Za što se Aleksa borio i hoće li opet otvoriti svoja vrata?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zatvaranje mostarskog Cluba Aleksa izazvalo je mnoge reakcije građana i suradnika iz regije. Na adresu World Music Centra stigla su mnogobrojna pisma, kao i komentari na društvenim mrežama.

O svemu tome razgovaramo sa Aleksandrom Savić idejnim tvorcem koncepta. Budući da je u proteklih sedam godina Club Aleksa bio dominantna kamerna scena koja je imala svoj proces vratit ćemo se na sami početak.

Kada i kako je započeo projekt Club Aleksa?

Ideja o platformi za razvoj lokalne zajednice u sektoru kulture nastala je iz potrebe. Prije sedam godina na osnovu dotadašnjeg iskustva u življenju i egzistiranju u Mostaru iskreiran je projekt Aleksa.

A za mene osobno, dodatno, to je bio i izazov, experiment u koji sam se upustila, jer od 1999. godine slušam kako se ovdje ne može ništa uraditi, kako je sve propalo i slično. Vidjela sam i sama da mnoge stvari nisu u redu, ali u svemu tome nešto je smetalo u prihvaćanju takvih negacijskih stavova. Kroz vrijeme sam shvatila da su to ljudi koji su ili pasivni promatrači ili negativni po svojoj prirodi ili osobe s teškom krizom identiteta i frustracije zbog neostvarenih snova ili ambicija.

Možete li se vratiti unatrag i opisati godine života s 'Aleksom'?

To su bile intenzivne godine. I da, dobro ste primijetili, doslovno smo živjeli radeći u Šantićevskom duhu svaki dan, dan za danom. Živjeti sa smislom postala je privilegija i u njoj sam istinski uživala.

Je li bilo teško opstajati?

Jednom prilikom dobila sam razglednicu iz Australije sa stihovima Hamze Hume ...''i znaj Amra, oni koji idu utrtim putevima, ne pale svjetla onima koji dolaze...'' Tako da težina je trošak poslovanja.

Koncept ovog kluba bio je njegovati kulturnu baštinu, pomiriti generacije podržati mlade u izgradnji kulturnog identiteta, dati doprinos kritičkom razmišljanju..... Koliko je Aleksa uspio u svojim naumima?

U našoj zoni djelovanja uspjeli smo u svim zadanim ciljevima. Čak toliko da je nekima i dalje jako teško priznati uspjeh projekta koji su u samom startu ocijenili kao nemoguć. A trajao je onoliko koliko je i pisano, sedam godina. Mada u neku ruku nije ni čudo, jer se ovdje rijetko tko bavi višim ciljevima.

Tko je sve gostovao i posjetio klub Aleksa i Mostar?

Puno je javnih osoba iz svijeta glume, glazbe, književnosti, sporta koji su posjećivali Aleksu i sa kojima smo surađivali, poput Branislava Lečića, Arsena Dedića, Darke Rundeka, Damira Urbana, Namika Kabila, Dine Šarana, Emila Karamazova, Edith Tamayo, Obelisco Nero, Bandista, Damira Imamovića, Vasila Kadžimanova, Stevana Tontića, Milana Rakovca, Dušana Bajevića, Vahida Halilhodžića, Ivice Osima, Bogdana Diklića, Bobe Jelčića, Zdenke Gold, Zijaha Sokolovića, Sergeja Trifunovića, Dragana Bjelogrlića, Antonija Pušića, Svetlane Cenić, fondacije Mak Dizdar, produkcija Spiritus movens i Relative pictures i mnogi drugi.

Koje sve projekte promocije kulture i turizma ste podržavali kroz svoj klub?

Veliku podršku dali smo pionirskom projektu kulturnog turizma u BiH Srce Hercegovine koji obuhvaća pet općina kroz Hercegovinu, jedinstvenu po tome što je obilježena piscima i pjesnicima te uz kulturno povijesno naslijeđe povezuje male proizvođače i domaćinstva, ističući svu ljepotu i prednosti različitosti.

U suštini najviše smo podržavali čovjeka i smisao, bacajući naglasak na aktivizam i ulogu pojedinca u društvu.

Zašto je Aleksi 'došao kraj'?

