"Radim ono što volim i to ne bih mijenjao za materijalnu sigurnost"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sredinom 80-tih često sam susretao Milića Mišu Petrovića, čovjeka koji bi najčešće gradom ''žurio'' s gitarom pod rukom. Surađivali smo tih godina u jednom timu na Radio Mostaru, a kad ne bismo imali nekog konkretnog posla na 18. katu Mostarke, igrali bismo stolni tenis u (praznom) Drugom studiju. Iako bi rezultat znao biti tijesan, redovito sam gubio od Petrovića, ali pobjede i poraze nismo evidentirali.

Sjećam se i da je moje voditeljsko ''vatreno krštenje'', jedne sunčane nedjelje, bilo u voditeljskom paru s Mišom Petrovićem. Valjda je jedino glavnom uredniku bilo jasno zašto je spojio nas - nespojive. Ja sam se tek tražio u osobnom novinarskom izričaju, a Mišo Petrović je iza sebe imao impozantno iskustvo s mnoštva nastupa. Gotovo u pravilu - s gitarom.

Izvukli smo tu emisiju na solidan muški način, bez obzira što je pritom jednome profesionalcu za glasne žice zapinjao moj nesigurni glas...

S obzirom da nismo bili ratnici po vokaciji, a još manje ljubitelji ''vanrednih stanja'', čim je nastupilo zadnje desetljeće prošloga milenija (ispostavit će se - ratno), svaki svojim putem - otišli smo u svijet. Sve nadajući se da se kasnije, kad mi odemo, ipak neće ništa strašno dogoditi. A, eto, dogodilo se, nažalost... Ujedno smo se i mi izgubili iz vida. Barem za jedno vrijeme.

Zadnjih 20-tak godina povremeno se nađemo na nekoj rakiji u Mostaru, ne cjepidlačimo ni ako je pivo ili vino na noćnome redu, a 'pjesničimo' onoliko koliko nam jetra i prateći ograni dozvole.

Bio sam uporan ovoga ljeta u nagovaranju Miše Petrovića da malo pričamo o Mostar Sevdah Reunionu, sada već kultnoj glazbenoj grupi i svojevrsnom pokretu, a MSR bez Miše Petrovića vjerojatno ne bi bio ovo što jest. Kakav bi MSR bio bez njega, za ovu je priču praktično nevažno...

Za ovaj intervju pokušao sam sačuvati ono najesencijalnije iz našeg razgovora, ali će uvijek ostati nešto zaboravljeno i sami cilj razgovora nije ni bio pristupiti mu 'enciklopedijski' nego razmijeniti neka razmišljanja i podsjetiti na sjajnog glazbenika, vrsnog gitarista, aranžera i šoumena Mišu Petrovića.

Bljesak.info: Mostar Sevdah Reunion ove godine slavi 20. godišnjicu postojanja. Kako, kada i zašto je sve to počelo?

MIŠO PETROVIĆ: U pravu si, postoji ravno 20 godina. Zapravo, 20 godina je prošlo od izdavanja prvog albuma. Prvi album je izišao 1999., a prije toga smo se morali okupiti, u toj nekoj finalnoj postavi.

Sve je počelo oko Ilijaza Delića, našeg pjevača koji je nažalost u međuvremenu preminuo, zatim Mustafe Šantića, harmonikaša i klarinetiste, koji je pratio Ilijaza na nekim manjim koncertima i to su bili, ustvari, koncerti u ratnoj atmosferi, kojima je svjedočio Dragi Šestić, producent i osnivač našeg benda.

Pričao mi je kako se tada zarekao da će, kad prođe rat, pokušati napraviti nešto sa sevdalinkom, ali u izvedbi Ilijaza Delića, toliko mu se svidio Ilijaz i njegov glas, onako bluzerski. Krenuo je da okupi bend i javio se nekim ljudima, između ostalih i meni. Sjećam se, ostavio mi je poruku na sekretarici: „Imam nešto u glavi, jedan sam projekt zamislio, trest će se Evropa“.

