Tri stoljeća od rođenja velikog filozofa Immanuela Kanta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Immanuel Kant, utjecajni njemački filozof, rođen je prije točno tri stoljeća, 22. travnja 1724. godine u gradu Königsbergu u Pruskoj, u kojem je zatim proživio gotovo cijeli svoj život.

Kantov rodni grad, nekoć većinom naseljen Nijemcima, nakon Drugog svjetskog rata pripao Sovjetskom Savezu, a danas se nalazi u sastavu Ruske Federacije pod imenom Kalinjingrad.

Studirao je fiozofiju na lokalnom sveučilištu, ali nakon završetka studija dugo nije mogao pronaći posao te je preživljavao davajući instrukcije. Profesorom na sveučilištu postao je tek 1770. godine.

Kao fliozof Kant je prije svega bio zaintersiran za fiziku zemlje i svemirskih tijela, a proučavao je i metafiziku. Želio je proniknuti prirodu ljudskog iskustva: kako ljudi uopće mogu nešto spoznati i na čemu se temelji njihovo znanje, a uskoro je počeo sumnjati u temeljne odgovore prijašnjih filozofa.

Kantov se filozofski razvoj može razdijeliti na pretkritičko razdoblje (1747–55), u kojem se bavio prirodoznanstvenim pitanjima i pisao svoju Opću povijest prirode i teoriju neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1750);

Metafizičko razdoblje, u kojem je polazeći od C. Wolffa razvijao svoju "kritičku metafiziku", posebice u spisima Snovi jednog vidovnjaka (Träume eines Geistersehers, 1766) i O osjetilnom i inteligibilnom svijetu, o formi i principima (De mundi sensibilis atque intelligibilis forma et principiis, 1770);

Tzv. kritičko razdoblje filozofije, kada je napisao svoja glavna filozofska djela, svoje tri glasovite kritike: Kritika čistog uma (Kritik der reinen Vernunft, 1781), Kritika praktičnog uma (Kritik der praktischen Vernunft, 1788) i Kritika moći rasuđivanja (Kritik der Urteilskraft, 1790). 

Temelji Kantove spoznajne teorije (u Kritici čistog uma) zasnivaju se na onom kritičkom razmatranju i analizi čovjekovih spoznajnih moći koji će – sintetizirajući u sebi empirijske i skeptičke Humeove zaključke, kao i dogmatizam i racionalizam Leibniz-Wolffove škole – dovesti do tvrdnje o osjetilnoj uvjetovanosti naše spoznaje, do apriornosti čistih zorova (prostor i vrijeme) i kategorija (12 kategorija), što čine subjektivne oblike s objektivnim važenjem unutar jedine moguće, ljudske svijesti.

Kantova je filozofija već za njegova života stekla velik utjecaj među širokim krugom znanstvenika i umjetnika njegova doba, čime je on u bitnome položio temelje nastanku i razvoju tzv. "njemačkog idealizma" (J. G. Fichte, F. W. J. Schelling, G. W. F. Hegel).

Kantovo mišljenje ni danas nije ništa manje aktualno u gotovo svim filozofskim pitanjima tzv. "kontinentalne" (E. Husserl, M. Heidegger, H.-G. Gadamer) i "anglosaske" tradicije mišljenja (posebice J. Hintikka).

Ostala djela: Prolegomena za svaku buduću metafiziku (Prolegomena zu einer jeden künftigen Metaphysik, 1783), Ideje za sveopću povijest u svjetsko-građanskoj namjeri (Ideen zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürgerlicher Absicht, 1784), Utemeljenje metafizike ćudoređa (Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, 1785), Metafizički početni temelji prirodne znanosti (Metaphysische Anfangsgründer der Naturwissenschaft, 1786), Religija unutar granica čistoga uma (Die Religion innerhalb der Grenzen der bloßen Vernunft, 1793).

OPŠIRNIJE