Kada te put vraća kući: Jedna drugačija priča o odlasku iz BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otići iz BiH u potrazi za boljim životom je postalo sasvim normalno, a rijetki se vrate. Ana Franjčević iz Kreševa, odlučila se vratiti u svoje maleno rodno mjesto kako bi tu stvorila bolji život. Ne samo sebi, nego generacijama mladih koji s njom prođu dio životnog puta.

Naime, Ana je završila studeij glume, a u Kreševu je pokrenula mali teatar s velikom vizijom koji će pomoći i njoj i mladima da se oslobode okova nametnutih društvom u kojem živimo, da pronađu svoj put i u konačnici da se mladima opet vrati nada.

Ova glumica za Bljesak.info otkriva zašto se iz Njemačke vratila u Kreševo, što i kako radi, te što planira uraditi.

Bljesak.info: Možeš li se predstaviti javnosti, tko je Ana Franjčević?

FRANJČEVIĆ: Nekada ranije bih rekla da sam glumica iz Kreševa i navela nekoliko osobina i značajki, za koje smatram da me opisuju, ali već izvjesno vrijeme promatram tu Anu Franjčević i najčešće razaznajem začuđenu učenicu škole života, što duboko u sebi vjeruje da je negdje na tragu otkrića tko ona zapravo jeste. A sve to itekako ima veze s onim što trenutno radim i o čemu ćemo, nadam se, i razgovarati u ovom intervijuu…

Bljesak.ino: Koji si fakultet završila? Gdje te sve put nosio i zašto si odlučila vratiti se u BiH?

FRANJČEVIĆ: Završila sam glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, u klasi profesora Vlade Keroševića, ali i pod mentorstvom profesorice Baise Bakin, koja je izuzetno utjecala na moj način rada, jer je uvijek išla neutabanim stazama, sprema da sve istraži, izvrne i sagleda, a onda se otkrivenom slatko nasmije.

Brzo po završetku Akademije, ostvarila sam divnu i, rekla bih, sudbonosnu suradnju s njemačkim redateljem tuzlanskih korijena, Brankom Šimićem. Ta suradnja me je odvela u Njemačku i otvorila sasvim novi, do tada nepoznat svijet, krcat kreativnim, fantastično promišljenim i inovativnim metodologijama rada. Za mene je to bilo otkriće čarobnog svijeta beskrajnih mogućnosti.

Branko se bavi postdramskim teatrom i zajedno smo radili na tri projekta u kojima sam imala ogromnu slobodnu da, pored glumačkih zadataka, budem i sukreatorica samog sadržaja predstava. Takav način kreiranja, ali i suradnja s Nijemcima, čiju radnu etiku izuzetno cijenim i volim, postavila je temelj svega što danas stvaram i što me je i dovelo nazad u BiH. A dovela me je duboka unutrašnja promjena, koja se prirodno dogodila u sudaru sa svime što mi je Njemačka ponudila. U trenutku kada sam se osjećala dovoljno osnaženom da se suočim s demonima prošlosti, spakirala sam kofere i ponovno se vratila u BiH da jednom za svagda razriješim to užasno osjećanje nemoći, za koje sam smatrala da mi je zapisano u genima, jer potječem iz takvog naroda.

Iako sam u međuvremenu imala još nekoliko odlazaka i povrataka, ta namjera da raskrstim sa malom, jadnom sobom, što uvijek završi kao žrtva nekoga ili nečega je ostala moja trajna intimna misija i pretvorila se u duhovno putovanje.

Bljesak.info: Osnovala si Net.Teatar? Od kada postoji? Što se krije iza ideje o ovom teatru?

FRANJČEVIĆ: Net.Teatar zvanično, kao udruženje građana, postoji od sredine 2017. godine, ali ideja je začeta još za vrijeme studija i prešla je dug put i nebrojeno mnogo transformacija do sada. Iza ideje o ovom teatru se, ako ću biti do kraja iskrena, krijem ja koja sam htjela pobijediti sebe. Krije se mnogo ushita i sumnji, neprospavanih noći, ocean suza, gomila padova i podizanja; kriju se bolne, ali važne životne lekcije, velika i mala otkrića, slamanja iluzija i snažne spoznaje…

Krije se to moje duhovno putovanje i umjetničko, ali i životno sazrijevanje. Još uvijek ni približno ne znam hoće li se moje vizije ikada ostvariti, ali već sada znam da je vrijedilo, jer je bio divan, zastrašujući i neobičan poligon odrastanja. A ono što je najljepši plod mog rada je moja ekipica iz škole glume, koju zovemo “Naša.Trupa” i s kojima bih otišla i na Mars ako treba.

Bljesak.info: Koja vam je osnovna vizija?