Meni je to bilo onako simpatično, međutim u jednome trenutku se takvo nešto i desilo. Jer na World Music sceni sevdalinka nikad nije bila nešto posebno prisutna, bilo je na neki način prazno mjesto. Možda su kod muzikologa bili poznati, recimo, Safet Isović i Himzo Polovina, međutim, ovo je istinski dobro osvojilo Worl Music scenu.

Bljesak.info: Pretpostavljam da ste se svi vi prilikom okupljanja već poznavali, barem u određenoj mjeri. Međutim, u počecima je u pravilu uvijek teško da svi sve odmah razumiju. Je li to bila uistinu muzička ljubav na prvi pogled ili je trebalo jedno vrijeme za uštimavanje?

MIŠO PETROVIĆ: Nije baš bilo u početku sve potpuno jasno u tom smislu, bez obzira što se radilo o vrsnim muzičarima, jer svi smo imali neku specifičnu formu muzičkog izraza kojeg smo njegovali. Recimo, ja sam čovjek rock and rolla, Mustafa Šantić pravi narodnjak, sevdalija, Kole, tadašnji basista, svirao je u tamburaškim orkestrima itd., tako da je bilo zanimljivo gledati u samim počecima kako će se sve to razviti.

Sjećam se, dolazilo je pomalo i do kolizija kad se radi o aranžmanima. Doduše, Dragi Šestić je imao zamisao kako da to isproducira, kako bi to trebalo zvučati, po ugledu na tada super popularne Kubance „Buena Vista Social Club“, ali u našim aranžmanima i dalje nije bilo jasno što će se desiti.

S moje je strane došlo do 'guranja' bluza, pa i pop rock elemenata, eventualno u nekoj mjeri flamenka i sličnih pravaca, odnosno drugih etno elemenata u sevdalinku. Tako da je ta raznolikost pristupa i pravaca davala intenzitet čitavom projektu. Nije u početku sve bilo onako opušteno, ali to je upravo i davalo naboj muzičkom okviru u koji smo smještali sevdalinku.

Bljesak.info: Pored spomenutih imena, zanima me koji su ljudi, gledano s ove distance od 20 godina, bili u neku ruku najvažniji, koji su nosili projekt MSR-a, odnosno ljudi bez kojih sve to ne bi išlo?

MIŠO PETROVIĆ: Rekao bih da to možemo mjeriti po ''roku trajanja'', odnosno dužini vjernosti Dragom Šestiću, koji je tu najvažniji lik, koji je to sve zamislio i, eto, izgurao i producirao.

Govorimo li dakle o ljudima koji imaju kontinuitet od osnivačke postave do današnje, tu smo Sandi Duraković i ja, možda i s najdužim stažom, Senad Trnovac koji je dio osnivačke postave, pa je jedno vrijeme malo pauzirao zbog nekih personalnih izmjena i nesporazuma, a onda se vratio i svira s nama i dandanas. Nas četvorica, Dragi, Sandi, Seno i ja smo tu od početka.

U ovoj postavi u kojoj sviramo danas, zajedno smo duže nego što smo bili u onoj prethodnoj postavi.

Bljesak.info: Imali ste kao bend uspješnu suradnju s dosta velikih muzičkih imena. Premda je to nezahvalno u jednom kratkom odgovoru kazati, ipak – Što je tu važno za istaknuti, što je na neki način kruna tih zajedničkih albuma i koncerata?

MIŠO PETROVIĆ: Pošto je svaki album zasebno bio toliko značajan za nas, jer smo uvijek išli naprijed, pomjerali granice, poštujući pritom autoritet tog pjevača ili izvođača koji je s nama radio, glavnog vokala, pa bio to Ilijaz Delić, Šaban Bajramović, Ljiljana Buttler, kasnije Nermin Alukić – Čerkez, sada Milutin Sretenović Sreta, Antonija Batinić…sve su to sjajni vokali.

