Tako sam nedavno čuo jednu od ovih istaknutih spisateljica kako kuka što u Bosni i Hercegovini već godinama nisu objavljena izabrana djela neke književnice?! Pa molim vas lijepo, kad ste posljednji put vidjeli bilo čija izabrana djela?! Izdavaštvo više nije u rukama partije koja prakticira svoju prosvjetiteljsku, misionarsku i ideološko-profilirajuću ulogu, ono je danas tek privredna grana i u njemu važe ista pravila kao i u bilo kom drugom biznisu. Ako na tržište ne možete plasirati, recimo, čips sa vlašićkim kajmakom i leblebijama, nećete ga ni proizvoditi. Ako tržište ne pokazuje interes za izabrana djela, a ne pokazuje ga, zašto bi to neki izdavač na vlastitu štetu objavljivao? I da se razumijemo, moje primjedbe na ovdašnje literarne uglednike ne izviru iz vjerovanja da su oni uzurpirali prostor koji nekom drugom, a pogotovo ne meni, pripada. Neka ih, nek' rade ono što znaju i kako znaju, ali ja sa takvom plitkošću, skučenošću i ispraznošću ne želim imati posla. To, naravno, ne znači da ću propustiti priliku da uperim prst na njihove devijantnosti, ne zbog sebe, već stoga što moj egoizam zahtijeva da budem i altruističan, da glasnim govorenjem ohrabrim i druge koji itekako imaju što za reći.

Bljesak.info: Što bi, dakle, trebala biti uloga umjetnika, intelektualca, javne ličnosti? Nekad se u tom kontekstu u javnosti naglas govorilo o moralnim vertikalama. Sad je taj žamor masa puno stidljiviji, čini se?

ELIS BEKTAŠ: Prije svega, ideja umjetnika kao moralne vertikale u svojoj je srži toliko nakaradna, da je nužno morala završiti tamo gdje se danas nalazi – u karikaturi. Naime, u višedimenzionalnom svijetu vertikalnost je tek pitanje perspektive i stajne točke s koje promatramo svijet. Ja lično zazirem od umjetnika koji pristaju na tu ulogu, koji ne vide ništa sporno u vlastitom bivanju moralnim primjerom i putokazom. Dovoljno je da se društveni zidovi samo malo pomjere u stranu, pa da ono što je bilo moralno ispravno postane izopačeno i prezira dostojno. Umjetnik bi svoju taštinu ipak trebao hraniti na drugom pojilu, ne tako što će uvjeravati svijet u vlastitu dobrotu, već tako što će svoju publiku ohrabrivati da zaranja u pitanje morala, čak i do onih dubina na kojima žive strašna čudovišta. O moralnosti već spomenutog Homera ništa ne znamo, niti ćemo ikada znati, ali on je čitavim civilizacijama u amanet ostavio jedan od temelja na kojima se mukotrpno gradila etičnost. Za naše, pak,uglednike iz prethodnog pitanja znademo da su plemeniti i bezgrješni, prvenstveno stoga što su se zavlačili u mišje rupe pred iskušenjima, ali oni teško da će budućim naraštajima ostaviti nešto više od prašine po bibliotekama. Njihova ih je potreba da budu moralne vertikale osudila na papagajsko i ziheraško ponavljanje prezrelih i gnjilih općih mjesta. A što se tiče uloge javne ličnosti, umjetnika i intelektualca, moj se odgovor na to pitanje kreće u rasponu od naivnog utopizma pa do iskustvom hranjene skeptičnosti i rezignacije. Pri tom je moj odgovor tek slutnja, potrebno je mnogo, mnogo više pameti nego što je ima jedan čovjek, pa da se dobiju obrisi odgovora koji bi možda mogao ukazati na put kojim umjetnicima i intelektualcima valja ići. U svakom slučaju, ja lično smatram da bi oni morali malo energičnije podsjećati javnost da mjerljivo nije nužno i vrijedno, ali to je samo moje mišljenje, na onoj strani bliže naivnom utopizmu. A mase i njihov žamor? E pa, ako su mase i imale neko opravdanje u vremenima kada su pismenost i znanje bili privilegija malobrojnih, danas ga više nemaju. Ako hoće da se njihov glas čuje, ako žele da im bude bolje, mase nemaju pravo na lijenost, onu duhovnu. Nedavno mi je jedan student sa sarajevske katedre književnosti rekao nešto poražavajuće. „Studenti se plaše profesora.“ „Molim?“ skoro sam uzviknuo, „Čega se plaše?“ „Plaše se da ne povrijede profesorsku sujetu“, odgovorio je moj mladi sugovornik. Uz par časnih izuzetaka, profesori na toj katedri izgaraju u pregnuću da postanu, i ostanu, moralne vertikale, a pri tom ne vide koliziju između takve pozicije i činjenice da studenti zaziru od njih i da autocenzuriraju i obuzdavaju vlastite misli, jer u protivnom i potpis u indeksu i ocjena na ispitu postaju neizvjesni. Ti studenti na neki su način masa, koja tek treba da se profilira, a u što će se profilirati ako taj proces bude obavljan pod pritiskom strahovanja? I eto jedne zadaće za umjetnike i intelektualce – umjesto da kriješte o fašizmu i antifašizmu, valjanije bi djelo učinili ako mladim ljudima pokažu kako se ne plašiti, pogotovo kako se ne plašiti mišljenja. I ako profesorima čiji autoritet počiva na strahu ukažu koliko je to jadno i bijedno.

