U bolu, u tišini, u propileju: U Vukovar me vuče miris djetinjstva i nostalgija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književnik Zoran Bognar je pažljiv sugovornik. Ugodan je suvremenik koji, stječem dojam, svake sekunde svoga života istražuje svijet oko sebe i pokušava pronaći odgovore na samo njemu znana pitanja. Stih mu je zreo i isklesan, poruka mu je istodobno i opominjuća i ohrabrujuća.

Slušajući ga nedavno u Fojnici za vrijeme poetske manifestacije "Pjesnici pod lipom", zaključio sam kako ispred sebe imam čovjeka s kojim naprosto moraš pričati, kojega moraš pokušati dokučiti. Nisam siguran je li franjevačka rakija bila nekom vrstom ''božje ruke'', tek nakon pola sata već smo bili na - brate. Reklo bi se, za Beograđanina oslovljavanje s 'brate' je kao udisanje zraka, ali kod Zorana Bognara to ima jedan kozmopolitski pjesnički prizvuk - nuđenje pobratimstva lica u svemiru.

Bljesak.info: Započet ćemo ovako: Zoran Bognar ima svoju umjetničku vezu i s Mostarom. Podsjetite nas malo jeste li ovdje 'gostovali' samo virtualno ili ste već nastupali u Mostaru?

BOGNAR: Nekoliko puta sam imao zadovoljstvo da nastupam u Mostaru u okviru „Šantićevih večeri poezije“, ali i u okviru Sarajevskih međunarodnih dana poezije gdje je uvijek bilo, gotovo pod obavezno i gostovanje u Mostaru. Kao najdraže gostovanju u Mostaru ostalo mi je u sjećanju 2003. godine kada sam za vrijeme „Šantićevih večeri poezije“ napisao jednu od mojih najdražih pjesama „Uspavani flamenko“... Ovom prilikom bih, ukoliko mi dozvoljavate, pozdravio mog velikog prijatelja i mostarskog glumca Miru Barnjaka...

Bljesak.info: Vukovarac ste koji je razoreni grad napustio 21. studenoga 1991. S porodičnom kućom izgorjela Vam je kompletna biblioteka (oko 3.500 knjiga) i dvije autorske knjige u rukopisu (roman El Arenal i zbirka pjesama Bordel Evropa). S ove vremenske distance, što Vam znači rodni grad?

BOGNAR: Uh da, ne ponovilo se... A što mi znači rodni Vukovar, s ove vremenske distance, možda sam najbolje odgovorio u pjesmi „Rodni grade moj, u bolu, u tišini, u propileju“... Vukovar je od jednog predivnog baroknog grada punog zelenila i mladosti postao grad socio-antropoloških i egzistencijalno-kulturoloških paradoksa. Vukovar je danas, najblaže rečeno, jedan arhitektonski galimatijas u kojem su oni najvitalniji objekti - bolnica, banke, pošte, hotel, pijace, trgovine, stambene zgrade - noviji i ljepši nego ikad dok ih okružuju još dosta do temelja razrušenih privatnih kuća koje od 1991. godine do današnjeg dana nisu ni taknute. U Vukovaru danas gotovo da i nema mladih jer hrvatska vlast vodi perfidnu politiku konspirativnog egzodusa. Što pod tim podrazumijevam? U posljednjih dvadeset i šest godina nitko nije ni prstom makao da bi se obnovio bar jedan od tri giganta - "Vupik", "Vuteks" i kombinat "Borovo". Naravno, to je tendenciozno učinjeno kako bi se u nemogućnosti bilo kakvog zaposlenja što veći broj mladih iselio. Nažalost, u tome su u velikoj mjeri uspjeli, pa je tako Vukovar sada grad penzionera i onih ljudi koji zaista ne mogu ili nemaju gdje otići.

Bljesak.info: Vaša knjiga "Ludilo Floyda Bertholda" svojevrsna je najava vukovarskog pakla, svih onih tona eksploziva i granata koje su se na njega obrušile. Imali ste i posljednji javni nastup u (kasnije razrušenom) dvorcu Eltz, s proljeća te apokaliptične 1991. godine., promovirajući knjigu "Isus još uvek veruje YUdi". U što danas vjeruje Zoran Bognar?

