Darko Lukić za Bljesak: Traumatsko iskustvo uzrokovano pandemijom će zaživjeti i u teatru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Darko Lukić, veliko ime teatrologije i dramaturgije, profesor na europskim sveučilištima, u intervju za Bljesak.info govori o kulturi i kulturnim industrijama tijekom pandemije korona virusa, kazališnoj umjetnosti i tome hoće li preživjeti krizu koju živimo, životu i radu u Njemačkoj, bh. kazalištu i što mu od njega najviše nedostaje.

Kaže kako zbog pandemije kultura nije bila ni prva ni najveća “žrtva”, ali da je pretrpjela štete koje se trenutno ne mogu ni približno procijeniti, iako vrlo ozbiljni timovi stručnjaka rade na tome.

''Već i preliminarne procjene su najblaže rečeno zastrašujuće'', kaže Lukić.

Bljesak.info: Iza nas je teška godina kojoj, čini se, još uvijek nema kraja. Je li i kultura otkazana? Jeste li pratili dešavanja u BiH – jesu li bh. teatri uspjeli “preživjeti“?   

LUKIĆ: Nije kultura otkazana, ili jeste onoliko koliko je otkazan čitav život u godini koju nam je ukrao virus. Ovo je jedno neusporedivo iskustvo. Doslovno globalno iskustvo - nema djelića planeta na kojemu nije ostavilo traga. Naravno da je i kultura u svemu tome bila pogođena, ali mi prave razmjere ove pošasti još uvijek ne možemo ni nazrijeti. Ne stižem, nažalost, jako detaljno pratiti sva kazališna događanja u BiH, pratim onoliko koliko stignem na društvenim mrežama, u medijima i preko kolegica i kolega. Iz takvog djelomičnog uvida čini mi se da su i kazališta i festivali živjeli i preživjeli. Teško, s puno muke i borbe, ali su tu. Moram primijetiti da je otvorenost predstava, pa čak i festivala u BiH, kao i u Hrvatskoj ili Srbiji, bila u ovoj kužnoj godini znatno veća od otvorenosti u Srednjoj i Zapadnoj Europi, gdje su svi ili gotovo svi festivali ili otkazani ili premješteni u virtualnu sferu, a kazališta provela vrlo stroge restrikcije ili čak ostala posve zatvorena.      

Bljesak.info: Živite u Njemačkoj, radite po cijeloj Europi, imate uvid u to kakva je situacija s njemačkim i europskim kazalištima i kulturom. Jesu li radnici u kulturi institucionalno zaštićeni, i jesu li Njemačka i EU pomogle kreativnim industrijama?

LUKIĆ: Sigurno vam je poznata vijest koja je kao svojevrsna senzacija odjeknula širom svijeta da je Njemačka još u ožujku, na početku krize, izdvojila pedeset milijarda eura za potporu kulturnom sektoru pogođenom posljedicama pandemije. Ali, kako to najčešće kod Nijemaca biva, i tu vrijedi ona uzrečica iz reklama “ali to još uvijek nije sve”. Osim tog zaista fascinantnog proračunskog iznosa, i lokalne zajednice i savezna država osigurale su još čitav niz različitih potpora, olakšica, poticaja…tako da je taj iznos na kraju još i veći. Ministrica kulture Monika Grütters vrlo jednostavnim, razumljivim i izravnim riječima objasnila je i političarima i građanima zašto je to ne samo opravdano i pametno ulaganje nego i nužno. Premijerka Merkel gotovo je u svakom javnom istupu spomenula i važnost kulture i njezino posebno mjesto u društvu.

