Fado - Glazba koja liječi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok koronavirus hara njenim rodnim Portugalom, 41-godišnja Ana Moura fado pjesmama liječi dušu nacije od 10 milijuna stanovnika. Glas joj je mekan, pun melankolije, no ta pjevačica duge smeđe kose tvrdi da tradicionalna portugalska glazba može pomoći ljudima diljem svijeta u ovim teškim vremenima. Posebno kada joj se dodaju novi elementi.

"Nastojim oživjeti fado kao glazbu koja liječi", kaže Moura u Madridu gdje je nastupila u subotu.

"Ima onih koji povezuju fado s nostalgijom ili tugom, no ja nikada to nisam smatrala točnim. Upravo suprotno: fado nam omogućuje da razumijemo (stvari i druge ljude) ali i da se sami osjetimo razumljivima", dodaje.

Fado, u prijevodu "sudbina", od 19. stoljeća je Portugalcima puno više od glazbe. Pjevali su ga pomorci na dalekim putovanjima nostalgični za rodnim krajem, a također i stanovnici siromašnijih lučkih četvrti Lisabona. Njime se izražavaju osjećaji, prepričavaju zgode iz svakodnevnog života, te govori o neizbježnosti sudbine. Njegova tugaljiva melodija odjekuje u toplim noćima iz restorana i lokala poznatih kao "Kuće fada".

Joelle Bergere Dezaphi, profesorica političke psihologije na madridskom sveučilištu Complutense, koristi fado kako bi svojim studentima objasnila zašto godine 2012. nije došlo do nasilnih prosvjeda tijekom gospodarske krize u Portugalu, za razliku od njene rodne Francuske, Grčke i Španjolske.

"Fado je duša Portugala. Poslušajte ga i bit će vam jasno", kaže Dezaphi.

Obično ga pjeva jedan glas u pratnji portugalske i klasične gitare. Fado je u svijetu popularizirala pjevačica Amélia Rodrigues, a ovih dana se obilježava 100. obljetnica njenog rođenja.

Tim je povodom u madridskom kazalištu Teatro Real, gdje je Rodrigues imala svoj prvi iznozemni nastup, organiziran festival fada.

"Amélia je kraljica Portugala. Ona nam je svima uzor", napominje 35-godišnja Fábia Rebordão, pjevačica kratke kose obojene u narančasto.

No pjevačice nove generacije unose u fado nove elemente, pa ta glazba dobija suvremeniju podlogu.

"Nikada nisam vjerovala u granice fada", napominje Moura. "Može isplivati bilo što, ovisno o repertoaru kojeg izvodim. No da bi se to dogodilo moram biti posebno motivirana", dodaje. Za nekoliko mjeseci će objaviti novi album pjesama za koji tvrdi da će biti "nešto posve drugačije".

U dugoj crnoj haljini, s izrezom na desnoj strani, Moura pjeva o ljubavi. Kazalištem odjekuje stih "uplovi u mene, vremena je sve manje" njene poznate i tužne pjesme rastanka "Tens Os Olhos De Deus".

No na polovici koncerta pjevačica nestaje iza pozornice, prepuštajući izvedbu gitaristima, a onda se opet pojavljuje, ovaj put u svjetlucavoj crvenoj haljini. Uključuju se bubnjevi i klavijature. Moura rukama animira publiku, koja snažnim pljeskom daje ritam.

"Sudbina želi da za mene nema sudbine. Moja sudbina je nemati sudbinu", pjeva veselo Moura raskidajući tradicionalnu temu fada o tome da je čovjek određen svojom nepromjenjivom sudbinom.

U toj pjesmi "Desfado" spominje bitnu portugalsku riječ "saudade" kojom se opisuje stanje melankolije i tugaljivosti. No taj privremeni osjećaj nije nešto loše.

"Aj melankolija(...) osjećam se tužno samo da bih se (kasnije) osjećala dobro", pjeva Moura. S tom pjesmom završava svoje posljednje koncerte.