Znanstvenici otkrili matematičku pravilnost u klasičnim romanima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znanstvenici na Institutu za nuklearnu fiziku u Poljskoj otkrili su kompleksne fraktalne obrasce rečenica u klasičnoj književnosti, posebice u romanu ‘Finneganovo bdijenje’ (‘Finnegans Wake’) Jamesa Joycea koji odgovara ‘idealnoj’ matematičkoj strukturi u prirodi. Joyceov ‘Finnegan’ dobivao je razne epitete - od toga da se radi o remek djelu do toga da je to nečitljiva besmislica.

Akademici su kroz statističku analizu provukli više od sto djela klasične književnosti, od Charlesa Dickensa do Shakespearea, Alexandrea Dumasa, Thomasa Manna, Umberta Eca i Samuela Becketta, te mnogih drugih, prenosi Guardian .

Promatrajući dužinu rečenica i njihove varijacije otkrili su da u ‘velikoj većini’ tekstova duljinom rečenice ‘upravlja’ dinamika kaskada što znači da je njihova konstrukcija zapravo fraktalna - matematički objekt u kojoj svaki fragment, kad se proširi, nalikuje cjelini. Fraktali se koriste u prirodnim znanostima kako bi se oblikovala struktura u kojoj se ponavljaju obrasci, uključujući snježne pahuljice i galaksije.

''Sva ispitana djela pokazala su sličnost samome sebi u pogledu organizacije duljine rečenica. Kod nekih je to bilo izraženije, a kod drugih slabije izraženo'', rekao je dr. Paweł Oświęcimka s Instituta za nuklearnu fiziku pri Poljskoj akademiji znanosti i jedan od autora rada ‘Quantifying Origin and Character of Long-range Correlations in Narrative Texts’.

Utvrdili su i da su djela pisana tehnikom struje svijesti u spomenutom smislu kompleksnija od drugih i narativ im je složeniji i usporediv s multifraktalnim sustavom. ‘Najkompleksnije među njima je ‘Finneganovo bdijenje’ koje se gotovo ne razlikuje od idealnih, čisto matematičkih multifraktala’, rekao je prof. Stanisław Drożdż, suautor studije objavljene u časopisu Information Sciences.

Joyce je, navodno, sam rekao da je taj roman napisao samo da bi držao kritičare zaposlene sljedećih 300 godina. Među drugim autorima u čijim su djelima fraktalni obrasci najočitiji jesu Dave Eggers, Julio Cortazar, John Dos Passos, Virginia Woolf i Roberto Bolaño.
Znanstvenici ipak napominju da ‘fraktalna struktura književnog teksta u praksi nikad neće biti savršena kao u svijetu matematike’ jer se matematički fraktali mogu povećavati u beskraj dok je broj rečenica u knjizi ipak ograničen, prenosi Jutranji list.