Johann Sebastian Bach
On je jedan od najvećih skladatelja svih vremena
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Slavni skladatelj Johann Sebastian Bach rođen je na današnji dan, 21. ožujka 1685. godine u Eisenchu.
Prve upute o sviranju violine dobio je od svojeg oca Ambrosiusa Bacha, gradskoga i dvorskoga glazbenika u Eisenachu, čembalo i orgulje učio je kod strica Christopha, zatim kod najstarijega brata Johanna Christopha, koji ga je uputio i u skladanje. Naime, ostavši bez roditelja u desetoj godini života, preselio se k starijem bratu, Johannu Christophu.
Godine 1703. postao je član (vjerojatno violinist i orguljaš) dvorske kapele u Weimaru, a potkraj te godine dobio mjesto orguljaša i kantora u Arnstadtu; odande odlazi na studijsko putovanje (1705) Dietrichu Buxtehudeu u Lübeck.
Od 1708. godine Bach djeluje u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, najprije kao orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj, a od 1714. godine i kao koncertni majstor.
Bach je 1707. godine oženio svoju drugu rođakinju, Mariju Barbaru Bach, s kojom je imao 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Marija Barbara je umrla iznenada, 1720. godine.
Novu službu Bach je preuzeo 1717. godine kada prelazi u Cöthen, gdje također vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Cöthena, koji je i sam bio glazbenik.
Godine 1723. prihvaća službu kantora crkve sv. Tome i gradskog glazbenog ravnatelja u Leipzigu. Na tom je položaju ostao do kraja života, obavljajući različite dužnosti počev od poučavanja u školi sv. Tome do organizacije glazbenih priredaba za grad i crkvu te skladanja.
Za boravka u Cöthenu (1721.) Bach se vjenčao s mladom sopranisticom Annom Magdalenom Wilcke. Unatoč dobnoj razlici (Anna je bila mlađa od njega 17 godina), imali su sretan brak, s 13 djece. Tijekom života je imao ukupno 20 djece.
Sva Bachova djeca bila su glazbeno nadarena, a neki su postali i istaknuti glazbenici, od kojih su najpoznatiji Carl Philipp Emanuel Bach, Johann Christian Bach te Wilhelm Friedemann Bach.
Tijekom boravka u Leipzigu, Bach je imao dobre odnose s profesorima tamošnjeg sveučilišta, koji su pisali tekstove za kantate ili bili kumovi njegovoj djeci.
Također je bio u kontaktu s mnogim glazbenicima iz cijele Njemačke. Često ga je posjećivao Georg Philipp Telemann, koji je bio kum C. P. E. Bacha, i vjerojatno su se i često dopisivali. Međutim, Bach i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni iste godine, nikada se nisu sreli.
Potkraj 1749. oslijepio je pa je njegove posljednje skladbe bilježio, prema diktatu, njegov učenik Johann Christoph Altnikol.
Stvarajući u doba kasnoga baroka, Bach je u svojem golemom i raznovrsnom opusu doveo do zaključnog vrhunca dostignuća cijeloga baroknog razdoblja.
Usavršio je i obogatio ustaljene oblike (fuga, suita, barokni koncert, sonata, kantata, misa, oratorij i dr.), produbio i intenzivirao izražajna sredstva i tehnike (polifonija, harmonija, instrumentacija) te spojio u sveobuhvatnu cjelinu raznorodne stilske elemente njemačke, talijanske i francuske glazbe.
Ujedno je genijalnom maštovitošću i bogatstvom izraza stvorio djelo trajne, općečovječanske vrijednosti. Glavna su obilježja njegova skladateljskoga stila melodika široka raspona, bogato razvedeno ornamentiranje solističkih linija, izvanredno složene i često vrlo smione harmonije, motivička građa nabijena pokretačkom snagom te sklonost prema jedinstvenim ritmičkim tokovima i gustoći kontrapunktičkoga tkiva.
Za života na glasu kao virtuoz i maštovit improvizator na orguljama, kao majstor skladateljskih tehnika, a ne kao stvaralačka ličnost, Bach je nakon smrti ubrzo zaboravljen.
Njegova glazbena ostavština, podijeljena između njegovih sinova Wilhelma Friedemanna i Carla Philippa Emanuela, s vremenom je rasuta i dobrim dijelom izgubljena; sačuvano je nešto više od polovice opusa.
Zanimanje za njegovu glazbu i svijest o njegovu značenju javlja se tek početkom XIX. st. u doba romantizma; odlučan poticaj obnovi izvođenja Bachove glazbe dala je izvedba njegova remek-djela Muke po Mateju pod dirigentskim vodstvom Felixa Mendelssohna (1829), zatim prvo sveukupno izdanje djela što ga je pokrenulo Bachovo društvo (osnovano 1850).
Otada je Bachova glazba postala općečovječanskim dobrom i ishodištem razvoja mnogih glazbenih smjerova (neobarok).
Glavna djela: 6 Brandenburških koncerata, 4 Uvertire (suite), Trostruki koncert za flautu, violinu, glasovir (čembalo), 16 glasovirskih koncerata (3 za dva glasovira, 2 za tri glasovira), 2 koncerta za violinu, 3 sonate i 3 suite za violinu solo, 6 suita za violončelo solo, 3 triosonate, 8 sonata za violinu i glasovir, sonate za violu da gamba i glasovir, 6 sonata i 5 koncerata za orgulje.
Skladao je velik broj preludija, fuga, fantazija i tokata za orgulje, oko 150 koralnih obradbi za orgulje (Orgelbüchlein; Clavier-Übung, III, i dr.), zbirka od 48 preludija i fuga za glasovir u 2 sv. (Das Wohltemperierte Klavier), 12 glasovirskih suita (6 engleskih i 6 francuskih), 6 partita, 15 dvoglasnih i 15 troglasnih invencija.
Nadalje, Talijanski koncert, varijacije Goldberg (Aria mit 30 Veränderungen), suite za lutnju, Muka po Mateju (Matthäuspassion), Muka po Ivanu (Johannespassion), Božićni oratorij, oko 250 crkvenih i svjetovnih kantata, velika misa u h-molu, moteti, oko 350 koralnih obradbi za zbor, i posljednje djelo, bez naznake sastava, Umijeće fuge (Die Kunst der Fuge, 1751), krase njegov opsu.
Umro je u Leipzigu 28. srpnja 1750. godine, gdje je i pokopan u Crkvi sv. Tome. (Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)