Ali, nisu samo oni određivali, jer mi nismo prateći bend, kao što se na narodnjačkoj sceni stvari događaju. Recimo, malo ko zna ko je gitarist Nazifu Gljivi ili Šerifu Konjeviću, ko svira bas kod Halida Bešlića. U nas se sve zna, u glavu.

To ti je kao kad bi bilo Rolling Stonesi su prateći bend Micka Jaggera. Nije, tu se upravo zna da je Keith Richards je jako bitan, isto tako Charlie Watts, Ron Wood je jako bitan, e, tu je razlika u poimanju pratećeg benda i benda koji je sam po sebi važna u svojoj postavi.

Kod nas je sviračka postava uvijek bila važna kao fundament da bi ti pjevači mogli iznijeti to svoje, ali na naš način. Mi smo određivali, aranžirali. Ti pjevački nikad nisu tražili u smislu 'hajde mi sad ovo malo promijeni'. Dakle, mi smo se pitali. Također, imali smo i neke instrumentaliste kao goste, ali prije toga bih želio istaknuti, da se ne zaboravi, na prvom albumu nam je pjesmu „Moj Dilbere“ otpjevala i legendarna Esma Redžepova.

Ne treba zaboraviti ni da je čuveni Boban Marković, Ekrem Demirović, jedan sjajan trubač, kojeg je Šaban Bajramović doveo sa sobom. Fenomenalno je odsvirao trubu na prvom albumu sa Šabanom.

I tako, imali smo zaista sjajne goste instrumentaliste pored nas. Zbog toga je svaki album bio drugačiji i ostaje nam u lijepom sjećanju upravo što su ga obilježila takva velika imena.

Bljesak.info: Kad se zajedno radi toliki broj godina u nizu, jasno je da se pojave i razni nesporazumi, da prorade ponekad i egoizmi, sujete i slično. Sve je to u neku ruku normalno i ljudski, pogotovo kod umjetnika. Kod vas je u jednome trenutku došlo do raskola, koji se u javnosti tumačio na različite načine. Ali, što je zapravo bilo uzrokom raskola?

MIŠO PETROVIĆ: Uvijek ostaje i pitanje o kojoj javnosti govorimo. Recimo, ukoliko pričamo o dijelu MSR o kojem se pričalo u ovdašnjoj javnosti, onda govorimo o to jednom, da kažem ''otpadničkom dijelu', koji je dominirao u kojekakvim medijskim izvještajima, zato što im je sjedište bilo u Sarajevu, a ne u Mostaru. To već po definiciji zvuči nepošteno, ako se radi o MOSTAR Sevdah Reunionu.

Mi smo se podijelili 2007., a radi se tu o jednoj frakciji koja je nastala na vjerovatno najpoznatijoj prepreci na kojoj se bendovi raspadaju – Kakva je raspodjela novca? Međutim, novca nikad nije bilo puno u igri, jer mi nismo bili komercijalni bend. Može se jedino pričati o malo boljim periodima, u kojima je broj koncerata bio malo veći, i o slabijim periodima za sve nas. Ta ekipa je imala jednu lošu, ali bez ikakvog osnova priču o nekakvoj velikoj nepravdi pri raspodjeli novca u odnosu između benda i menadžera.

Međutim, nisu oni nikad bili upoznati s pravom situacijom, to je bila samo njihova projekcija po logici – 'ukoliko toliko pišu o nama, hvale nas, onda mi sigurno imamo neke silne novce, ali gdje su!?'.

Nikako da shvate kako to nije ta vrsta muzike koja donosi tolike novce. I onda se ljudi odvoje u potrazi za boljim menadžerom koji će to unaprijediti i pojavio se neki čovjek u Sarajevu koji im je obećao brda i doline, kule i gradove.

Čini se da nije ostvario to svoje obećanje i oni su se kasnije čak raspadnu na još neke dvije frakcije, nastavljeno je njihovo mrvljenje, a mi se malo podmladimo u međuvremenu. Nastavili smo raditi u konceptu u kojem smo radili, ali smo se malo i odvojili od tog prethodnog muzičkog izraza, pa smo malo 'porokerisali' to svoje.