Prvenstveno zbog tehničkih razloga. Istekao je ugovor za najam prostora koji realno nije nikada imao tržišnu vrijednost, jer je daleko od ulice i nema parking. Veliki problem je bilo i održavanje istog, česta deratizacija i dezinsekcija terase i okolice. Više neprospavanih noći tijekom većih kišnih padavina, kao i bezbroj manjih i većih poplava, sanacije krova i sl.

U projektnom smislu svaki projekt ima početak i kraj.

Sustavni razlozi su naravno vezani za adekvatnu podršku platforme koju smo ponudili. Sve što sam postavila na noge i etablirala ispada da je greška u sustavu, a mi mecene iz reda kreditlija hahaha.

Još na samom početku ovog razgovora rekli smo da su brojne reakcije građana na zatvaranje Alekse, kakve ste dobili komentare i jesu ljudi do kraja shvatili jedan ovakav projekt koji je očigledno izazvao dosta pozornosti?

Interesantno i očekivano. Neizostavno guranje nacionalnog prefiksa u cijelu priču, bez obzira što je Aleksa jasna građanska opcija zapečaćena svim svojim aktivnostima kojima smo se bavili na temelju kriterija kvaliteta, ravnopravnosti, humanosti, građanske odgovornosti, uloge pojedinca u društvu, podrške i promocije vrijednosti i kulture, kritičkog razmišljanja, sa nezaobilaznim elementom urbane tradicije Mostara i Hercegovine kao regije.

Tako da, svatko tko je komentirao o Aleksi u stvari najviše je rekao o sebi samom.

Međutim ono što je puno relevantnije, jer u životu možete mijenjati samo sebe, a drugog samo podržati u tome ukoliko i sam želi, su osvrti ljudi koji su u potpunosti shvatili ideju i sve njene kapacitete.

Posebno su me se dojmile reakcije mladih ljudi ''.....ima nas mladih koji ne želimo postati prazne i površne osobe, ima nas koji plačemo što se ne možemo u toj pitkoj atmosferi družiti sa Aleksom i ljudima vrijednim druzenja...''.

Usudila bi se reći da je Club Aleksa bio ogledalo u kojem je svako mogao da vidi samog sebe.

Ima li nade za 'Aleksu 2'?

Izgubljeno je samo ono čega se sami odreknemo. Za materijom, u ovom slučaju za prostorom, ne treba žaliti. To uvijek može doći i proći, možeš izgubiti ili na neki drugi način ostati bez materijalnog. Ono što vam nitko ne može nikada uzeti su znanje i ideja.

Mi smo dokazali da može, mi smo pokazali kako treba, tako da pitanje je vremena u kojem će novom prostoru kamerna scena cluba Aleksa ponovo biti kisik. Moja obitelji i ja i dalje živimo u Šantićevom duhu, jer za nas to nikada i nije bio posao. Takvi smo.

Na kraju da pitam kako se Vi Aleksandra osjećate poslije svega, i sami ste rekli da je ovih sedam godina bilo veoma intenzivno?

Experiment za razvoj i samoodrživost pretvorio se u psihološku igricu. Bilo je raznih pritisaka s različitih strana. Oko mene je nastao brisani prostor. Osjećala sam se kao na prvoj borbenoj liniji. Pucalo je sa svih strana. Mnogi su me optuživali za dosta toga što je daleko od istine, mnogi su me i tapšali po ramenu kao divili mi se, a iza ćoška radili najgore opstrukcije.

I kad je bilo najteže sve glasove oko mene uvijek je u mojoj glavi nadglasavao zvuk zvona sa pravoslavne i katoličke crkve, ezan sa carinske džamije i slika Aleksinog sanduka kojeg mrtvog na rukama nose građani kroz cijeli Mostar. E zato je projekt dobio ime Aleksa. Sve druge insinuacije su gluposti.

Sve što su drugi govorili da ne može, dokazala sam da može.

Znate, život je stvar izbora. Bitno je jedino koliko vjerujete u nešto, koliko to želite i koliko ste stvarni u svemu tome. Tako da i dalje jedini prihvatljiv pravac je naprijed.

Iskoristila bih priliku da se zahvalim portalu Bljesak.info na dosljednom praćenju i svesrdnoj podršci svih aktivnosti Cluba Aleksa i World Music Centra, kao i svim našim prijateljima i suradnicima.