VIDEO | Prozor-Rama: Ezan sa džamije koja je bila potopljena pet desetljeća

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Selo Kopčići kod Prozora potopljeno je 1968. godine i na tom mjestu nastalo je Ramsko jezero; prije nekoliko dana jezero se povuklo, a ostaci sela izronili su na površinu.

Kada se skromni rob Božiji i mujezin Lala-pašine džamije iz Livna, Jusuf, sin Muhamedov, 1615. godine zaputio da hodočasti Ćabu, odlučio je pisati putopis. Zabilježio je da je najprije konačio u Kopčićima, kod čuvenih begova u Rami, i to kod Džafer-bega i Ibrahim-bega, a već sljedećeg dana noć je proveo u Prozoru. Ni on, a vjerojatno ni begovi nisu mogli ni naslutiti kakva će sudbina zadesiti ovo selo. Stoljećima nakon toga, tačnije, 1968. godine, akumulirano je Ramsko jezero, što je značilo da su u njegovoj vodenoj utrobi ostali i Kopčići i mnoga druga sela i zaseoci, ali i plodna i vrlo perspektivna kotlina.

Svako selo ima svoju priču i predanje koje ljubomorno čuva. U Kopčićima se, tako, s koljena na koljeno pripovijedalo o Gazi Kusum Alajbegu, pretku i starosjediocu sela, koji je u ove krajeve stigao još s Osmanlijama. Hrabrost i vojni podvizi Alajbegovi nisu promakli oku sultana, koji ga odluči nagraditi imanjem, i to onolikim koliko može za dan na konju objahati. Tako je i bilo. Kada se nakon duga i teška puta odlučio odmoriti nešto iznad svojih Kopčića, navodno je uhvaćen u zamku. Naime, rečeno mu je da je umornu junaku i njegovu konju najbolje okrijepiti se ljutim mlijekom i hladnom vodom. Ni junak ni konj nisu se ni pomakli odatle. Dugo je na tom mjestu stajalo turbe, koje se s vremenom urušilo i gotovo nestalo. Ipak, prije desetak godina turbe je obnovljeno.

Kaldrma i findžani

Samo selo Kopčići, prema dostupnim podacima, bilo je izuzetno napredno za tadašnje prilike. U prilog toj tvrdnji vrijedi spomenuti i sljedeće: dijelovi sela bili su povezani kaldrmom; središnji dio zvao se Majdan, što je vjerovatno bila današnja verzija pijace; u selu je bilo nekoliko dućana i kafana, han, musafirhana, Kopčića kula te više mlinica; selo je imalo školu, džamiju sa sibjan-mektebom, mezarje te nekoliko stećaka.

Sve pobrojano je od 1968. pod vodom. Tek povremeno, kada se vodostaj Ramskog jezera spusti znatno nisko, ostaci Kopčića ponovo izrone na površinu i ugledaju svjetlo dana, a znatiželjnici pohrle, i sami neodlučni - diviti se ili plakati.

Već nekoliko tjedana upravo su Kopčići mjesto koje je pohodilo mnogo ljudi. Selo je opet na površini. Istina, prilaz Kopčićima dosta je težak. Valja pješačiti nekoliko kilometara po blatnjavim i mokrim obalama i boriti se sa sumornom tišinom, koja zjapi sa svih strana. A tamo, u Kopčićima, tišina je još jača. Ostaci kaldrme još su vidljivi, kao i ostaci kuća i drugih građevina. Vidljivi su i mezari; neki su još uspravni, a neki raskomadani i povaljani po mokroj zemlji. Jedan od njih obnovljen je i preuređen, pa se ima dojam kao da je tek odnedavno tu (Fetahović Ćamil-beg, 1887-1963).

Ostacima sela ipak dominira džamija, ili barem ono što je od nje ostalo. Godinu gradnje teško je utvrditi, a ne navode je ni pisani izvori. Spominje se da ju je izgradio unuk starosjedioca Kopčića, iz čega se može zaključiti da datira iz prve polovine 16. stoljeća. Slično džamijama iz tog razdoblja, izgrađena je od lomljenog kamena i zasvođena četverostrešnim krovom. Uz nju je bila vitka, 20-ak metara visoka munara. Nekoliko je puta oštećena, 1687. godine i spaljena, ali je uvijek nanovo uspravljana. Posljednja temeljita rekonstrukcija dogodila se 1840. godine. Neposredno pred akumulaciju jezera, dakle, nešto prije 1968. godine, dio džamije simbolično je premješten u obližnje selo Kovačevo Polje.

Konture kopčićke džamije i danas se jasno vide. Dobar dio zidina odupire se vodi i stoji uspravno. Uspravno je i četiri ili pet metara munare. Cijeli ambijent utučen je tišinom. Zanimljivo, ali i jezero, čija je razina u vrijeme pisanja ovog teksta bila 15-ak metara ispod džamije, mirno je i tiho. Tek poneka divlja patka - ovdje ih zovu "morke" - s vremena na vrijeme stidljivo zakriješti i lupne krilima.

''Obilazeći oko džamije i šetajući ostacima kaldrme, mogu se pronaći ostaci razbijenih findžana te sitan kovani novčić s utisnutim natpisom MAGYAR KIRALY VALTOPENZ i godinom 1894. Kolega Nihad, koji mi se izgubio iz vidokruga, iznenadio me na način koji nisam mogao ni u primisli prizvati. S ostataka munare iz sveg grla zaučio je ezan'', piše novinar Al Jazeere Safet Pozder.

Radost za mrtve

Bog zna, ali vjerojatno je to prvi put da se u proteklih 49 godina s te munare čuo taj sveti poziv.

"U isto vrijeme me obuzeo neki lijep osjećaj, valjda ponos i radost, ali i strah. Imao sam osjećaj da će se munara srušiti, ili da će se svi oni bašluci uspraviti. Teško je to opisati. Znaš, prije par godina, ono 2011, kad su Kopčići bili na površini, zakasnio sam; voda se već počela penjati. Evo, sad bî sudbina. Nek' ovaj ezan bude pred duše svih umrlih iz Kopčića, pričao mi je Nihad dok smo se vraćali blatnjavom obalom'', ističe Pozder.

Istina, potomci nekadašnjih Kopčića, danas nastanjeni po Travniku, Bugojnu, Fojnici, Mostaru, Konjicu, Sarajevu i ostatku bijelog svijeta, okupljaju se početkom kolovoza svake godine i posjećuju turbe svog rodonačelnika, upoznaju se međusobno i prisjećaju svojih korijena.

''Kako god, vjerujem da će zvuke ezana s ostataka kopčićke munare čuti i da će na neobičan način taknuti mnoge Mahmutbegoviće, Hasanbegoviće, Huseinbegoviće, Hodžiće, Kadriće, Klice, Zukiće, Fetahagiće i ine Kopčićane rasute po svijetu.

Hoće li nekada dio ove bogate baštine, koja povremeno izroni, biti spašen i dislociran ostaje da se vidi. Dotad nek' se barem čuje ezan - poziv na spas! Ako ništa, neka barem obraduje mrtve'', javlja Al Jazeera.