FRANJČEVIĆ: Osnovna vizija Net.Teatra je samoodrživi teatar koji odgovara potrebama današnjeg čovjeka. Ako nekoga zanima kako ja to zamišljam, reći da je kvaka u samom nazivu. I da… kada sam ga stvarala, ni na kraj pameti mi nije bila pandemija. Ali eto, sad su svi primorani razmišljati u tom smjeru.

Bljesak.info:Što si do sada radila? Koji projekti su u planu?

FRANJČEVIĆ: Uspjela sam izboriti prostoriju za rad, opremiti ju i osposobiti za nesmetanu nastavu. Uspjela sam namaknuti i neki novac za projekte i dobiti simboličnu, ali opet važnu podršku lokalnih vlasti. Iskristalizirala sam metodologiju rada s djecom i mladima, osmislila koncept škole glume po niovima i ciklusima od tri godine, s ciljem da ove najustrajnije osposobim da jednog dana budu samostalni kreatori. Napravila sam nekoliko pregleda rada, održala nekoliko kreativnih radionica, između ostalog radionice filma i stripa u suradnji sa Pravo ljudski film festivalom, organizirala teatarsku promociju SF literature jednog veoma interesantnog hrvatskog autora, kreirala tri predstave nastale iz improvizacija, napisala četiri dramska teksta po mjerama mojih glumaca, od toga tri postavila na scenu, a četvrti je upravo u pripremi.

Trenutno kreiram sadržaj za web stranicu Net.Teatra i radim pripreme za ogroman projekt, koji bi ujedno trebao u cijelosti obuhvatiti viziju i misiju Net.Teatra.

Projekt se zove “Pokreni se!” i napisala sam ga ljetos, aplicirajući Federalnom ministarstvu kulture i sporta na Transfer za mlade, gdje su ove godine, zbog pandemije, odlučili financirati isključivo projekte usmjerene na politike prema mladima.

Projekt je osmišljen tako da okupi mlade ljude oko rada na predstavi “Princeza Ateh i čarobna ogledala”. To je dramski tekst, koji smatram mojim najboljim uratkom do sada i želim da bude prava, profesionalna predstava. Projekt je osmišljen u nekoliko faza i zahtijeva tim ljudi koji će raditi na projektu. Potrebno je skupiti mlade ljude i oformiti tim mentora – režiseri, scenografi, kostimografi, skladatelji (tekst ima 7 songova), dizajneri svjetla, glumci (posebno oni koji poznaju teatar sjenki), te dizajneri promotivnog materijala – koji će, svako u domenu svoje struke, voditi svoj tim mladih ljudi i podučavati ih (na konkretnom primjeru ovog dramskog teksta) tajnama svoga zanata, dajući im alate i znanja, te zadatke pomoću kojih će provjeravati koliko su mladi apsolvirali. Veći dio posla obavljao bi se preko Zoom sastanaka i namjera mi je ponuditi, putem društvenih mreža, kompletan proces rada na pregled svima koje ovakvo nešto zanima, jer ti kreativni procesi znaju biti nevjerojatno zanimljivi, inspirativni, pa i oplemenjujući.

U isto vrijeme, timovi mladih ljudi bi povremeno imali radionice i sastanke sa sekretarijatom Vijeća mladih, koje bi ih, kroz proces rada na predstavi, ujedno upoznavalo sa zakonima o mladima i njihovim pravima, te načinima na koje im je po zakonu omogućeno zastupati njihova prava. Krajnji cilj bio bi ponovno pokrenuti Vijeće mladih u Kreševu, umrežiti mlade ljude sličnih interesa, dati im znanja i, iznad svega, ohrabriti ih da uzmu stvari u svoje ruke. I naravno, imati gotovu profesionalnu predstavu! Ne znam jesam li više uzbuđena ili uplašena pred količinom posla koji me čeka, ali jedno je izvjesno – ovo je moj zadnji pokušaj, nakon kojeg ću biti sasvim načisto sa sobom je li Net.Teatar jecaj mladalačkog zanosa ili moj istinski poziv.

Bljesak.info: Koliko je važno raditi s djecom i djeci predstaviti glumu?

FRANJČEVIĆ: Do kraja i sasvim! Najveći zločin prema čovječanstvu je nebriga za djecu. Potpuni izostanak istinske brige za potrebe djeteta, i to ne samo fizičke, nego i emocionalne i intelektualne je ono što formira generacije i generacije nesretnih, izgubljenih ljudi. A gluma je divan alat, koji omogućava djetetu da upozna sebe, sebe u drugome i drugoga u sebi.

Zar to nije neizmjerno vrijedan dar i zalog za neke buduće bolje, suosjećajnije, razumnije ljude? Zašto ne ulažemo u jedinu sigurnu budućnost – u dijete?

Bljesak.info: Kreševo je poprilično mala sredina, kako su građani reagirali na osnivanje teatra? Jesu li djeca zainteresirana za rad teatra?