Njemačka je vrlo glasno zagovarala ovakav pristup u EU koja u golemim proračunskim sredstvima za oporavak zajednice vrlo ozbiljno tretira kulturni sektor. Kulturnom sektoru ne samo Njemačke nego  i cijele EU poslana je tako vrlo jasna ohrabrujuća poruka praćena konkretnim akcijama i ozbiljnim financijskim sredstvima. To je poruka da društvo prepoznaje, razumije i treba to važno područje života ne kao ukras i “nadgradnju” nego kao temelj i oslonac. Pritom je posebno važno da je taj kulturni sektor uistinu obuhvatio vrlo širok spektar kulturne proizvodnje i nije isključio ili zanemario važnost izvaninstitucionalne scene za koju uobičajeno, gotovo nigdje u Europi kod mainstream politike ne postoji preveliko razumijevanje.

Konačno je jasno istaknuto i to koliko je neovisna scena u kulturi, medijima i umjetnostima bitna za kvalitetu zajednice i za zdravlje društva. Što su društva zapuštenija, to je njihovo razumijevanje za izvaninstitucionalnu kulturu manje. Zbog toga svjedočimo stalnoj borbi neovisne scene za goli opstanak, za to da doslovno preživi, i da, ako od tog preživljavanja stigne, konačno i proizvede željene sadržaje i široj javnosti skrene pozornost na svoj prekarni položaj. Skrb o onim dijelovima neovisne scene koji uistinu proizvode koristi za zajednice i ostvaruju utjecaj na društvo, barem u Njemačkoj, prepoznata je u instrumentima financijske potpore kao intersektorski posao unutar ozbiljne i odgovorne kulturne politike.

Bljesak.info: Radite kao edukator u multidisciplinarnog ekspertnoj skupini za izgradnju kapaciteta Europskih prijestolnica kulture pri Agenciji za lokalni razvoj Europske Komisije. Uključeni ste i u programe Kreativne Europe. Koliko je ova pandemija usporila uopće kreativne industrije i je li kultura u svijetu prva žrtva?

LUKIĆ: Sve je usporeno. Avioprijevoz je gotovo potpuno zamro, zamro je turizam, ugostiteljstvo…Tijekom proteklih deset mjeseci vozio sam se u praznim vlakovima, hodao po sablasno pustim zračnim lukama, spavao u golemim hotelima s jedva desetak gostiju, jedno jutro sam doručkovao potpuno sam u golemom hotelskom restoranu, pa sam onda tako i gledao predstave za trideset gledatelja, ili izložbe gdje nas je bilo troje na cijelom katu muzeja…Često sam se pritom osjećao kao u nekom filmu znanstvene fantastike ili u vrlo tjeskobnom snu.

Kultura nije bila ni prva ni najveća “žrtva”, ali je zbog svoje ranjivosti i izloženosti pretrpjela zaista štete koje se trenutno ne mogu ni približno procijeniti, iako vrlo ozbiljni timovi stručnjaka rade na tome. Već i preliminarne procjene su najblaže rečeno zastrašujuće. Kulturni sektor oporavljat će se, barem što se EU tiče, unutar plana oporavka cijelih društava, njihovih gospodarstava i javnih sektora. Prije koji dan jako ozbiljna sredstva su i definitivno osigurana. Još prije toga napravljeni su planovi. Od reorganiziranja programa europskih prijestolnica kulture do povećanih sredstava za buduće programe Kreativne Europe, od institucionalne potpore do programskih sredstava, vrlo ozbiljno se uzeo u obzir utjecaj pandemije.

Ono što me zabrinjava je činjenica da nažalost ne postoji svugdje dovoljna svijest o tome kako ta sredstva iz Bruxellesa nisu u vreći Djeda Božićnjaka pa će se svima bacati kroz dimnjake. Potrebno je imati vrlo precizne planove oporavka, detaljno razrađene programe i projekte, uvjerljive i održive proračune, mjerljive očekivane rezultate…Znam neke ustanove i pojedince koje još od proljeća upravo na takvim planiranjima vrlo ozbiljno rade, koji su proveli svih ovih deset mjeseci izvanrednog stanja spremajući se za oporavak koji treba doći. Ali znam, nažalost, puno više onih koji samo ponavljaju kako im je jako teško i nadaju se da će što prije konačno stići potpore od kojih će im biti lakše. A neće samo stići. Treba ih dobiti. Mislim da je ta strana oporavka, ta uvjetovanost ozbiljnim vlastitim angažmanom na oporavku, još uvijek nedovoljno osviještena, što bi za mnoge moglo imati neugodne posljedice. 

