Vrisak Mostaru ''poklonio'' ulicu Ive Andrića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Povodom 123. godine od rođenja jedinog književnog Nobelovca, Ive Andrića, Udruga Vrisak Mostaru je poklonila ulicu Ive Andrića.

''Smatramo kako je važno za proces kulturološke emancipacije, kao i promocije književnosti i umjetnosti inače, sjećati se i obilježavati ovakve datume'', navode iz Udruge Vrisak.

Ulica Ive Andrića “na dan” u Mostaru za cilj ima podsjetiti širu javnost na Andrićeve riječi o Mostaru, njegovom stanovništvu, hercegovačkom kršu, suncu i Neretvi, ali istovremeno podsjetiti na svevremenost i aktualnost Andrićevih djela, kao i na činjenicu da se Mostar Andriću nije odužio ulicom.

Ove se godine obilježava 40 godina od smrti Ive Andrića, 100 godina od njegova prvog dolaska u Travnik te 70 godina od objavljivanja romana “Na Drini ćuprija”, “ Travnička hronika” i “Gospođica”.

Ivo Andrić, rođen 9.10.1892. u Travniku (Dolac) jedini je književnik sa današnjeg b/h/s/cg govornog područja koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost i to 1961. godine za roman “Na Drini ćuprija”. Osim kao književnik, istaknuo se i kao uspješan diplomat Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Andrić je sav novac od Nobelove nagrade dao za unaprijeđenje i razvoj bibliotekarstva i narodnih biblioteka u BiH.

Govor na dodjeli Nobelove nagrade:

“Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime, nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim."

Andrićev bogati opus broji romane “Travnička hronika”, “ Na Drini ćuprija”, “Omer- paša Latas ( nedovršen)”, “Prokleta avlija”, potom zbirke pripovijetkih “Jelena, žena koje nema”, “Most na Žepi”, “ Nemirna godina”, “Znakovi”, “Deca”, “Kuća na osami”, “Ćorkan i Švabica”, “Mustafa Madžar”, “Ljubav u kasabi” , putopisi i skice “Staze, lica predeli”, meditativnu prozu “ Sveske”, “Eseji, kritike,članci,” “Znakovi pored puta”, pjesme u prozi “ Ex ponto, nemiri, lirika”…

Djela su mu prevedena na tridesetak jezika. Pjesme koje nisu objavljene za života, posthumno su objavljene 1976. u Beogradu pod nazivom “ Šta sanjam I šta mi se događa”.

U Andrićevim djelima živi naš cijeli svijet – sve ono što svjesno i podsvjesno doživljava čovjek Balkana te kako se svi putevi tih sudbina “isprepliću”.

Ivo Andrić je umro 1975. godine u Beogradu, a posljednje zapisane riječi bile su:

„Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…”