Vivadijeva 'Gloria' i Mozartova 'Krunidbena misa' večeras u Mostaru, sutra u Međugorju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Ponovno smo poklonili gradu jedno značajno mjesto u kulturno-glazbenom životu, a građanima, posjetiteljima, nezaboravan doživljaj. Sudionici, izvođači ovih grandioznih dijela ponovno su sebi pribavili ponos i dostojanstvo, postavivši na koncertni podij u Mostaru i na oltar u Međugorju najljepšu od 17 Mozartovih misa i Vivaldijevu najljepšu sakralnu kompoziciju: ‘Gloria’” – tako izvođači najavljuju koncert koji će biti održan večeras u 20 sati u velikoj dvorani Kosače u Mostaru, a ovim koncertom ujedno će svečano biti zatvoreni 17.  dani Matice hrvatske – “Mostarsko proljeće”. Na koncertu će biti izvedena Vivadijeva “Gloria” te Mozartova “Krunidbena misa”.

Ista djela izvode sutra, 4. lipnja u 19 sati u Međugorju, župa sv. Jakova – vanjski oltar. To će biti prvi put da se takvo klasično djelo, Misa, izvodi u sklopu sv. mise. Na koncertu sudjeluju: Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Mostaru, Akademski zbor Pro musica, zborovođa: Katja-Krolo Šarac i Dragan Filipović, korepetitorica: Marijana Pavlović, Simfonijski orkestar Mostar, solisti: Ilijana Korać – sopran; Monija Jarak – alt; Giorgio Surian ml. – tenor; Mario Krnić – bas, a dirigent je Igor Tatarević.

Evo što djelima koja će biti izvedena piše Dragan Filipović.

VIVALDI – ‘GLORIA’

“Introduzione” je skladba koja je pisana, baš kao što joj i ime kazuje, kao uvodna glazba, uvodni motet prije nekog većeg sakralnog djela. Antonio Vivaldi (1678. – 1741.) skladao je osam takvih uvodnih moteta, od čega četiri za svoje “Glorije”: “Cur Sagittas” (RV 637), “Jubilate, o amoeni cori” (RV 639), “Longe Mala”, “Umbrae”, “Terrores” (RV 640) te “Ostro picta”, “ARMATA spina” (RV 642). Ovaj se uvodni motet, kao što je uobičajeno kod Vivaldija, sastoji od dviju da capo arija koje uokviruju recitativ, a tekst u prenesenom značenju govori o prolaznosti ljepota zemaljskoga svijeta, u usporedbi s vječnom slavom i ljepotom Djevice Marije.

Oko 1713. godine stvaralaštvo Antonia Vivaldija doživjelo je određeni zaokret. Vivaldi, koji je do tada bio zaposlen u venecijanskoj Ospedale della Pietà (svojevrsnom sirotištu i školi u kojoj su štićenice dobivale temeljitu pouku koja je uključivala izvrsno glazbeno  obrazovanje) kao učitelj violine i skladatelj (maestro di violino), morao je privremeno preuzeti funkciju voditelja djevojačkog zbora (maestro di coro) nakon odlaska Francesca Gasparinija. Do tada poznat po svojim instrumentalnim skladbama, poglavito koncertima za violinu i druge instrumente, Vivaldi se posvetio vokalno-instrumentalnoj sakralnoj glazbi, koju je i morao skladati prema obvezama nove funkcije. I 1726. te 1738. godine Vivaldi je djelovao kao maestro di coro, tako da je sakralnu glazbu pisao (s prekidima) tijekom barem 25 godina. Ovaj je dio njegova stvaralaštva nakon njegove smrti zaboravljen, a ponovno je otkriven tek potkraj 1920-ih kada je u Nacionalnoj knjižnici u Torinu otkrivena zbirka pedesetak Vivaldijevih djela duhovnog karaktera, a vjerojatno je jedan dio te glazbe zaboravljen ili još neotkriven. Ne znamo sa sigurnošću kada, no tijekom tih godina stvaranja novoga dijela opusa, između 1713. i 1717., Vivaldi je skladao i “Gloriju” za sole, zbor i orkestar u D-duru, RV 589, svoje najpoznatije sakralno djelo. Vivaldijeva “Gloria sastoji se od 11 odsjeka i predstavlja tri ženska solistička glasa – upravo to je pokazatelj da je Vivaldi “Gloriju” pisao za djevojački zbor u Ospedale della Pietà. Vivaldijevo grandiozno uglazbljenje vodi nas kroz niz kontrastnih stavaka, polifonih i homofonih svečanih ili ushićenih zbornih odsjeka, profinjenih solističkih arija poput sopranske “Domine Deus”, “Rex caelestis” ili altovske “Domine Deus”, “Agnus Dei” radošću ispunjenih solističkih brojeva poput dueta dvaju soprana “Laudamus” ili altovske arije “Qui sedes ad dexteram Patris”, a djelo završava finalnim slavljem – dvostrukom fugom pisanom za zbor. Modificiranu glazbu ovoga stavka Vivaldi rabi i u “Gloriji” RV 588, a preuzeo ju je iz “Za Uskrs 1779”. Mozart je dobio zadatak skladati veliku misu za soliste, zbor i puni orkestar, uključujući i trublje i timpane, djelo prikladno za masivno katedralno zdanje, u stilu koji će odgovarati sjajnoj prilici, a sve u trajanju od samo četrdesetak minuta. Mozart je uspio skladati djelo kraće od trideset minuta. Rješenje je bilo jednostavno, isto ono koje je Haydn primjenjivao u svojim kasnim misama: tretirajući četvero solista u kvartetima ili duetima nasuprot zboru, umjesto u solističkim stavcima, skladajući homofoni umjesto polifonog sloga, i zamijenivši tradicionalne fuge u “Gloriji” i “Credu” brzim, oštrim akordima.