Bljesak.info: Kazalište uvijek odgovara na aktualne društvene, političke, sociološke i svake druge fenomene i pojavnosti. Očekujete li sada  “poplavu“ dramskih tekstova inspiriranih pandemijom, odnosno, predstava koje o tome govore?

LUKIĆ: Vjerojatno znate da su društveni aspekti kazališta sjećanja i traume u kazalištu najuža područja mog teatrološkog istraživanja, pa sam bar za ovo pitanje dosta kompetentan sugovornik. Neizbježno će se ova velika, globalna trauma progovoriti kroz umjetničke odgovore, pa tako i kroz izvedbene umjetnosti. Već progovara. I o tom se već ozbiljno u stručnim krugovima razgovara.

Samo u protekla dva tjedna, nažalost samo iz svoje radne sobe, sudjelovao sam u međunarodnim panel diskusijama u New Yorku i u Bristolu upravo s tom temom. Teorijski, to je izazov za teatrologe na više razina. S izvedbama traume stvari su nešto složenije jer podrazumijevaju određenu vremensku distancu, dok se u kazalištu sjećanja svjedočenja pretvaraju u pamćenje kroz procese koji mogu biti trenutni odgovor na događaje i njihova kasnija, naknadna komemoriranja. Na praktičnoj razini, u polju umjetničke produkcije, to je pitanje aktualnosti, reagiranja izvedbenih umjetnica i umjetnika na vlastite potrebe kao i na potrebe svojih publika.

Ovako veliko, globalno traumatsko iskustvo neizbježno će još dugo, na mnoštvo različitih načina, rezonirati u izvedbenim umjetnostima, u to sam posve siguran. Hoće li doći do poplave osrednjih i loših predstava koje očekuju uspjeh isključivo zbog teme? Da, svakako. Puna su kazališta takvih uradaka i s drugim aktualnim ili čak pomodnim temama. Ali će sasvim sigurno biti i dosta važnih, bitnih predstava koje će ozbiljno odgovarati na izazove ove krize, oblikovati sjećanja na nju i baviti se njezinim traumatskim posljedicama.  

Bljesak.info: Pratite li bosansko-hercegovački teatar? Ako da, što vam je onako, zapelo za oko? Gdje vidite njegov potencijal?

LUKIĆ: Nažalost, ne stižem detaljno pratiti sva događanja. Ali potencijal BiH kazališta definitivno vidim u koprodukcijama, koje su, koliko vidim, sve češće, a posebno važnim držim međunarodne i domaće kazališne festivale. To su prilike za susretanja, razmjene iskustava, za osobno i skupno učenje i razvoj, za djelovanje u profesionalnom, kulturnom i društvenom kontekstu i okruženju širem od potpuno feudalno uređenih i odijeljenih usitnjenih političkih i kulturnih okvira. Kao što gospodarstvenicima trebaju sajmovi, kao što znanstvenicima trebaju konferencije, tako kazalištima trebaju festivali.

Često sam se u profesionalnom radu susretao s paušalnom tezom o “prekobrojnosti” kazališnih festivala. To možda dobro zvuči na razini tabloidne konstrukcije ili birtijskog ogovaranja ministara i ministrica kulture. Ali s aspekta menadžmenta u kulturi i kulturne proizvodnje nema nikakvog recepta za broj festivala po glavi stanovnika. Svi su potrebni samo ako svaki novi, prije nastanka, ali i oni postojeći, barem svakih pet godina, mogu uspješno, jasno, mjerljivo i uvjerljivo odgovoriti na pitanja na koji način svojim postojanjem i programima doprinose životu sredine u kojoj već postoje ili u kojoj tek žele postati, te na koji način doprinose razvoju profesije unutar koje djeluju.

