Prije 120 godina preminuo jedan od najvećih opernih skladatelja svih vremena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 120 godina preminuo je najveći talijanski operni skladatelj Giuseppe Verdi.

Glazbenu naobrazbu započeo u Bussetu, gdje je rođen 10. listopada 1813. i gdje je kao mladić djelovao kao orguljaš i skladatelj prigodnih skladbi.

S 19 godina neuspješno se pokušao upisati na Konzervatorij u Milanu, gdje su ga proglasili netalentiranim. Stoga je pohađao privatne sate kompozicije kod Vincenza Lavigne.

Nakon što je jedno vrijeme ravnao glazbenim životom Busseta, bilježi svoj prvi uspjeh u milanskoj Scali, operom Oberto, grof San Bonifacia (Oberto, conte di San Bonifacio, 1839). Taj mu je uspjeh omogućio da se glazbom dalje uglavnom bavi u Milanu.

Operom Nabucco (1842), koja rodoljubne ideje zaodijeva u povijesno ruho, započeo je strjelovit proboj na talijanskim opernim pozornicama, koji je kulminirao velikim uspjehom opera Rigoletto (1851), Trubadur (Il trovatore, 1853) i La traviata (1853). Međunarodnu slavu učvrstio je inozemnim narudžbama, posebice za Aidu (1871) povodom otvorenja Sueskoga kanala. 

Kao pristaša risorgimenta te glazbeni konzervativac i protivnik utjecaja simfonijske glazbe na operu, pomalo razočaran političkim i estetičkim prilikama u Italiji, gdje je ojačala kozmopolitska glazbena kultura, Verdi se djelomice povukao iz javnoga života i manje skladao.

Ipak, posljednje su mu dvije opere (Otello, 1887; Falstaff, 1893) izrazito inovativne.

S iznimkom malobrojnih komornih i vokalnih skladbi te Rekvijema (1874), koji unatoč opernomu karakteru odlikuju polifonski postupci i strukturna kohezija, Verdi je isključivo operni skladatelj te i danas velik dio repertoara opernih kuća čine njegove opere.

Odlikuje ih neposredan ritam, jednostavniji harmonijski jezik te naglašena izražajnost melodije, oblikovanje koje na razini pojedinih opera pokazuje visok stupanj jedinstva.

Zahtjevan u radu s libretistima, Verdi je bio sklon predlošcima velikih dramatičara poput Williama Shakespearea i Friedricha Schillera, te neprestanomu traženju novih rješenja, zbog čega niz od 26 opera očituje raznoliku razvojnu putanju. 

Verdijevo stvaralaštvo može se podijeliti u tri faze.

U prvoj (1839–53) nadovezuje se na tradiciju, ponajviše Gaetana Donizettija, proširujući i nadograđujući načelo izgradnje opere nizanjem brojeva, te zamagljujući njihove formalne obrise.

Uz zbor kao nositelja kolektivnih težnji, naglasak je pretežno na pojedincima (koji najčešće formiraju ljubavni trokut) i njihovoj glazbenoj karakterizaciji, a važnu ulogu pritom imaju ansambli.

Verdi je poduzeo i korake prema realizmu, posebice u Traviati, glavna junakinja koje je prostitutka. Drugu fazu (1853–71) obilježava odlučujući utjecaj francuske velike opere, ponajviše u Sicilijanskim večernjama (Les Vêpres siciliennes, 1855) i Don Carlosu (1867., revidiran 1884), praizvedenima u Parizu na francuskom jeziku, ali i u Krabuljnom plesu (Un ballo in maschera, 1859).

Opere iz te faze postale su opsežnije i raznolikije i u njima se, odmakom od melodrame, miješaju žanrovska obilježja. Odabir teme ili mjesta radnje sve više utječe na karakter glazbe, npr. u slučaju egzotičnog ambijenta Aide, a određeni motivsko-tematski sklopovi dobivaju dramaturšku ulogu. 

Istodobno raste formalna raznolikost, ali i stupanj jedinstva u izgradnji prizora te udio orkestralne pratnje, kao i deklamacijskoga nasuprot pjevnom oblikovanju melodije.

Osim što harmonijski jezik, orkestralni slog te dramaturška uloga motiva postaju još složeniji, za posljednje stvaralačko razdoblje (1871–1903) značajna je suradnja s libretistom posljednjih dviju opera, Arrigom Boitom.

Ta suradnja je uvelike utjecala na moderniju dramaturgiju i snažniji kontinuitet glazbenoga zbivanja u Otellu te na netipičan povratak tradiciji komične opere i ironično poigravanje s tradicijom, tj. oblicima instrumentalne glazbe u Falstaffu.

Verdija se smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena.