U Mostaru postavljena 'Slamka spasa'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Večeras je u Mostaru otvorena izložba pod nazivom 'Slamka spasa' mlade kiparice Ane Čolaković iz Vinkovaca.

Ana je apsolventica kiparstva pod vodstvom mentora Nikole Vučkovića na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem u Širokom Brijegu.

''Dobar osjećaj je organizirati cijeli događaj, a još bolji postavljati svoju izložbu. Sviđa mi se to što mogu sama sebi iskrojiti pravila, a onda ih na kraju srušiti, bez ikakvih problema. Volim mogućnost predomišljanja i veselim se nekoj drugoj postavci u nekom drugom gradu i nekoj drugoj galeriji. Izložbe su uvijek dobar motiv za nadogradnju, a prostor je taj koji otvara nove mogućnosti'', rekla je ranije za medije Ana.

Govoreći o svojoj slamci spasa, Ana je rekla kako je njoj slamka nastala kao privremeno rješenje u potrazi za vlastitim izričajem.

''Prve tri godine studija na ALU Široki Brijeg su po zadatku. Rade se studije figura i to je zapravo vrlo jednostavno, radiš dok ne bude sve na svom mjestu (proporcije, kompozicija, tekstura…). Nakon te tri godine bačen si u vatru. Više nije bitno što si i kad radio, sada trebaš napraviti nešto svoje. Nema težega zadatka nego pokušati pronaći nešto svoje, pronaći sebe. Moja prva slamka je nastala kao osobna slamka spasa, privremeno rješenje u vječnoj životnoj potrazi za sobom i vlastitim likovnim izričajem''.

Dragana Nuić Vučković u predgovoru je napisala kako Ana u zanimljivoj trodimenzionalnoj priči Ana izlazi iz okvira ograničene vlastite perspektive, upuštajući se u kreiranje sadržajno slojevitoga djela u netipičnim kiparskim materijalima- kartonu, papiru, žici i konopu. Na originalan način povezuje stvari, pojave i krhke materijale, u kojima nalazi beskrajne mogućnosti svojih kreativnih stvaralačkih procesa. Time mijenja ustaljene obrasce o kiparskom djelu, o njegovoj prezentaciji, i estetski prihvatljivom vizualnom identitetu. Upravo odsutnost shvaćanja pojavnosti po navici čini izložbu vrijednom pozornosti, jer ustaljeni obrasci i navike sam život čine monotonim, a onda i umjetničko djelo. Autorica se udaljuje od klasične skulpture, od forme kakva se očekuje vidjeti na kiparskoj izložbi, nudeći raznovrsnije načine precipiranja djela.