Bljesak.info: Na društvenim mrežama, da ih ne imenujemo ovdje, koristite se jednim osebujnim jezikom, kojeg je teško svrstati u bilo koje govorno područje, a sumnjam da bi i svemoguća ''Deklaracija'' znala što i kako s tim Vašim 'izričajem'. Pritom, pišete ćiriličnim pismom. Ranije ste, ako se ne varam, pisali i govorili ekavicom. Je li to bježanje od ubitačne dosade monotonog jezika društvenih mreža ili Vaš stil ima neko skriveno značenje i poruku?

ELIS BEKTAŠ: Ako i postoje ta skrivena značenja i poruke, do mene još nisu doprli, a ako i dopru, nisam uvjeren da ću biti u stanju odgonetnuti ih. Jednostavno se igram sa jezikom, jer ga volim i jer mi je zanimljivo istraživati njegove mogućnosti, pa i u bočnim prostorima stvarnosti, kakve su društvene mreže. Taj se, kako ga od dragosti nazivam, protohumski, začeo slučajno, kada sam uočio koliko je rasterećujuće i iscjeljujuće odbaciti žuljajuće okove pravopisa i drugih normi koje guše samu supstancu jezika i koje mu oduzimaju pravo da ispunjava svoje funkcije. Nisam, naravno, nikakav revolucionar niti reformator, samo mi je smiješno kada vidim ljude koji po društvenim mrežama love tuđe pravopisne greške i uzmahuju svojom sposobnošću da te greške uoče, kao dokazom vlastite pismenosti i ko zna čega još. S druge strane, jezik nam je u javnom prostoru obolio, deformirao se, izgubio je svoju vitalnost i nevinost. Dovoljno je da nasumce uzmete neki medijski članak ili poslovni dokument ili izvještaj neke institucije, pa da se zgrozite nad jezikom u njima, jezikom koji je obilježen strahom da se slučajno ne nalikuje na drugoga. Pučko, odnosno demokratsko i ono aristokratsko u jeziku moraju se preplitati, a kod nas su sjekirom razdvojeni. Pa tako imate jedan vulgarni, regresivni jezik nesposoban da se odupre nakaradnim utjecajima sa strane, baš kao što je nesposoban da se otvori za utjecaje koji bi ga mogli oplemeniti, te jedan karikaturalno konzervativni jezik, kojem se na grbaču stavlja teret čuvara mitomanskih i grandomanskih vrijednosti kolektiva. Oba ta jezika podesna su samo za sluganstvo, ne i za djelatno učešće čovjeka u svijetu. Lično ne gajim iluzije da mogu nešto promijeniti po tom pitanju, pogotovo što volju za napretkom ne pokazuju oni koji su za to plaćeni, ali mi je drago kad samome sebi mogu priuštiti dokaz da posezanje za malo slobode u jeziku neće odvesti svijet u propast. Nisam nikada govorio ekavicu, ali jesam dio svojih priča i pjesama njome napisao, iz toliko ličnih razloga da mi je neugodno o tome javno govoriti. A i što bih razotkrivao svoje tajne, kad me već zabavljaju oni koji u mom pisanju otkrivaju neka tajna značenja i skrivene namjere. Zato ću reći samo ovo – pišem i protohumskim i ekavicom i bilo kojim drugim jezičnim izrazom kojim vladam onda kad mi se prohtije i zato što mi se može. Sve dok ne postanem propovjednik nekog jezičnog izraza i dok ne počnem druge tjerati na njega, mom pravu da u jeziku radim što hoću primjedbu može staviti samo glup i bezobrazan čovjek. Uostalom, ja ne pišem za široke mase, za malograđane i mediokritete, pa ne vidim zašto bismo moja malobrojna publika i ja trebali biti predmet bilo čijeg bavljenja u situaciji kad postoje mnogo bitnija pitanja koja valja rješavati.

Bljesak.info: Na kojem jeziku pišete kao pjesnik, pisac, kolumnist...?