Tako da je nama bilo bitnije da radimo nešto na muzičkom planu, a njima je bitnije bilo da kapitaliziraju to u novcu. To su, naravno, dva potpuno različita koncepta i viđenja i naravno da ne idu zajedno.

Bljesak.info: Nakon tih događaja, bend je uspio preboljeti dječje bolesti, nastavili ste s radom i danas MSR ponovno ima imidž i prepoznatljivost muzičkog koncepta. Jeste li i kada, nakon tog raskola, uspjeli ponovno okupiti najjači sastav i u kojem sastavu danas nastupate?

MIŠO PETROVIĆ: Taj neki ''najjači sastav'' je uglavnom izrazi kojeg smo slušali od ljudi poslije raskola, jer se polazilo od toga da je ta prva postava bila nešto najjače. Ljudi su, naravno, uvijek vezani za to nešto izvorno, ono što ih je osvojilo, međutim, činjenice govore nešto drugo.

Mi smo upravo s tom novom, podmlađenom postavom dobili priznanja koja su značajnija, imaju veću težinu nego ona iz prve, originalne postave.

Uzmimo primjer koji govori da ranije nikad nismo bili bolji od devete pozicije na listi koju za World Music rade DJ-evi Evrope. Bili smo deveti s jednim albumom kojeg smo radili s Ljiljanom Buttler, a s novom smo postavom bili treći.

Dalje, British Airways uvrstio je naš album s novom postavom na duge letove, a tu su konkurencija kojekakvi svjetski albumi, filmovi, serije. Dakle, ljudi koji za vrijeme leta žele slušati malo muzike, na raspolaganju imaju album MSR-a, a ne trebam ni napominjati o kakvoj se značajnom svjetskoj kompaniji radi kad govorimo o British Airwaysu.

Bljesak.info: Ovdje bih, potaknut ovim što si rekao, želio postaviti pitanje o vašoj publici. Kakav je to profil publike koja vas sluša i najvjernije prati, s obzirom da ponajviše izvodite tradicionalne pjesme. Ljudi možda često pomisle kako neće moći razumjeti to o čemu pjevate, ali vas ipak slušaju i oni koji ne poznaju jezik na kojem pjevate?

MIŠO PETROVIĆ: Prednost World Musica je već u startu u tome što ljudi po definiciji znaju da se radi kulturi drugog naroda. Zato ljudi nisu ni naoštreni na to da prate tekstove, slušaju te neke poruke.

Otprilike, ako to usporedim s mojim neznanjem španjolskog jezika. Meni to neznanje nije nikakva prepreka da uživam u flamenko muzici ili u kubanskoj ili nekoj drugoj. Tako i naša publika u svijetu jednostavno uživa u načinu na koji mi sviramo tu muziku. Zato mi to nikad nismo doživljavali kao barijeru.

Osim toga, na našim albumima postoje prijevodi pjesama minimalno na jedan svjetski jezik. Također, ja ponekad na koncertima, pošto sam uglavnom ja taj koji komunicira s publikom, unaprijed prezentiram kratki sadržaj pjesme, tako da ih pripremim.

Bljesak.info: Povezujem  ovih 20 godina u MSR s tvojim ukupnim muzičkim djelom, jer si se oduvijek želio baviti glazbom i to si na svoj način uvijek i činio. Mnogi kažu da bez Mišine gitare ne bi bilo ovog i ovakvog MSR-a, ali sigurno je i bend zauzvrat puno pružio tebi u muzičkom izričaju. Može li se na neki način kazati da ste se međusobno proželi – Ti i bend MSR, odnosno ima li nakon ovih 20 godina nešto što je ostalo neispunjeno?

MIŠO PETROVIĆ: Slažem se s konstatacijom da sam ja pomogao MSR-u i da je MSR pomogao meni, da se ostvarimo u nekom dobrom izdanju, to su činjenice. Meni kao instrumentalisti je poziv da se pridružim bendu bio je priznaje i prilika da sviram u jednom zanimljivom konceptu.