Važno je samo u kojoj mjeri festivali djeluju i sudjeluju u zajednici, za zajednicu i sa zajednicom. Pritom mislim i na profesionalne zajednice i na zajednice publike. Postoje egzaktni i precizni načini evaluacije kojima se to može pouzdano utvrditi. I, naravno, još jedna ne baš banalna sitnica, pitanje ima li za to novaca i kako će se ta financijska konstrukcija zatvoriti i trajno održavati.

Bljesak.info: Koje bismo to pozitivne strane mogli izvući iz korona krize u kontekstu kreativnih industrija, ali i same kazališne estetike, kazališnog jezika? Rađa li se neki novi senzibilizam?

LUKIĆ: Sad je već jasno kako je ovo jedna posve neusporediva situacija. Svijet se svakako mijenja. U pojedinačnim životima nastanili su se svakodnevna neizvjesnost, mučno iščekivanje, nesigurnost, a što je posebno opasno, i strah. Dogodili su se, gotovo preko noći, raspad svijeta kakvog poznajemo, promjena dojučerašnjih ukorijenjenih navika i stalnih potreba, nestanak mogućnosti koje smo uzimali zdravo za gotovo. U društva se kao trajno uselilo izvanredno stanje uz održavanje stalne anksioznosti i neprestanu sustavnu proizvodnju straha. Autoritarni su režimi zloupotrijebili pandemiju za dodatni udar na demokraciju i ljudska prava. Velikom broju ljudi prisilno se potpuno promijenio i način života i uobičajeni sustav vrijednosti. Sve to ne može ostati bez posljedica na pojedince i skupine. Svi smo se već promijenili u ovoj pandemiji, i još ćemo se mijenjati. Naučiti se upravljati tim promjenama, odnosno živjeti s njima, najviše je što možemo. A pritom i jedino što možemo.

 Očito je da se s ovom pandemijom dugoročno i bitno mijenjaju obrasci našeg svakodnevnog ponašanja i društvenog komuniciranja. Neozbiljno je misliti da te promjene bilo tko to vlastitom odlukom može izbjeći. Ja mogu, na primjer, reći da ću se i dalje rukovati, ali što ako mi nitko ne prihvati ispruženu ruku? Hoću li se i dalje rukovati? Netko može reći da neće nositi masku, pa čak i bezumno odbijati cjepivo, naravno da ima na to pravo. Ali ako ga bez maske i potvrde o cijepljenju nigdje ne puste, ni u kazalište, ni na stadion, ni u restoran, ni u avion, ni na koncert, ni u javni prijevoz…kakvi su izgledi da zaista ustraje u svojoj odluci osim ako već ionako ne živi u nekoj dubokoj izolaciji? Ne treba zanemariti ekonomske posljedice koje će u bliskoj budućnosti teško pogoditi sve djelatnosti, pa i kazalište.

U ovoj su godini do krajnjih granica istraživane mogućnosti virtualnih izvedaba i ta se iskustva sigurno neće jednostavno zaboraviti. Strah koji je sustavno proizvođen i frustracija koja se mjesecima nakupljala ostavit će, neizbježno, dugoročne posljedice i na pojedince i na zajednice. Sve to jednostavno mora progovoriti i kroz kazalište. I na pozornici, i u publici, i u medijima koji prate kazalište. Na koje sve načine, jedva čekam da vidim. Prije mjesec dana imao sam masterclass za jednu skupinu međunarodnih mladih kazališnih kritičara. Jedna kolegica me pitala kako vidim to neko “novo normalno” u kazalištu nakon korone. Odgovorio sam joj kako uopće ne znam što bi to bilo “novo normalno”. Ja nikad nisam razumio ni što je prije trebalo značiti neko “staro normalno”. Za mene je normalno sve što u ovom trenutku postoji i s čim sad živim. Ovo je samo još jedna nova, nepoznata situacija koju treba savladati. A ja čitav život samo to i radim.