ELIS BEKTAŠ: S jedne strane, odbijam pristati na teror onih koji bi da iz raznih kabineta, pa bili oni i akademski, jeziku određuju poljanu za igru. S druge strane, legalista sam koji je davno prerastao uzrast u kojem se još vjeruje u stvarnu moć revolucionarstva. Negdje između ta dva pola leži i odgovor na postavljeno pitanje. Da pojasnim, moj lični jezik širi je i bogatiji od svakog jezičnog registra na ovim prostorima ponaosob. Jednostavnosti radi i ne insistirajući na preciznosti, zovem ga humskim. No to je rješenje koje mogu ponuditi jedino samome sebi i ne pada mi napamet nametati ga drugima. Kada pišem za medije, moj je jezik bosanski, ali u prozi i poeziji, katkad pišem i na srpskom i na hrvatskom. Sve je to, naravno, jedan jezik, ali njegovo imenovanje u nadležnosti je njegovih govornika, a nama civilizacijske norme nalažu da to bez prigovora poštujemo. Recimo to ovako – oni koji su bili u ratu mogu kazati: ja sam se borio da se moj jezik zove tako-i-tako. Tom se iskazu nema što prigovoriti, no ja smatram da je polako sazrelo vrijeme da se odmaknemo od te pozicije i načinimo korak naprijed tako što ćemo kazati: borio sam se da svako svoj jezik može nazvati onako kako hoće i da mu niko ne može uskratiti to pravo. Možda je takav stav naivno idealistički, ali garantiram vam da bi on učinio bespredmetnim naše beskonačne bitke oko najelementarnijih pitanja, s ciljem skupljanja jeftinih političkih poena. Naravno, takav stav je poput mosta, koji se ne može graditi s jedne obale na drugu, već s obje obale istovremeno. No i ovo je tek atrofirani ostatak mog idealizma i plašim se da ćemo još dugo morati trpjeti bješnjenje zažagrenih boraca za ime jezika i njihove tlapnje o međusobnim krađama, jer uporno propuštamo, kad oni krenu sa svojim patetičnim i parolaškim tiradama, reći im – dobro, pusti to, de ti nama kaži što zaista hoćeš? I što smisleno i živo imaš za reći na tom svom jeziku? Dok ih ne počnemo ismijavati, bit ćemo prinuđeni da ih trpimo. I nema suštinske razlike unutar te bratije, bez obzira da li se bori za nacionalno ime jezika ili je riječ o farizejima famozne Deklaracije. Niko od njih očito ne shvaća za što jezik služi i kakve odnose on treba graditi sa životom i svi se oni bore da očuvaju vlastite mitove, odnosno kič preslike tih mitova.

Bljesak.info: Tko su ljudi, bez obzira hoćete li o njima poimenično ili ne, koji Vam život čine boljim i ugodnijim, s kojima dobro izlazite na kraj i kojima vjerujete?

ELIS BEKTAŠ: Nisam, nažalost, baš toliki mizantrop, niti sam usamljeni rendžer, pa da bi dužina odgovora na ovo pitanje mogla ostati u granicama pristojnosti. Ima mnogo onih uz čije ime stoje oznake voljen, drag, poštovan... a posebno mi je zadovoljstvo kad se na toj listi nađe neko mlađi. I vjerujte da tih mlađih itekako ima, puno više nego što su đuturumi skloni prihvatiti. A imena ću ograničiti na samo nekoliko, da bih izbjegao ljutnju onih koje nisam spomenuo, a koji bi se uz malo labaviji kriterij svakako našli ovdje – moja kćerka Nora čije postojanje udahnjuje smisao mojim djelima, pa čak i onim lošim, moja voljena Amra bez koje bih vjerojatno bio čovjek koji prazninu svog sredovječja ispunjava gorčinom, moj stečeni brat Srđan Mršić, jedan Ljuba iz Bečeja koji je poznat onima koji su slušali Evu Braun i Popcycle, te jedan Irham, koji me je podsjetio na pra-značenje riječi prijateljstvo.

Bljesak.info: Koliko je vremena prošlo od Vaše zadnje knjige i što je trenutačno u igri?

ELIS BEKTAŠ: Od zbirke hičaja 'došo šejtan u sarajvo' prošle su već dvije i po godine, ali moram priznati da sam u međuvremenu skoro prestao razmišljati u kategoriji knjige, pomalo zgađen onim o čemu sam govorio na početku ovog intervjua. Moja prva knjiga, 'Margine', skoro da se više ne može pronaći u knjižarama i slagao bih ako bih rekao da mi ne godi to što je ona našla svoj put do publike, pa čak i potakla desetak osvrta u štampi i književnoj publicistici, i što ne skuplja prašinu po policama, niti se po sajmovima nudi po popularnoj cijeni od jedne ili čitave dvije marke. No to očito nije dovoljno da privuče pažnju izdavača, a meni ne pada napamet trčati za njima i vući ih za rukav – njima je objavljivanje moje knjige i bitnije i unosnije nego meni. Pretpostavljam da moja jezičina baš i ne pomaže puno i da ima izdavača koji se ne žele zamjeriti književnim klanovima stavljajući mene u korice, ali valjda će i to nekada doći na svoje. Uostalom, knjiga je, onakva kakvom je danas znamo, artefakt jedne epohe na izmaku i put djela od pisca do čitaoca više nije uvjetovan štamparijom, niti katalogizacijom. U svakom slučaju, na stolu imam nekoliko rukopisa koji čekaju završno češljanje, zbirku pripovijetki, jednu neobičnu svaštaru još neobičnijeg imena – 'K kao patka', te nove 'Margine', proširene i bez nekih nedostataka koje je imalo prvo izdanje. Hoće li do čitalaca te knjige doći odštampane na papiru ili na neki drugi način, trenutno ne znam, ali nekako će već doći.