BOGNAR: Moja religija je zapanjujuća jasnoća neizgovorenih riječi; moj patrijarh je volšebni prestupnik, nomad beskraja; albedo je moja crkva – uzvišena molitva sazviježđa ispod kože; aura je moja ikona – peludni otisak zapisa iz vjetra; alkemija je moj krst na kojem se svakodnevno razapinjem u labirintu kruga i istovremeno pretvaram u zlatni prah...

Bljesak.info: Posljednjih godina živite na relaciji Beograd-Vukovar, koji i dalje osjećate svojim gradom. Što je to, uvjetno rečeno, što ima jedan mali, provincijalni gradić u odnosu na sjaj velikog grada, užurbane srpske metropole?

BOGNAR: Svjestan sam da u svakom zlu ima nečeg i dobrog, a to je u ovom slučaju: iskustvo... Kad sam došao u Beograd, umjesto da razmišljam o tome što sam izgubio, nastojao sam razmišljati što time dobivam. Odjednom sam imao dvije historije, dvije geografije, dva voljena grada...; obogatio sam jezik, svijet mi se povećao... Mislim da sam kao pisac mnogo dobio. Čovjek je na dobitku samim tim što raste i što se razvija. Mislim da je kataklizma, ako ju čovjek umije proživjeti, jedno izvanredno iskustvo jer, kao što znamo, Apokalipsa nije uništenje, nego Otkrivenje. S jedne strane, Beograd mi je pružio sve uvjete da se bavim onim što najviše volim, a to je svakako književnost. Beograd je pravi europski i svjetski metropolis s milijun mogućnosti koja nemaju ni jedna druga mjesta ili gradovi u unutrašnjosti. S druge strane, volim doći u Vukovar u kojem sam gotovo svakog drugog vikenda jer me vuče miris djetinjstva i nostalgija, jer su mi tamo roditelji i nekoliko jako dragih ljudi bez kojih bi moj život bio znatno siromašniji...

Bljesak.info: Jedan ste od najplodnijih i najnagrađivanijih pjesnika suvremen srpske književnosti. Kako danas u Beogradu živi umjetnik Vaše reputacije?

Beograd od pamtivijeka djeluje po principu kofe pune rakova: čim se jedan popne na vrh, onaj ga s dna želi povući nadolje. Ja to zovem čuvenim "bonsai sistemom". Čini mi se kako nijedna čaršija nije toliko nemilosrdna prema autohtonosti, autonomnosti i uspjehu svojih esnafskih suputnika, kao što je to beogradska književna čaršija. Ipak, ne obazirem se na njihove perfidne aktivnosti. Zgražavam se bilo kakvih intriga, lobija, hijerarhija, loža, klanova i ostalih "zborskih pjevača". Izvor samorodnosti je nepripadanje nikome. Mene nisu previše pratili raznorazni pamfleti, ali su se mnogi nadobudni dušebrižnici, iz samo njima poznatih razloga i predrasuda, trudili da me svojevremeno prešućuju i "skrivaju" od javnosti. Zoran Bognar, međutim, i bez njih ima zavidno mjesto u suvremenoj srpskoj literaturi, sviđalo se to nekom ili ne.
S druge strane, na globalnom planu, neizmjerno se divim ljudima koji kulturnu scenu Beograda čine ovoliko živom i vitalnom. Gradu koji ima FEST, BEMUS, BITEF, BELEF; gradu koji u korak prati najaktualnija zbivanja iz oblasti filma, muzike, književnosti, slikarstva, kazališta; gradu koji svake večeri ima po desetak zanimljivih kulturnih manifestacija u vidu koncerata, izložbi, kazališnih predstava, filmskih projekcija, promocija knjiga i performansa, mogu pozavidjeti i mnogo veće i ekonomsko-politički i socijalno-kulturološki sređenije evropske i svjetske metropole.

Bljesak.info: Vrlo rado nastupate, između ostalog i u BiH, čini se kako njegujete dobre odnose s kolegama iz bivše zajedničke države. Ujedno, svoje drugovanje s braćom po nesanici proširili ste po čitavome svijetu. Kakva je razlika između pisaca i pisane riječi na našem zajedničkom geografskom području i pisaca koji žive u ostatku Europe (da ne idemo dalje)?

