Vrlo rijetki eksponati pod okriljem Muzeja Gazi Husrev-begove biblioteke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nova zgrada Gazi Husrev-begove biblioteke obogaćena je za još jedan kulturni sadržaj koji krasi i upotpunjava njenu višestoljetnu tradiciju, a to je Muzej sa stalnom postavkom lijepih i vrlo rijetkih predmeta koji su primjer kulturnog naslijeđa ovdašnjih naroda.

Kustos muzeja Meho Manjgo u razgovoru za Fenu navodi da je muzejska postavka podijeljena u osam tematskih cjelina prema vrsti predmeta, njihovoj namjeni i načinu na koji su se koristili, a to je islamska kaligrafija, biblioteka u ratu, mjerenje vremena, ulema, džamija i tekija, svakodnevni život, umjetnička obrada metala, a u foajeu Muzeja nalazi se i vrijedna zbirka radova u kamenu - lapidarij.

''Izlošci su trodimenzionalni, Biblioteka ih je dobivala na poklon ili otkupljivala, a vremenom su prerasli u zbirku s više od 1.200 predmeta'', kazao je Manjgo.

U Muzeju Gazi Husrev-begove biblioteke posjetioci imaju priliku vidjeti predmete koji krase islamsku tradiciju Bošnjaka ovih prostora, a oni dolaze iz različitih ambijenata – kućnog, džamijskog, tekijskog, zanatskog.

Obilazak Muzeja započinje lapidarijem s tarihima (natpisima) starim nekoliko stoljeća, a među njima najviše pozornosti plijeni nišan Turhan Emin-bega, koji se prema narodnom vjerovanju smatra osnivačem najstarije bh. džamije, one u Ustikolini.

''Pored spomenutog nišana izloženo je desetak vrijednih tariha, odnosno epitafa, koji su se nalazili na džamijama, česmama i drugim objektima. Ovi kameni natpisi jedini su ostaci i materijalni dokazi o postojanju porušenih bosanskih džamija i drugih objekata islamske kulture'', naveo je Manjgo.

U Muzeju Biblioteke izložene su i kaligrafske kompozicije bosanskohercegovačkih kaligrafa, a Manjgo je istakao da najstariji radovi pripadaju Ahmedu Seidu Viliću (prva polovina 19. stoljeća), ćehaji travničkih vezira i defterćehaji Bosanskog ejaleta. Slijede ih četiri diplome za kaligrafiju hadži hafiza Rakima ef. Islamovića (1839.-1895.), jednog od posljednjih bosanskih učitelja kaligrafije, dobivene u Istanbulu.

Zatim tu su dvije levhe Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (1839.-1902.) gradonačelnika Sarajeva, književnika i kulturnog pregaoca. Na kraju su četiri, veoma uspjele, nepotpisane kaligrafske kompozicije.

Također, poseban dio nove postavke naslovljen "Biblioteka u ratu 1992.-1995." postavljen je u čast nesebičnosti uposlenika Biblioteke koji su tijekom rata u BiH spašavali kulturno blago, a produciran je i film od Oxford Film and Television Production kojeg posjetitelji imaju priliku pogledati.

''U jednom dijelu muzejske postavke izloženi su i osobni predmeti koji su pripadali Mehmedu Džemaludinu ef. Čauševiću, učenjaku, prosvjetitelju i vjerskom reformatoru, koji je obavljao funkciju reisu-l-uleme od 1913. do 1930. Godine'', naveo je Manjgo, te podsjetio da je za doprinos napretku muslimanske misli i angažmana osmanski sultan Mehmed Rešad V odlikovao 1915. godine Čauševića počasnom titulom Čuvar Mekke i Medine (Haremeyn muhteremey payesi) i Čuvar Istanbula (Istanbul payesi), a ovo odlikovanje predstavljeno je u sklopu nove postavke.

Pored tog dokumenta, izložena je Menšura (carski ukaz) o imenovanju M. Džemaludina-ef. Čauševića za reisu-l-ulemu BiH, dio njegovog džubbeta (ogrtača) i drugi predmeti.

Za strane posjetitelje, turiste, istraživače, posebno je zanimljiv dio postavke "Svakodnevni život" gdje se nastojao dočarati život muslimana BiH tijekom pet stoljeća, gdje su, osim muške (traboloz, čakšire, jelek, fes) i ženske nošnje (feredža, ječerma, čevken, anterija) svoje mjesto u postavci našli i bešika, vezeni peškiri, tespihi i drugi eksponati.

''Muzej Gazi Husrev-begove biblioteke ne broji veliki broj inventarnih jedinica, ali to ne znači da je riječ o zbirci manjeg značaja, naprotiv njena unikatnost svrstava ga u zaista posebno vrijedne kolekcije. Potvrda ovoga jesu, između ostalog, rukopisi Mushafa s bogatim iluminacijama i vrhunskom kaligrafijom, poput Mushafa Fadil-paše Šerifovića, džuza Mehmed-paše Sokolovića iz XVI stoljeća, zatim Mushaf u prijepisu Hafiza eš-Širazija iz 980/1573. godine, kao i mnogi drugi vrijedni rukopisi'', zaključio je Manjgo u intervjuu za Fenu.