Sjajan obiteljski štimung za mostarsku publiku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Možda Danica u Balkanskom špijunu nije znala što su to trojke, ali svaki iole bolji poznavatelj rock glazbe zna da su trojke najpoštenija formacija. Bubanj , bas, gitara/glas i to je to. Bez klavijatura da pokrivaju, bez pratećih vokala da vade, bez ritam gitare da popravlja, bez puhača da dodaju. Čista trojka, nepatvorena istina. Nema prevare, nema laži.

Vlatko Stefanovski u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača sinoć je svirao u troje. Na kraju kratke, ali slatke bosanskohercegovačke turneje pojavio se sa dvadesetjednogodišnjim sinom Janom Stefanovskim za bubnjevima i tek nešto stariji Ivanom Kukićem na basu i odsvirao jedan krajnje pošten koncert. Zapravo, jedan jako, jako pošten koncert.

Mnogo mlađi glazbenici pritom su vitalnom Vlatku, kojem točno i ne možeš odrediti godine, a Wikipedia veli da ih ima tek 65, osigurali finu potporu u svakoj pjesmi koja je sinoć izvedena. Mladi Stefanovski pokazao je kako jabuka ne pada daleko od stabla, pravi je majstor na bubnjevima i udaraljkama, a Kukić je, neumorno prateći Vlatka i po potrebi solirajući, podsjetio na najslavnije majstore svog zanata iz bolje glazbene prošlosti. Ovi momci su, očito, spremni i za rock, i za etno i za jazz.

Virtuoznost i, ono još važnije, uigranost trojca, dovedeni su do savršenstva, tako da čak niti oni najzagriženiji fanovi pronalaženja promašenog ili viška odsviranog tona nisu mogli doći na svoje. A svi drugi jesu. I fanovi ranih radova grupe Leb i Sol, i fanovi makedonskog melosa, i oni koji su pratili rad Vlatka Stefanovskog u zadnje vrijeme, dobili su po lijepu i obilnu porciju zadovoljštine. Stefanovski stariji je bio i još uvijek je balkanski gitarski heroj, ali njegova  vrlina je da se ne ponaša poput nekih drugih balkanskih heroja, ne razmeće se i ne bahati, uspješno brodeći na tankoj liniji između virtuoznosti i suštine, zadržavajući mjeru u „sportu“ u kojem gitaristi često pretjeraju. Drukčiji aranžmani nekih poznatih pjesama nisu im oduzeli dušu, a niti Vlatko nije išao u krajnost i sebe stavljao ispred melodije. Drugim riječima, sve je imalo i okus i miris, koncert nije „padao“, a nije bilo niti nepotrebnog „preseravanja“, što je nekad kod gitarskih virtuoza najvažnije.

Play lista koncerta bila je raznovrsna, kako smo već i rekli, sastavljena od recentnijih solo radova i klasika bivše mu grupe, ali sve je imalo smisla i reda, pa čak i tri odsvirane nove stvari (zapravo, relativno nove, jer se nalaze na albumu Taftalidze Shuffle iz 2020.) – Funky Junkie, Ogledalo i naslovna Taftalidze Shuffle, zvučale su dobro i privlačno čak i onima koji su ih prvi put čuli. Jednostavno, i kad svira zahtjevno Kalajdžisko oro, i kad svira Bistru vodu (Vlatko sinoć priznaje, možda mu i najdražu pjesmu, i kad svira Eleno kerko ili Seir, Vlatko je na visini zadatka. Uglavnom instrumentalno nastrojena, udarna trojka, pod nazivom V3, vrhunska je sviračka družina, koja može nakon nekog vremena postati malo zamorna samo onima koji su nenavikli na svirku u troje na bini. Svi ostali su uživali i dočekali bis na kojem su se čuli klasici poput Uči me, majko, karaj me – i završna hit uspješnica, Skopje.

I bilo im je taman. Otprilike dva sata svirke, pozitivne emocije i neobično raspoložen za komunikaciju i u jednostavnom, casual izdanju, Vlatko Stefanovski ispunio je očekivanja publike, koja je, da i to spomenemo, sinoć napunila Kosaču. Čime se nastavlja niz sjajnih i izuzetno posjećenih događaja u toj instituciji, dajući tako nadu da je tmurno pademijsko vrijeme iza nas, kao i da nastupaju bolji dani i za kulturu i zabavu, pa i sama masovna okupljanja. Je li to zbog pandemije ili ne, ali mostarska publika polako, ali sigurno doživljava novo oslobođenje, ne treba joj puno da sudjeluje u koncertima, plješće, pjeva ili ustane u oduševljenju, a to večeras nije bila iznimka.

Vlatko je i sam na kraju, ne krijući zadovoljstvo, izrazio nadu da će opet doći u Mostar, po mogućnosti da bi održao neki open air koncert.

Jedva čekamo.