BOGNAR: Iskreno, ne vidim neku razliku između orfejskih suputnika i sapatnika s područja Balkana i ostatka Europe osim, možda, u kulturološkim ambijentima i okolnostima u kojima vegetiraju... Što hoću reći: uvijek je lijepo sresti se sa srodnim dušama i bliskim osobama iz esnafa bez obzira s kojeg meridijana dolazi...

Bljesak.info: Nedavno ste nastupali u Fojnici na prvoj pjesničkoj manifestaciji „Pjesnici pod lipom'', koja ''opasno prijeti'' da postane jednim od budućih kultnih mjesta na koje će pjesnici hodočastiti. Čini se kako još uvijek ima dobrih duša, kao što je Suzana Lovrić u slučaju ''Pjesnika pod lipom'', koji vole umjetnost i koji u nju unatoč svemu vjeruju. Kakvi su Vaši dojmovi iz Fojnice?

BOGNAR: Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam bio gost već na prvoj pjesničkoj manifestaciji „Pjesnici pod lipom“ gdje sam naišao na veliko gostoprimstvo i predivne ljude među ostalim učesnicima. Koristim i ja ovu priliku da se još jednom zahvalim Suzani Lovrić na ukazanom povjerenju i poštovanju za koje se nadam da sam, kao i svi ostali učesnici, ispunio. Ipak, na ovom mjestu trebalo bi svakako reći da su ovi susreti održani prije svega zahvaljujući kreativnom duhu i entuzijazmu Suzane Lovrić i da bi neki od sljedećih susreta postali, kako Vi predviđate, jedno od kultnih mjesta, svakako bi trebalo, i to ovom prilikom apeliram, da se susreti „Pjesnici pod lipom“ uvrste na godišnji budžet Ministarstva kulture F BiH, ali i da se sama općinska uprava Fojnice i Fojnički samostan maksimalno uključe u ovaj projekt jer će to za koju godinu svakako postati sinonim ovog malog živopisnog grada s velikom kulturom i historijom...

Bljesak.info: Vaše refleksije i stihovi nalaze se i na web stranici Regularne Velike Lože Slobodnih Zidara Srbije, među mislima, kako se navodi, velike braće poput Nikole Tesle, Dositeja Obradovića, Ive Andrića, Milorada Pavića... Je li to pjesniku prednost ili to zapravo ne igra neku značajnu ulogu?

BOGNAR: Mogu kazati kako mi je velika čast i zadovoljstvo nalaziti se među ovakvim uzvišenim prethodnicima... Masoni su dobri ljudi na dobrom glasu, što gore navedena imena i njihova djela potvrđuju i govore... više nego što bih ja mogao bilo što kazati ovom prilikom... Masoneriju vidim i doživljavam kao vrhovno mjesto gdje se preko šest tisuća godina, kao nigdje drugdje, poštuju sve različitosti... U Masoneriji osim duhovnog uzdizanja ništa drugo niti tražim, niti očekujem...

Bljesak.info: Dobitnik ste mnogobrojnih književnih nagrada i priznanja, u zemlji i inozemstvu. Kako danas sagledavate svoj književni put i sazrijevanje i koliko su vas ta priznanja promijenila, iznutra?

BOGNAR: Lično mislim kako je najveća piščeva nagrada da piše i da ga ne napuštaju inspiracija i kreativan mir. Sve ostalo pripada intelektualnoj bižuteriji i podsmijehu vrijednim filigranima sujete. Nije riječ ni o kakvoj skromnosti, nego o realnom i jedinom mogućem pristupu literaturi. Knjige su potpuno samostalna bića, žive nezavisno svoj život i imaju svoj put. Mi, autori, samo smo njihovi roditelji koji ne možemo svojoj „djeci“ praviti ustupke. Sjetimo se samo koliko ima sjajnih knjiga koje ne samo da nikad nisu nagrađene nego nisu ni na adekvatan način pročitane, ali isto tako, i koliko je, najblaže rečeno, prosječnih knjiga dizano u nebesa i nagrađivano svim mogućim nagradama, a danas ih više nigdje nema, niti ih se iko više sjeća. Zato i imam običaj kazati da su knjige biografija pisca, a da su nagrade biografija knjiga. To su dvije potpuno odvojene i zasebne biografije.
Inače, nagrade, osim potpune afirmacije, donijele su mi i jedno vrlo bitno saznanje: koliko je u esnafu moguće imati prijatelja. Dakle, nagrade ponekad dodatno razotkrivaju. Ako ništa drugo, ono bar potvrđuju činjenicu da vam sve mogu oprostiti osim uspjeha.