Bljesak.info: U dva toma svoje knjige “Kazalište u svom okruženju” bavili ste se raznim odnosima kazališta i društva.  Možete li nam ispričati, kako su kazališta funkcionira u vrijeme kuge, pa i ratova diljem Europe?

LUKIĆ: U pokušaju da istražim sve bitne strane kazališnih okruženja bavio sam se i okruženjem različitih izvanrednih stanja. Kazališta su reagirala vrlo različito, ovisno o okolnostima. Zatvarala se sama u znak protesta protiv okupatora, ili su ih vlasti naredbom zatvarale kao mjesta otpora. Oblikovala su se kao mjesta ideološke propagande, ili se stvarala kao mjesta subverzije i kontranarativa vladajućim ideologijama. Obnavljala se nakon požara i potresa. Rušila u sukobima. Velike epidemije su ih, naravno, zatvarale. Ratovi su ih često poticali na neku vrstu iracionalnog prkosa i nevjerojatne živosti, recimo u Londonu u vrijeme najžešćih nacističkih bombardiranja ili u Sarajevu pod opsadom. Izvanredne situacije također su poticale neobičnu hrabrost, kao u New Yorku nakon rušenja Blizanaca ili u podzemnim, ilegalnim kazalištima Sovjetskog Saveza. Nevjerojatna je otpornost kazališne umjetnosti na izazove okruženja, i jednako tako nepredvidiva. Kazalište su uvijek živi ljudi, i na sceni i u publici, a sa živim ljudima okupljenim na jednom mjestu zbog nekog konkretnog razloga uvijek je sve moguće.

Bljesak.info: Što vam, eventualno, nedostaje od kazališta u regiji?

LUKIĆ: Kad je u pitanju dramsko kazalište nedostaje mi svakako glumački glas na mom jeziku, ili, ako hoćete, na mojim jezicima. To je jedan posve različit doživljaj scenskog govorenja, ma koliko dobro znali razne strane jezike. Nedostaju mi ponekad i te “domaće” teme, problemi koji su lokalni i zbog toga ograničeni na relativno uske krugove publike, a ja s njima mogu dobro komunicirati. Nedostaju mi, naravno, i razmjene mišljenja s kolegicama i kolegama, no to već nastojim nadoknaditi komuniciranjem na društvenim mrežama i praćenjem njihova rada u medijima. Ali ja sam već više puta u život mijenjao životne sredine i naučio sam se u tim promjenama dobro osjećati. Volim ja sva ta mjesta prošlosti, ali uvijek više volim neka nova mjesta sadašnjosti. Ja se svugdje dobro osjećam kao stranac. Kako bi rekla Olga Tokarczuk: “Biti stran jest biti slobodan”.

Bljesak.info: O odjecima Domovinskog rata u hrvatskoj dramskoj književnosti pišete u vašoj knjizi “Drama ratne traume”. Čini li vam se da je i bh. teatar generalno opterećen ratnom prošlosti? Kako je u Njemačkoj? U kojoj su mjeri ratne teme zastupljene u kazalištima i kako ih se tretira, obrađuje? Kod nas je generalno jako malo predstava koje tretiraju zločine koje smo „mi počinili“ i to vrijedi za sva tri naroda.