Već sam rekao da sam bio taj koji je inicirao te pomake s početne zamisli, odnosno pokušao sam udaljiti sevdalinku od tog izvornog oblika i pogurati je u tu neku fuzijsku stranu. Kasnije se upravo to možda ispostavilo kao jak adut da MSR zvuči zanimljivije nego neka snimka orkestra koji prati nekog poznatog pjevača izvorne sevdalinke.

To je upravo približilo sevdalinku i novoj generaciji, a možda upravo zbog mog aranžerskog udjela, jer nisam ja bio tu samo za sviranje, pronalazio sam prostor za sebe. Upravo taj posao aranžiranja, odnosno ja volim nešto preurediti, prearanžirati, mi je značajniji. A to mi je upravo omogućila prilika da sviram u bendu u kojem je to bilo dopušteno.

Bljesak.info: Vratimo se kratko onoj materijalnoj strani, koja je, kao što si rekao bila i direktni povod raskolu u bendu. Već dugo živiš u Nizozemskoj, posvećen isključivo bavljenju glazbom. Kako se, zapravo, živi od toga čime se baviš, a to je upravo ovakva vrsta glazbe?

MIŠO PETROVIĆ: Već je rečeno da nismo bend koji je visoko komercijalan. Mi dobivamo stvarno divne kritike, četiri ili pet zvjezdica za svaki album, nikad ispod toga. To je lijepo, naravno, ali tim se zvjezdicama ne plaćaju računi, tako da smo mi svi, pored MSR, okrenuti i nekim drugim muzičkim projektima, jer samo od MSR-a se ne može živjeti, nažalost.

Bilo bi sjajno da smo mogli kapitalizirati sve pohvale i priznanja, međutim nije to tako kao što ljudi često, pod pogrešnim dojmom, pomisle. Često čujemo 'opet ste bili na TV, opet sam vas vidio', ali to nije tako kao što nekome izgleda. U jednom periodu, iz vremena ''Čudna jada od Mostara grada'', što je naš prvi i ipak najveći hit, ali i prvi naš spot, to je tako moglo izgledati.

Ali, mi zaista nemao puno video spotova, a bez toga nemaš izgleda biti prisutan na TV, jer bez tog nisi u javnom prostoru. Radio program ne donosi puno sam po sebi. Tu i tamo ako te zavrte u nekom noćnom programu, to ne donosi nešto posebno. Pop muzika u prime timeu uzima najveći prostor, a jazz, klasika i World Music (etno), taj ostatak. Tako da nije tu nikad bilo velike zarade u igri.

Bljesak.info: Zbog posla kojim se baviš mora se puno putovati i izbivati od kuće. Trpi li obiteljski život ili je upravo obratno – sve na svome mjestu?

MIŠO PETROVIĆ: Kod umjetnika nema pravila, imate onih kojima se sve posložilo pa žive uglavnom lagodno, ali kod velikog broja nikad to ne dođe na svoje u materijalnom smislu, ali uvijek je važno i pitanje ispunjenosti time čime se bavite. S te strane ja mogu kazati da je to davno došlo na svoje, radim ono što volim i to je nešto što ne bih mijenjao za materijalnu sigurnost koja bi mi isključila to zadovoljstvo.

Ta vrsta dileme kod mene ne postoji. Ja sam izabrao ono što najviše volim raditi, a mislim da nešto drugo ne bih ni znao raditi. To što je pomalo nesigurno, kod većine umjetnika je tako.
Po pitanju familijarnog života, imam sreću što imam suprugu koja to jako dobro razumije i podržava i voli, jer zna da bez toga ja ne bih bio sretan, a samim tim ni ona ni kćerka.

Bljesak.info: Rođen si u Mostaru, ovdje si odrastao, formirao se i kao osoba i kao muzičar. I danas često navratiš, što privatno, što s bendom. Nakon proteka vremena i  dugogodišnjeg života u jednom drugom društvu, kako ti se Mostar sad čini, bez da upadamo u preveliku patetiku i politiku?