Bljesak.info: Imali ste priliku upoznati se s glasovitim pjesnicima kao što je Peter Handke, Allan Ginsberg, Antonio Porpetta i neki drugi. Sudjelovali ste u mnogim književnim radionicama gdje dospijevaju samo odabrani. Knjige su vam prevođene na gotovo sve jezike kojih se možete sjetiti. Nagrade ste, pretpostavljam, u međuvremenu prestali brojati. Što još niste postigli, a imali ste to na umu?

BOGNAR: Dok ovako čitam vaše pitanje, u sebi njegoševski govorim: Imao sam se rašta i roditi... Gotovo da apsolutno ništa nema što mi se nije ostvarilo, a da sam poželio u književnosti... Prije tri godine, povodom trideset godina rada, dočekao sam i svoja Izabrana djela u sedam tomova... A prošle godine u prosincu, moja se knjiga na engleskom „Albedo, Aura, Alchemy“ našla i u izlogu knjižare Citi Lights Booksa u San Francisku, izdavača, čiji je vlasnik čuveni pjesnik Lawrence Ferlinghetti, zbog kojeg sam i počeo pisati poeziju...

Bljesak.info: Što za jednog pisca znače prijevodi na druge jezike?

BOGNAR: Za pisca koji potiče iz književnosti malog jezika prijevodi znače sve. Vidite, nas Srba, zajedno s dijasporom, ima oko dvanaest milijuna. Danas toliko stanovnika imaju jedan Pariz, Tokio, Hong Kong, Ciudad de México... Nije li, onda, poražavajuća činjenica, ukoliko vas ne prevode, da čitavog života pišete za samo jedan grad, odnosno, za samo toliko stanovnika koliko danas već imaju pojedini gradovi...

Bljesak.info: Kako danas gledate na književnu scenu na prostorima balkanskih zemalja gdje su autori najprodavanijih knjiga starlete u pokušaju, dokone žene nogometaša, voditeljice tabloidnih emisija i samozvani modni kreatori i koliko je tome doprinijela tzv. kulturna politika koju vode ljudi od struke?

BOGNAR: U ovom vremenu ne samo tabloidnog novinarstva, nego potpunog tabloidnog načina življenja u kojem samo još senzacija ili skandal imaju moć percepcije iliti skretanja pažnje, naravno da je došlo do potpuno poremećenih vrijednosti, odnosno, do jednog devijantnog vremena čiji smo i svjedoci i žrtve. Zato, iako živimo u vremenu „novog raspeća” čovjeka, dostojanstva, povijesti, svijesti, samospoznaje, smisla postanja i svetosti – kada nam sve dnevne novine, internet, sve TV i radio stanice svakodnevno i nemilosrdno serviraju vijesti iz svijeta o namještenim izborima, svirepim ubojstvima, skandaloznim pronevjerama i prijevarama, otkazima, o gladi, bijedi, čemeru, pedofiliji, nekrofiliji, narkomaniji i kroničnoj mizantropiji; iako živimo u vremenu brze hrane, brzog življenja, uživanja “na brzaka” i još bržeg umiranja, ne bismo smjeli zaboraviti da se realnost društva ipak razlikuje od realnosti pojedinca koji je budan, emotivan i produhovljen. I tu postavljamo ključno pitanje: Je li ikada netko bio budniji, emotivniji i produhovljeniji od pjesnika i njegovog vjernog pobratima čitaoca...

Bljesak.info: Je li pjesniku danas napornije doći do istine o sebi i svijetu u kojem živi?