LUKIĆ: Rat je tako veliko traumatsko iskustvo da je posve nemoguće izbjeći njegovo opterećenje ma koliko se trudili. I tu, naravno, uvijek ima vrlo različitih iskustava u umjetnosti. I u kazalištu rat uvijek ostavlja tragove u vrlo različitim dramskim tekstovima i različitim predstavama, u golemom rasponu od potresno iskrenih iskustava do besramnih manipuliranja žrtvama. Ja sam osobno detaljnije istraživao kazališna iskustva ratnih tema u postjugoslavenskim kulturnim prostorima, ali i u Velikoj Britaniji, Irskoj, SAD, Izraelu, Palestini, Španjolskoj i Argentini. Uvijek tu ima svašta, od onih koji su svjedočili vlastite traume i osobne povijesti, do onih koji su sudjelovali u gradnji kolektivnih sjećanja, od terapijskih preko propitivačkih i polemičkih pa do propagandnih pristupa, ali i do zloupotreba u kojima su neki autori tuđu muku i tuđe junaštvo pretvarali u vlastitu karijeru. A Njemačka ovdje i jest i nije dobra za usporedbu.

 S jedne strane, Njemačka nema nikakve pozitivne identifikacije s ratnim narativima, jer je dva svjetska rata izgubila, oba puta s dramatičnim posljedicama po čitavo društvo. S druge strane, Njemačko se društvo doslovno jedino na svijetu i doslovno jedino u povijesti imalo snage suočiti sa svojim zločinima na takav način. Kad kažem takav način mislim dosljedno, iskreno, potpuno i radikalno. Dakle bez onih, nama tako prepoznatljivih skretanja priče na tuđi teritorij kako bi se našla opravdanja za sebe. U Njemačkoj se ne skriva iza onih: “ali, znate, Belgija je pobila tri puta više Afrikanaca nego nacisti Židova” ili “britanski kolonijalizam diljem svijeta zbrojio je više zločina nego nacizam” ili “komunistički su zločini po metodama i učincima ravni nacističkim, samo što su trajali točno šest puta duže”, ili “pogledajte američki rasizam i robovlasništvo” i slično. Sve to jest istina, ali Nijemci u tome nisu tražili isprike, nego su pristupili onako kako kaže japanska poslovica “ne žali se na snijeg sa susjedova krova prije nego počistiš vlastiti.”

Način na koji su se Nijemci suočili sa sobom našao je uporišta i u filozofiji, i u književnim djelima, u oblikovanju takozvane heidelberške kulturne teorije, dakle u intelektualnim elitama, ali i u spremnosti čitave jedne generacije običnih građanski i građana da pogledaju u stvarne slike svojih roditelja. U značajnoj mjeri čak i spremnosti tih roditelja da pogledaju sami sebe. Iz toga je krenula takozvana Väterliteratur, književnost o krivnji vlastitih očeva. Uz to su svakako išla i osobna pokajanja i obraćenja, opet u rasponu od takozvanih običnih ljudi do intelektualne elite. I nije to bilo nimalo lako, ni jednostavno, ni bez otpora. Denacifikacija je za Nijemce također bila jedna velika kulturna trauma. Ali se dogodila. I uspjela. Danas su u Njemačkoj to stvari koje se golemoj većini stanovništva jednostavno podrazumijevaju. I vjerujte mi, ugodno je živjeti u društvu koje uopće ne sakriva odvratne i sramotne strane svoje povijesti i jasno kaže da je u redu sramiti ih se glasno, da bi se onda moglo jednako tako glasno biti ponosan na sve one lijepe i svijetle strane vlastite povijesti.

Ako bih poredio osjećaj života “tamo” i “ovdje” mislim da je to kao razlika između života sa psihički zdravom i stabilnom osobom koja se suočila s vlastitim demonima, proradila svoje najmračnije nagone kroz psihoterapiju i ostavila patologiju iza sebe ili života s osobom koja se svaki dan iznova skriva od svojih demona i uvjerava sebe i druge da oni ne postoje. Razlika je, ukratko, u vlastitom mentalnom zdravlju i emocionalnoj stabilnosti.