MIŠO PETROVIĆ: Naravno da je nemoguće razlog zbog kojeg sam otišao ne vezati uz politiku, međutim svih ovih godina ja pokušavam ne gledati to na taj način, nego kad dođem pokušavam sagledati Mostar u toj nekoj novoj formi, novoj frekvenciji. Nastojim da ne čeznem previše za onim starim, ali je to, moram priznati, teško.  

Lakše bi to sve bilo da ima malo više ljudi iz mog bivšeg života. Tako da sve zavisi od perioda u kojem dođem. Ako je to ljeto, kad ima više ljudi koje poznajem, odnosno kad privremeno dođu ljudi iz dijaspore, pa sretneš makar na kratko  nekoga, s nekim provedeš malo vremena ili čitavu večer, onda imaš pomalo iluziju da je to Mostar kao nekad.

Ali, put me je vodio u Mostar i u zimskim mjesecima, kad ljudi iz prošlog života uglavnom nema, onda me to baš dotuče, to je porazno.

Shvatim da to više nije onaj moj Mostar, jer se ja tu slabo snalazim, a nije baš lijep osjećaj ne snalaziti se dobro u svom gradu. To onda više nije, da kažem, lijep povratak kući, u svoj Mostar. Tako da je meni Holandija već 28 godina kuća i onda poslije tužnijih epizoda u Mostaru imam stvarno osjećaj da idem kući u Holandiju.

Nažalost, to je tako, da se ne bismo lagali. Ja to kažem objektivno, jer promjena je bila prevelika da se pravim kako je ne vidim.

Bljesak.info: Pitanje koje mnogi sugovornici ne vole, ali ono je po mišljenju mnogih zahvalno kao neki korektiv: Kad bi ponovno krenuo, bi li nešto mijenjao, radio drukčije?

MIŠO PETROVIĆ: Generalno se ovo pitanje može postaviti svakom čovjeku koji je ikad živio na Zemlji. Zato što je život takav, on ide pravolinijski, nema povratka, nema ispravaka tog tipa da obrišeš staro pa praviš novo.  

Ono prethodno uvijek ostane zabilježeno u iskustvu, a ti ga možeš popraviti u smislu 'aha, naučio sam nešto'. Pošto svaki čovjek griješi, i ja sam imao nekih stvari koje mogu nazvati greškom, te bih neke ispravio, neke možda i jesam, za druge nemam vremena ili ne mislim da su previše bitne, jer valja raditi nove stvari.

S druge strane, za mnogo toga mogu kazati da sam izuzetno sretan što sam te stvari napravio tako da ih onda ne bih ni mijenjao.

Bljesak.info: Privodeći ovaj razgovor kraju, možda da rezimiramo: Kakvo je stanje što se tiče nastupa ovoga ljeta,  što je važno istaknuti, te za sami kraj – Kakvi su daljnji planovi MSR-a?

MIŠO PETROVIĆ: Eto vidiš, sad već dolazimo do problema. Mi smo do ovoga trenutka (razgovor je vođen koncem srpnja - op. a.) i imali nešto koncerata, tu u regiji, međutim, nastalo je zatišje. Nastupio je period relaksacije i privatnih odmora. Nije da smo nešto premoreni od koncerata, ja bih lično volio da ih ima još više.

To upravo ukazuje koliko je ovo što radimo nestalno. To su oni bolji i lošiji periodi, koje sam spomenuo. Mi bismo po težini imena trebali sad svirati puno više u toku ljeta, ali, eto, to nije slučaj. Doduše, nas ima puno, malo smo i nezgodni za bukirati, prevesti, smjestiti, sve to pomalo igra ulogu.

Međutim, s jeseni opet dolaze neki koncerti, mislim da se radi o Švedskoj i da postoji plan za Australiju, gdje smo već jednom bili, ali sad je prilika da odemo opet.

Što se tiče snimanja, zadnji smo album uradili sa Sretom, a sad s nama pjeva Antonija Batinić, mlada cura, sjajan vokal, pa bi bio red da i s njom snimimo album. Moguće početkom iduće godine.