BOGNAR: U svom savjetu mlađim kolegama Meša Selimović je jednom prilikom rekao: borite se za svoju istinu, makar i na koljenima… A pjesnikova jedina istina su njegovo djelo i pozicioniranje istog... Kroz svoju pjesmu “Epistola majci” sam rekao da je pjesnik jedino mrtav ukoliko nadživi vlastito djelo... To je jedina istina svakog pjesnika... svakoga pisca... u bilo kojem vremenu, na bilo kojem meridijanu... Taj sudbonosni i vrijednosni kantar važi od pamtivijeka, pa je on jedino mjerodavan i ovdje i sada...


Bljesak.info: U Bosni i Hercegovini ste afirmirani, gotovo da ste na domaćem terenu. Uostalom, član ste PEN kluba ako se ne varam i počasni član Društva pisaca? Kakva je današnja bosansko-hercegovačka pisana riječ?

BOGNAR: Da, ja se stvarno i osjećam kada dođem u Bosnu i Hercegovinu da sam među svojima i kao da sam kod kuće... U posljednjih nekoliko godina izdavačka kuća „Zalihica“ mi je objavila izabrane pjesme „Sazvežđa ispod kože“ i antologiju suvremene srpske poezije kraja XX. stoljeća „Novo raspeće“, dok mi je IK „Dobra knjiga“ objavila knjigu „Vukovarske elegije“... Vrlo sam često prisutan na mnogim pjesničkim susretima u Bosni i Hercegovini... Teško mi je odgovoriti kakva je danas bosansko-hercegovačka pisana riječ u globalu, ali zato mogu reći da sa zadovoljstvom čitam knjige svojih dragih kolega Dževada Karahasana, Amira Brke, Asmira Kujovića, Envera Kazaza, Hadžema Hajdarevića, Ibrahima Kajana, Suzane Lovrić, Tanje Stupar, Naide Mujkić, Muniba Delalića, Željka Ivankovića i mnogih drugih...

Bljesak.info: Na čemu trenutačno radite, što se od vaše umjetničke imaginacije može očekivati u bliskoj budućnosti?

BOGNAR: Ja uvijek radim istovremeno na nekoliko rukopisa...tako je i sada slučaj...najintenzivnije radim na svojoj novoj knjizi mikro eseja koja će se najvjerojatnije zvati „Ejdetske slike 2“, također radim, ali opušteno i bez ikakve žurbe na novoj knjizi pjesama i novom romanu...

Zabilješke o Zoranu Bognaru

Zoran Bognar, poznati je srpski pjesnik, esejist, prozni pisac, književni kritičar i antologičar, rođen je 30. siječnja 1965. godine u Vukovaru (Hrvatska).

Objavio je romane “Noć praznih ruku” (1989) i “Budno stanje sna” (1993); desetak knjiga poezije od kojih su nesumnjivo najznačajnije poetske trilogije: “Elizejska trilogija” (2000) i „Albedo, aura, alhemija” (2009), te knjiga „Insomnija, bele noći” (2013); tri knjige poetsko-fenomenoloških mikro eseja: “Fotografije glasova” (1997), “Ejdetske slike” (1998) i „Fotografije glasova” II (2002); kao i dvije antologije: „Novo raspeće”, antologija suvremene srpske poezije kraja XX. stoljeća (2001) i „Tečni kristal”, antologija srpskog mikro eseja XX. stoljeća (2006).
Izdavačka kuća „Draganić” objavila je Izabrana djela Zorana Bognara u 7 tomova povodom 30 godina njegova književnog rada (2013-2014, Beograd).

Poezija Zorana Bognara prevođena je na talijanski, francuski, engleski, njemački, mađarski, švedski, slovenski, makedonski, turski, armenski, bugarski, nizozemski, friski, grčki, poljski, rumunjski, ruski,  arapski i španjolski jezik.

O književnom djelu Zorana Bognara objavljeno je preko 200 eseja, kritika i studija, kao i jedna monografija.
Dobitnik je dvadesetak književnih nagrada, kako domaćih, tako i onih u inozemstvu.

Član je Udruženja književnika Srbije i počasni član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Također, počasni je član i PEN-a Bosne i Hercegovine.

Živi u Beogradu (Srbija) kao profesionalni književnik. Urednik je u jednom od vodećih srpskih nakladnika „Dereta” (www.dereta.rs). Predsjednik je Fonda „Ars Longa” za očuvanje lijepih umjetnosti (www.fondarslonga.com).