Treba ipak razumjeti da se u Njemačkoj sve to počelo događati dvadesetak godina nakon svršetka rata, pa je onda potrajalo još nekih dvadesetak. Pa hajdemo i tim našim “stranama” dati još nešto vremena. Istina je, na prste jedne ruke u kazalištima postjugoslavenskih kulturnih prostora možemo nabrojati umjetnike koji su spremni suočiti se na pozornici sa zločinima vlastitih zajednica. Kad je riječ o prikazivanju zločina “onih drugih” tu je već broj znatno veći. Nažalost, materijala ni u jednoj sredini ne nedostaje, neovisno o tome kopa li se po “njihovom” ili, puno rjeđe, po “našem” ormaru s kosturima. Važno je znati da kazalište ima tu zadaću kritičkog odnosa prema prošlosti i tu moć da svojim djelovanjem uspostavi etiku kao temelj estetike. Ali treba jednako tako podsjetiti i da kazalište taj posao nigdje ne može obavljati potpuno samo.

Kazalište je više od svih drugih umjetnosti izravno povezano sa zajednicom, ovisno je o društvenom kontekstu, u izravnom je razgovoru s društvom. Ono zbog toga treba društveni kontekst, a to znači sustav obrazovanja, medije, kulturne politike, pravne okvire, političku volju… Ako svega toga nema i ako društva sustavno reproduciraju nove generacije etičkih invalida, onda nema nikakvih izgleda da će oni potaknuti neko kazalište koje se na etičan način spremno kritički suočiti i nositi s bolnim mjestima vlastitog društva.  

Bljesak.info: Kazalištu nema kraja, jer ako ono nestane, nestat će i civilizacija? U svojoj knjizi “Uvod u antropologiju izvedbe” bavite se odnosom izvedbe, kulture, civilizacije i društva od prethistorije do danas. Kako kroz iskustva prošlosti vidite budućnost kazališta, hoće li ono preživjeti?

LUKIĆ: Naravno da će kazalište preživjeti. Nedvojbeno. Kroz povijest je kazalište već preživjelo sve pošasti, od epidemija i svjetskih ratova do strašnih prirodnih katastrofa i radikalnih društvenih potresa. Jednako će tako, međutim, kazalište nedvojbeno doživjeti i značajne promjene. Previše vanjskih utjecaja u ovom trenutku snažno potiče promjene unutar izvedbenih umjetnosti. Već smo spominjali promjene u okruženju, traumatsko iskustvo, nove tehnologije…Sve to će sigurno oblikovati velike promjene u načinima kazališne proizvodnje i u sudjelovanju publika. To će svakako utjecati na kazališne estetike, ali i na kazališne etike.

Preživjet ćemo, dakle, posve sigurno i mi i kazalište, ali promijenjeni i drugačiji. Što, uostalom,  uopće ne mora biti loša perspektiva. A što se civilizacije tiče, ja mislim da ljudska civilizacija kao i naša vrsta koja ju je stvorila već od nastanka imaju i svoj ograničen rok trajanja na ovom planetu, ali ne vjerujem da ćemo tako brzo svjedočiti nekom spektakularnom “smaku svijeta”. Mislim da će to u slučaju ljudske vrste i njezine civilizacije puno vjerojatnije biti sporo odumiranje od starosti i iscrpljenosti nego dramatičan bljesak nekakve kataklizme.

U knjizi koju spominjete već sam pokazao kako je nekih vrsta predhumane izvedbe svakako bilo i prije ljudske vrste, recimo u nekih razvijenih vrsta majmuna, kao i to da se u posljednje vrijeme razvijaju posthumane izvedbe koje ne uključuju nužno ljudsko biće kao izvođača, pa čak ni kao publiku. U tom svjetlu iskustvo naših humanih izvedaba predstavlja samo jedan period, koji je nama jako važan zato što je naš, ali ništa ne jamči da je za budućnost kazališta, naravno u nekom novom obliku, opstanak ove i ovakve civilizacije, pa čak ni ljudske vrste, nužan preduvjet.