'U mraku' - jedini roman koji zapravo predstavlja Mostar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U četvrtak je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru prof.dr.sc. Šimun Musa održao predavanje o romanu Ilije Jakovljevića.

Musa je predavanje o romanu ''U mraku'' održao u sklopu Mostarskog proljeća. Povod ovog predavanja je 70. obljetnica izlaska spomenutog romana.

''To je roman o gradu Mostaru, jedini i jedinstveni hrvatski roman koji zapravo predstavlja Mostar prije i u vrijeme Prvog svjetskog rata. Tad se nad Mostar nadvio crni oblak, psihotična atmosfera'', rekao je Musa i dodao kako roman zapravo govori o ljubavnom trokutu.

Na predavanju se Musa osvrnuo i na opus i život Ilije Jakovljevića.

Ilija Jakovljević rođen je u Mostaru 21. listopada 1898. Bio je hrvatski književnik, odvjetnik i novinar iz BiH, a, kako se navodi na Wikipediji, pisao je pjesme, romane, pripovijetke, podlistke i književne kritike.

Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mostaru (1909-1915) a po završetku sedmog i osmog razreda gimnazije u Sarajevu (1916-1917) i studija prava u Zagrebu (1918-1926), gdje je 31. svibnja 1929. godine i doktorirao - vodio je samostalni odvjetnički ured.

Između dva rata bavio se novinarstvom te pisao književne kritike. Objavljivao je pjesme i pripovijetke, a od 1940. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, te uređuje časopis Savremenik.
Kao novinar, kritičar i feljtonist surađuje u listovima i časopisima Luč, Dom i svijet, Narodna politika, Narodna sloboda, Narodna straža, Evolucija, Revija mladih, Hrvatska obrana, Hrvatska prosvjeta, Omladina, Seljačka mladica te je od rujna 1936. godine bio glavni urednik Hrvatskog dnevnika, do 10. travnja 1941. kad su sve novine zabranjene.

Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke. Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi - što je ovaj odbio i time je kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški.

Jakovljević je 13. listopada 1941. godine upućen u logor zajedno s grupom hrvatskih intelektualaca i uglednika a iz logora je izašao 23. prosinca 1942. godine. Zbog prijetnje ponovnog uhićenja od ustaške vlasti 21. rujna 1944. godine odlazi u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, kratko surađuje u Vjesniku i objavljuje knjigu “Lirika nevremena” - o bolnom logoraškom iskustvu. Ipak, taj čovjek koji je za sebe govorio da ga nikad nije “privlačila aureola mučeništva” ostao je principijelan pa ga nova vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo opet šalje u zatvor - gdje je 1948. navodno počinio samoubojstvo.