FRANJČEVIĆ: Pa sam Isus je navodno izjavio, frustriran načinom na koji su ga tretirali u njegovom rodnom kraju: “Nitko nije bio prorok u svom selu.”. Neki su reagirali s podsmijehom, neki s čuđenjem, neki s nevjericom da ću dugo izdržati, mnogi su smatrali da sam luda, ali većina je i sada potpuno nezainteresirana.

Frustrirajuće je do te mjere da sam konstantno na rubu da odustanem, ali  opet toliko posvećena da bih, nakon nekog posebno ružnog događaja ili komentara koji me baš povrijedi, uvijek na kraju donosila odluku da dam sebi još jedan dan. I tako, dan po dan, mnogo toga se izrodilo.

A o djeci i njihovom odnosu prema teatru bih mogla pričati satima, ali sve se opet svodi na pojedinačno dijete i to koliko je ono već indoktrinirano u ovo bolesno društvo. Što je dijete slobodnije da bude dijete, to mu je i teatar bliži. Što je dijete podmuklije ranjeno i zatupljeno, to manje u njemu ima iskre koju je kod djeteta lako zažariti jednom kada kroči u teatar.

Pa zar postoji mjesto koje u sebi ima više magije od teatra? Velika je tragedija kada ta magija ne može dotaknuti dijete. Tada je već itekako vidljivo kolika je šteta učinjena.

Bljesak.info: Metode rada su ti, može se reći, malo drugačije od uobičajenih kazališnih predstava, zašto?

FRANJČEVIĆ: Moja draga, svestrana prijateljica Tea, koja mi je u mnogo čemu kroz život bila uzor i podrška, jednom prilikom je rekla: “Nije naučno ponavljati nauku, a ne izaći iz okvira. Onda je to učenje povijesti, a ne nauke.” Smatram da baš isto vrijedi i za umjetnost.

Bljesak.info: Zadnji projekt koji si radila je Glazbeno scenski prikaz tradicije Kreševa, ukratko o čemu se radi i zašto je 'Leonin put' važan, posebice u ovo današnje vrijeme, kada svi masovno napuštaju BiH?

FRANJČEVIĆ: Glazbeno-scenski prikaz tradicije Kreševa je predstava koja je nastala na zahtjev HKD Napredak iz Kreševa, kao prvi zajednički projekt, nakon što smo potpisali ugovor o suradnji i obavezama Net.Teatra, jer koristimo Napretkove prostorije za rad. Bio je to divan projekt i vrlo uspješan, moram priznati.

Naime, Kreševo, iako malo, ima dugu i bogatu povijest. Kreševski Napredak već jako dugo djeluje i okuplja ozbiljan tim ljudi, pa je tako sjajni Ivan Buljan, dok je još studirao u Zagrebu, uspio iščačkati u arhivu notne zapise autohtonih napjeva iz Kreševa iz 19. stoljeća, te pomoću Napretkovog zbora, pod vodstvom Marije Pervan i Ivanovom sjajnim raspisivanjem napjeva za višeglasno pjevanje, dobili smo rekonstrukciju starih napjeva, koji uz to fantastično zvuče.

Na meni je bilo upakovati napjeve u priču. Ispričala sam priču o prošlosti Kreševa, od Starijeg željeznog doba do danas, kroz vizuru dvije djevojčice – jedne usamljene, povučene Kreševke i razigrane Njemice, koja vuče korijene iz Kreševa. Njihova avantura kroz prošlost Kreševa je bila svojevrsna oda Kreševu, u kojemu život neprekinuto traje, bez obzira na sve teške povijesne trenutke kroz koje je prošlo. Željela sam dati nadu ovima koji uporno ostaju I poručiti im kako je Kreševo preživjelo igora razdoblja, pa će tako i ovaj egzodus stanovništva.

“Leonin put” je nastavak sage o dvije djevojčice koje istražuju prošlost Kreševa, a nastao je kao odgovor na situaciju u kojoj smo se svi zadesili uslijed pandemije Covid-19. Leonin put je vrlo kompleksna priča, koja se naslanja na ono što su djevojčice do sada otkrile i vodi ih dalje i dublje kroz prošlost Kreševa, u doba kada je Bosnom harala kuga. U nizu misterija, koje moraju razriješiti, otkrivaju priču o jednoj povijesnoj ličnosti iz Kreševa, zaslužnoj za suzbijanje širenja kuge u Kreševu i Bosni. Predstava se igra ambijentalno, prije svega zbog predloženih mjera predostrožnosti, što je bilo neko moje rješenje problema igranja predstave u ovom “novom normalnom”. 

U planu mi je napraviti i treći nastavak i time zaokružiti priču o povijesti Kreševa u trilogiju. Ali, dobro, to ćemo tek vidjeti kako će se odviti…