MOZART – ‘KRUNIDBENA MISA’

U siječnju 1779., nakon 18 mjeseci traganja za poslom u Mannheimu i Parizu, Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) vraća se kući u Salzburg. I prije nego što kao slobodni glazbenik ode živjeti u Beč, Mozart će u Salzburgu ostati još pune dvije godine. U međuvremenu, zahvaljujući vještim poslovnim potezima njegova oca, izabran je za dvorskog orguljaša, od kojeg se očekivalo da sklada crkvenu glazbu za katedralu.

Samo nekoliko tjedana nakon što se vratio u Salzburg, Mozart sklada “Misu” u C-duru KV 317, najpopularniju od 17 misa što ih je skladao. Misa je izgleda praizvedena za Uskrs, 4. travnja 1779., a naziv “Krunidbena” vjerojatno je dobila kasnije: neki izvori tvrde nakon izvedbe povodom krunidbe cara Leopolda II. 1791. godine; drugi smatraju zbog toga što je izvedena tijekom krunidbe slike Djevice Marije u jednoj salzburškoj crkvi. Misa je jedno od nekoliko remek-djela što ih je Mozart uspio skladati tijekom življenja u Salzburgu. Međutim, za razliku od jednostavne glazbe što ju je skladao u misama za Salzburg prije puta u Mannheim i Pariz, u kojoj se Mozart uglavnom drži crkvenih pravila kako (opisujući u jednom pismu Padre Martiniju kako kompletna misa ne smije trajati duže od tri četvrt sata), crkvena glazba što je sklada nakon povratka u Salzburg, pokazuje značajke skladateljske samosvijesti koja je nesumnjivo odgovorne u crkvenim krugovima pomalo iritirala.

Za Uskrs 1779. Mozart je dobio zadatak skladati veliku misu za soliste, zbor i puni orkestar, uključujući i trublje i timpane, djelo prikladno za masivno katedralno zdanje, u stilu koji će odgovarati sjajnoj prilici, a sve u trajanju od samo četrdesetak minuta. Mozart je uspio skladati djelo kraće od trideset minuta. Rješenje je bilo jednostavno, isto ono koje je Haydn primjenjivao u svojim kasnim misama: tretirajući četvero solista u kvartetima ili duetima nasuprot zboru, umjesto u solističkim stavcima, skladajući homofoni umjesto polifonog sloga, i zamijenivši tradicionalne fuge u “Gloriji” i “Credu” brzim, oštrim akordima.

Od početnih taktova “Krunidbena misa” blješti sjajnim orkestralnim bojama i prštećom energijom. Veličanstveni punktirani ritam u stavku “Kyrie” trijumfalno odzvanja obogaćen limenim puhačima i timpanima. “Gloria” eksplodira u brzoj, plesnoj trodijelnoj mjeri, s izmjenama zborskih tuttija i solističkog kvarteta, kulminirajući u dramatičnom Amen. Credo započinje zbornom deklamacijom, okruženom brzim figurama violina i prodorima limenih puhača i timpana. Slijedi naglo povlačenje u Adagio s riječima “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria virgine, homo factus est“. Harmonija se na ovom mjestu preobražava u meki Es-dur koji donose solisti praćeni prigušenim gudačima. Trodijelna mjera Sanctusa označena je kao “maestoso”, veličanstveno, s jakim ritmovima koje podcrtavaju limeni puhači i timpani. Pokretna i radosna “Hosanna” u kontrastu je s nježnijom dvodijelnom mjerom “Benedictusa”. U stavku “Agnus Dei” Mozart sklada lebdeću ariju za sopran solo, koja će kasnije postati melodijom slavne arije Grofice “Dove sono” u drugom činu Figarova pira.